1csftx0duls-jairo-alzate

Životna lekcija jednog jedanaestogodišnjaka ili zašto brinem o tome šta drugi pričaju?

Posted on

Postoji niz stvari koje vam ljudi nikad neće priznati, zašto, ne znam jer i ja sam iz kategorije ljudi. Ali jedna od najnevjerovatnijih je ona da im smeta i da na njih utiče kad neko nešto priča o njima, bilo lijepo bilo ružno.

Nekoliko najčešće korištenih fraza su:

«Ma šta te briga šta ko misli.»

«Ne zamaram se mišljenjima drugih ljudi uopšte»

I arhaični tip izgovora «Nije šta kaže, nego ko kaže»

Sve to u teoriji zvuči super, svi mi, u teoriji, znamo da je važno samo ono što kažu ljudi oko nas, jer su oni ti koji s nama kroje dane i buduće dane i jer vas oni najbolje poznaju.

Ali ta teorija brzo pada na testu zvanom: Objektivnost.

Pa da, ti ljudi vas dobro poznaju, preduboko su u tom odnosu, em nisu više objektivni kad ste vi u pitanju. I šta ćemo s onom slikom koju ostavljate pred ljudima koji vas ne poznaju? Nije vam to važno. Važi. Nije.

Čak i ako nije, možda bi ponekad trebalo da bude, jer je prvi utisak beskrajno važan momenat. Mi ljudi smo skloni vjerovanju onom marketingu od usta do usta pa vam često izmakne stolicu upravo neki «trač» koji se proširio o vama. A vas nije bilo briga. Nećemo nikom reći da ste bili nervozni, da ste razbijali glavu oko toga odakle je i zašto to došlo, da ste imali potrebu da idete od čovjeka do čovjeka i govorite «Hej, nije to istina, evo upoznaj me.»

Ja to sve iz iskustva.

Postoje ljudi koji vrlo otvoreno ne vole Brankicu iako je nikad nisu upoznali. Priznaću sad i sebi i ovom blogu da sam nekoliko puta plakala tim povodom. Kad sam bila mlađa, naravno. Sad nemam vremena. Imam temu na banjalučkom forumu posvećenu meni gdje su raspravljali o tome koliko mi je visoko čelo, ko mi je platio fakultet, odakle su mi mama i tata i jesam li iz Petrova ili Drvara. O ostalim bljuvotinama ne bih.

Ti ljudi mene ne poznaju. Ja njih možda i znam bar iz nekog viđenja, ali oni uglavnom pišu pod pseudonimima pa ni ne znam protiv kojeg se vraga borim.

Ne žalim se, sama sam tražila.

Vječno pretjerujem, vječno romantizujem, vječno komentarišem, vječno se petljam gdje mi nije mjesto.

Nikad neću zaboraviti kad mi je Vesna rekla kako sam joj «ogadila» Antića i Urbana jer sam u tom nekom periodu bukvalno samo o tome pričala.

Takav tip žene. Pretjerivačica.

Uglavnom, htjedoh reći da je uticaj sredine na mene prevelik i borim se s tim kao sa ozbiljnom bolešću. Često me s puta znaju skrenuti komentari (nevažnih) ljudi i dovesti u stanje da provedem dane razmišljajući o tome gdje sam pogriješila. A možda nisam. Možda je komentator imao loš dan, a ja naletila sa svojim filozofiranjem. Ko će znati.

I tu dođem do onoga: Čim nešto moraš objašnjavati, do tebe je, nisi to dobro uradila.

12039704_10153317607224143_5149519689627168861_n

Ipak ne treba zaboraviti i onaj pozitivni uticaj. Kad me hvale, kad neko voli nešto što sam stvorila, nešto na čemu sam radila, kad neko, makar i samo jedna osoba u tome na čemu sam potrošila vrijeme pronađe nešto lijepo, ja narastem, oči mi zasuze i imam osjećaj da bih mogla osvojiti svijet. Jer moje postojanje ima svrhu. Jer ja nešto dobro radim.

Zato me nervira ovo ludo vrijeme u kojem je kritika samo ono loše. U kojem su ljudi zaboravili da pohvale. Prijatelje, poznanike, radnike na mjestima koje posjećuju svaki dan, neku ideju na Fejsbuku ili kolegu na poslu. Jok, samo nam džepovi puni kamenja.

Sve ovo vodi do onoga u naslovu. Ovaj tekst je prvobitno zamišljan kao tekst o tome kako mišljenja, posebno loša, utiču na nas kroz godine. Bio je plan da imam sagovornike koji imaju 10, 20, 30, 40. 50 i 60 godina starosti i da mi odgovore na isto pitanje: Kako ono što ljudi pričaju o njima utiče na njih. A onda je Uroš, moj genijalni žuti desetogodišnjak pokvario taj koncept i učinio ga boljim.

Njegov odgovor prenosim u cjelosti, a vi učite iz njega:

«Pogađa me, ali zavisi ko priča. Ako me neko ne voli, meni je to normalno. Ali mi je gore ako neko ko mi je prijatelj da nešto ružno o meni priča. Pogađa me kad priča neko ko me voli. U prvo vrijeme pokušavam to da ignorišem, a ako se nastavi onda više ne ignorišem. Onda razgovaram sa njim. Kažem mu da me pogodilo i da to više ne radi.»

 

Može li jednostavnije, genijalnije? Ne može. Ali ja sam odrasla žena koja sve komplikuje jer je zaboravila da se stvari rješavaju jednostavno.

Zato ću ja ubuduće da poslušam Ukija. A poslušajte i vi. Potrebno nam je svima da razgovaramo više jedni s drugima.

Jer premali je život da bismo ugađali svijetu oko nas. Treba nuačiti da je normalno da vas ljudi ne vole i brinuti o onima koji vas vole. I razgovarati. O svemu i uvijek. Čak i sa onima za koje znate da otvoreno šire minus stvari i o vama. Sastaćete se, kad-tad. Možda se samo niste razmjeli. A možda vam je suđeno da se ne volite.

 

Nemoj biti kao Brankica.

Budi kao Uroš.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


woman-hair-raising-freakout-660x405

Ne želim da budem politički korektna i objektivna, jer mi nismo normalne.

Posted on

Nek se rodi dijete, al’ neka bude muško.

I bi muško.

Donesoše ga kući i dogovoriše se, balkanski roditelji, da je njegovo da galami, jede da naraste veliki, da se igra isključivo muškim igračkama i da bude onaj kome svi udovoljavaju. Jer, zamisli, Bog te pogledao, dao ti da rodiš mudonju. Tvoje je da budeš srećna i pustiš njega da bude ono što najbolje zna da bude – muško.

I tako to krene.

Prvo za njim sklanjaš igračke. Možda bi ti nekad i pokušala da ga nagovoriš da ti bar pomogne, ne mora on sam. Ali te muž i pola rodbine, čak i oni već mrtvi, poprijeko pogledaju uz prećutnu “On je muško.” i ti šta ćeš, skloniš za malim mudonjom.

Onda on malo naraste, ti i dalje sve sklanjaš za njim, donosiš, odnosiš, prinosiš, paziš da ta muškost ostvari svoj puni potencijal. Ako u prodavnici igračaka krene da se igra sa rozim kolicima ti se izviniš i kažeš: “Ma ne radi on to inače, on je muško.” pa mu tutneš neki bager u ruke.

Onda on još malo naraste pa krene da štipa djevojčice, povlači im gumu od najmanjih grudnjaka na svijetu, jer on je muško, a na muškarcima je da pokažu ženama ko je glavni.

I tako on raste, raste njegova muškost, a ti i dalje sklanjaš za njim. Umorna si ti sad već, ali ko bi starog konja sad nečem učio. Ti sad već imaš refleks zvani “On je muško.” pa kad on, jadan, krene da sam nešto uzme, donese, ti si već ustala i donijela. Sažvakala bi ti njemu hranu, ali bojiš se nećeš dovoljno dobro pa ga pustiš da on to sam.

I oženi se on. Ode nekoj drugoj ženi. Onoj istoj koja je gledala kako njena majka to radi svom mužu ili još bolje, sinu. I ona šta će, nastavi.

woman-hair-raising-freakout-660x405

Skloni čarape, uključi mašine, skuva ručak. On nekad oguli krompir, ali zato što ona ronda i nabija mu na nos. Ona će sve.

Rekla bi ona njemu da on nešto, ali konta dok ja njemu objasnim šta treba, bolje da ja sama. I tako on ponekad nešto uradi, a ona, ona procvjeta, piše statuse, tvitove, šalje poruke u grupne četove “Zamisli, on je :uradio neku potpuno normalnu stvar: pa zar nije najbolji muž na svijetu?” I one s sve slože da jeste. Najbolji na svijetu. I onda on jadan, šta će, shvati da ne mora često, da je i povremeno dovoljno. Heroj.

Rodi se dijete. Pol sad nije važan. Vjerovali ili ne, ali eto nije.

Ona, emancipovana, hrabra, snažna, sve će oni zajedno raditi. Eto on samo ne mora da doji, jer ne može.

Krene to tako što ti uzmeš da je nosiš više, jer ona neće njemu. A neće njemu jer je ti uvijek uzmeš kad ti se učini da je on smotan i da će je polomiti.

Nastavi se tako što ti da bi otišla iz kuće moraš i da okupaš i uspavaš bebu, a on da bi otišao iz kuće mora da se obuje i obuče.

I u jednom trenutku ti shvatiš da radiš i ono što je radila njegova majka, i ono što bi morala ti svakako i ono što moraš sad ti kao nečija majka.

A on – heroj! Prošetao s njom da ti malo odspavaš. Daj tri aplauza.

Presvukao je, jer se ukakila (naravno u prisustvu brojne publike). Zovite Dodika, nek odlikuje čovjeka.

Ustao sat ranije, pa zaspao popodne odmah, a ti ga gledaš zaljubljeno, mili tvoj muž umoran, dok hvataš podočnjake po kući i slušaš J. Lo. Nisam ti ja mater.

(nastavi niz situacija)

Generalizujem, pa šta? Niti su svi ovakvi, niti nisu. (Anja, znam da je tvoj bolji od tvog, ćuti i grli ga. :D)

Ne želim da budem politički korektna i objektivna, jer mi nismo normalne.

Za sve smo mi krive. Za sve. Toliko se bavimo trivijalnostima i toliko smo nesposobne da delegiramo obavezu. Ne muškom, nego bilo kojem stvorenju, sve iz te proklete potrebe da budemo heroine, one koje mogu sve, najhrabrije, najsnažnije, najogrnizovanije, kraljice svake prostorije u kući i u kancelariji. Ma talenat i za krevet i za kuhinju i za laptop.

Ma u tri lijepe više s tim. Od toga raste tumor, tako se dese papiri za razvod, od toga narastu suze koje teku u potocima.

Reci mu, lijepo, glasno, tiho, porukom, postitom, bilo čim. Reci mu da uradi ovo ili ono. Naljuti se.

Znaš šta će se desiti?

On će to uraditi. Možda će se poslije ponašati kao heroj, jer je uradio, ali brzo to prođe kad shvati koliko puta na dan mora biti heroj pa mu malo vremena ostane da to sve obavi.

Oni sve urade, samo kad im se kaže. Ali mi to kao slabost doživljavamo, to kad nekog zamolimo da nam pomogne. Pritom, nisi ti sama dijete rađala. Nisi sama tanjire isprljala. Nisi sama.

Reci.

 

P.S.

A vi majke sinova, odgajajte ih učešći se na svojim greškama. Znam neke majke čiji će sinovi biti najbolji muževi svojim ženama, najbolji partneri svojim partnerkama. Može se to. Stvarno.

 


Ja sam ona loš(ij)a majka

Posted on

Mi žene.

I kad bi ova rečenica ostala sama u tekstu, u glavama svima koji bi je pročitali bi se ispisala cijela priča, svaka iz ličnog iskustva, s nama ženama.

Ne bih o brojnim, šarolikim osobinama koje posjedujemo, neke kao super moći, neke kao nemoći. Danas bih o ženskim takmičenjima.

Mi žene, mi smo sklone romantizaciji svega – od muškarca “Ma ne tuče on mene, on je samo tako snažan, neiživljen, pa mu se omaklo.”, preko drugarstava “Ma dobro, njoj je teže, ne znaš ti kako je njoj, nema veze što ja uvijek ćutim na kafama” pa do majčinstva “To je najljepša stvar koja se svakoj ženi može dogoditi i tačka.”

Važi.

Evo me, deset mjeseci majka i već se pravim pametna. To je zato što sam ja ona iz naslova.

Lijepo je, prelijepo je, toliko ste tekstova na sve strane, pa i na Loli pročitali o tome. Divno jedno iskustvo i svaki dan je sve divnije. Ali ne lezi vraže, ima i Ali.

Ima jedna stvar, jedna društvena pojava, jedna bolest današnjice, a vjerovatno je i juče i prekjuče bilo tako – takmičenje.

Svijet majčinstva je jedno veliko takmičenje. Nema tu nagrade, diploma, para ni medalja. Šta one koje uvijek moraju da budu najbolje dobiju – ne znam. Ali nije im lako.

To krene odmah od trudnoće. Mjeri se:

  • Intenzitet mučnina – “Joj, meni je gore, ja ustati ne mogu.”
  • Broj povraćanja – “Ma nije to ništa, ja nekad i po 12 puta”
  • Broj kilograma – “Joj baš si se zgovnala, jasam dobila samo 6 kila. Ali to je pola voda.”
  •  Broj mrdanja bebe – “Uh, nije to nešto kako treba, ovaj moj će biti fudbaler sto posto.”

I nastavi se s porođajem i rođenjem djeteta. Nemoguće bi bilo nabrojati sve situacije, ali najčešće su:

  • Trajanje porođaja – “Toliko? Pa ja sam rodila za 3 minute. Bukvalno izletilo.”
  • Anestezija – Nisi prava majka ako si uzela epidural, sram te i stid bilo.
  • Bebine prve brojke – porede se kilogrami, centimetri, ocjene doktora

A onda krene haos. Ono što uslijedi, niko vas ne može pripremiti na to. Imala sam napade lupanja srca i mučnine, jer sam na momente, zbog tog takmičenja, mislila da nešto nije u redu s mojom bebom s kojom je sve u redu. Jer je nečija beba sjela s 6.5, a moja nije do osmog. Jer je nečija beba ustala na noge čim je izašla iz majke. Jer nečija beba zna azbuku, a ni godinu dana nema.

To opterećivanje poređenjem s drugom djecom je dovelo do toga da sam ja našu pedijatricu pitala da li ja mogu nešto da učim svoju osmomjesečnu bebu, eto, znate, nešto malo, šta fali. Smiješno, zar ne?

I jbg, kako god okreneš, ne možeš ti u kolo sa super mamama. One znaju sve o ljekovitim biljkama, Himalajskoj soli, feng shuiju za bebe, uticaju punog mjeseca na njen san i idealnoj toploti tijela, prostorije i vode. I ti, majko, ne smiješ da nešto ne znaš i da slučajno pitaš “U vrijeme interneta i kad ti je sve dostupno, ti takva neinformisana hodaš.” Posebno je to izraženo u mamećim grupama gdje NE SMIJEŠ imati drugačije mišljenje, ne smiješ ga ni ponuditi kao opciju. Jer ne dobiješ dijalog nazad, već osudu, napade, obraćanje s visine, potrebu za istresanjem nagomilanih frustracija proisteklih iz te potrebe za savršenstvom.

Surovi, okrutni, bahati svijet. Bez ijednog muškarca u tom krugu, žene stoje oko svake novoporođene majke i bacaju gomilu floskula, savjeta koje ni one nisu primijenjivale, pogleda punih “ne znaš ti ništa, kukala ti majka” i “ja bih to bolje” savjeta koje im niko nije tražio.

One znaju kako ja treba da obučem svoje dijete, koliko treba da jede, kad da jede, koliko puta da sisa, kad da se kupa, koliko smijem da je nosim u rukama, koliko puta rođenu sisu da joj dam. One sve znaju.

A ja, ja pustim da me Lola nauči većinu toga.

Jer su me knjige izludile. Jer sam u vremenu interneta, često ostajala budna cijelu noć, čekajući jutro da s doktoricom provjerim informacije pronađene na tom istom internetu, jer svaka kaže drugačije. Jer pokušavam da od njenog odgoja ne pravim vojničku školu. Jer ću od tolikog pritiska dobiti infarkt.

I postoji još jedan smrtni grijeh među majkama: Povratak na posao.

lola

Ne, ti moraš ostati 12 mjeseci s bebom. Propustićeš sve, Kakva si ti majka. “Joj, ja ne bih mogla.”, “Nedostaje li ti?”

I kad se, kao ja, vratiš poslije tri mjeseca na posao, ne zato što moraš, već zato što želiš, dobiješ na sve ovo gore navedeno još čitav šleper lijepo upakovanih uvreda, pasivne agresije i nemajka epiteta.

Ja o majčinstvu znam tek malo. Najviše sam učila od nekih divnih majki oko sebe, žena koje su odgojile pametnu, slobodnu, nezavisnu djecu, djecu koja se ne boje svoje sjenke, svojih riječi i želja. Ali znam sasvim dovoljno da mi je pravilo: puna mokra pelena, redovna stolica, dobar apetit i san, jedino kojeg se slijepo držim. Sve ostalo je podložno improvizaciji.

I zato sam odustala. Odustala od potrebe da se objasnim, opravdam, da doprem do mozga takmičarki u tom besmislenom takmičenju i da im se dopadnem, ja, Lolina majka. Pa se ti razgovori završe sa: Ja nikad neću biti tako dobra majka kao ti.

I neću.

Biću bolja. Jer je najljepše na svijetu biti Lolina mama.


balans

Nisam ja guma da se izbalansiram

Posted on

Izbalansiraj se.

Nađi tu tačku unutar sebe, pa je pogledaj, pa gledaj kroz nju, nek kroz nju izađe sve loše iz tebe i nađi balans.

Možeš ti to.

Ne jogurt Balans na polici u marketu. Nego balans. Znaš onaj o kojem svi pričaju.

Onaj o kojem obučavaju.

Onaj za koji plaćaš da ti ga nađu.

Da te izbalansiraju.

Kao da si guma na autu.

Kao da je na tebi nešto tako pravilno, striktno određeno kao ta četiri točka kojima je jedini zadatak da se okreću.

A koliko je zadataka ispred i iza tebe. A u tebi tek haos.

Ali izbalansiraj se. Kako ne možeš.

Uzmeš um, uzmeš tijelo, jedno u jednu, drugo u drugu ruku i kažeš:

Alohomora, izbralansiraj se!

Možeš ti to. Pa vidiš da svi kažu da možeš.

Kako misliš niko te nije pitao možeš li?

Kako misliš niko ne zna da nije balans to što ti tražiš, jer balans podrazumjeva neki mir, neku stabilnost, a u tebi sve neki talasi, lavirinti, krivine i šume. A oni bi da to sve regulišu semaforima, udisajima koji traju do 30, zalogajima koji traju do 15. A ti nekad i 40 puta žvaćeš, jer odlutaš na more, tamo na onu ležaljku koja je malo neudobna, ali ima odličan pogled u ništa. A nekad žvaćeš tek do 3, jer i to vrijeme ukradeš od trčanja za njom, njim, šerpom, štiklom, knjigom, toalet papirom.

Ne razumijem, kako možeš da kažeš da balans ne postoji, da je to marketinški trik koji dobro prolazi u ovom vremenu kad je sve na prodaju (čik ne zapjevaj narodnjak).

Ovo je vrijeme paklenih očekivanja.

U isto vrijeme svi očekuju od tebe da nađeš mir u sebi, balans na dnu te rupe koja se završava u dnu stomaka, gdje stanuju oni osjećaji za koje nisu još našli adekvatno ime, ali i da stigneš i postigneš i dostigneš i prestaneš i nestaneš i staneš i kreneš. I sve odjednom. I sve izbalansirano.

Proklamuju zdravu, izbalansiranu ishranu, nemoj maragrin, nemoj šećer, nemoj gluten, nemoj. Samo nemoj to što nije u balansu. S čim? S kim?

Znaju li oni da ponekad samo šećer može da te iščupa iz rupe u koju upadneš jureći taj balans? Znaju li oni da te margarin i džem podsjećaju na ona mirna jutra, kad je vatra bila u balansu s vremenom napolju, a baka govorila «Uzmi, sine, gladna si.»

Znaju li oni da se niko nije izbalansiran rodio, a kamoli umro, jer čemu sve ovo ako ne vidim i šta je skroz gore i skroz dole?

Izbalansiraj se.

Neću. Jer će i vrijeme balansa proći pa ćemo mi raštimovani opet biti u modi. I možda će srce povremeno preskočiti, možda ću pojesti koju sopstvenu godinu jedući unutrašnjost usana. Ali to su i dalje moje godine. Moj haos. Moj stres.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .

 

 


Jesen stiže, očekivanje moje, ja se ne opametih

Posted on

U inboxu mi jedno 20 različitih mailova različitih sajtova sa istom tematikom: Kako da budete produktivniji. Moja podsvjest mi već devet mjeseci (ma i duže) govori kako sam neorganizovana, kako mi vrijeme curi, kako moram i ovo i ono, a nisam, kako me čeka ovo i ono, a nisam stigla, kako me trebaju ovi i oni, a nisam im se javila.

Nisam i moram.

loline none

Šta ćemo ako neću i ako ne mogu? Kad je prestalo biti dozvoljeno da nešto ne možeš?

Ne bih ja ni skontala koliko sam u tom alarm raspoloženju, mada kucam kao bomba koja će implodirati više nego neki sat, ali nema veze, da drugarica Lana, književnica koja tako lako riječima da neki život, nije napisala petnaestak rečenica o tome kako joj treba to da ne radi ništa. Da prosto postoji. I da treba da prestanemo da se osjećamo krivima zato što nešto ne možemo.

Ko kriv? Ja? Da, ja. Svaki dan, svakog trenutka za nešto sam sebi kriva.

Kriva, jer danas nisam stigla da napravim ručak, a Goran baš voli kad ja kuvam.

Kriva, jer sam ostala na poslu duže 14 minuta (da, gledala sam na sat), a mogla sam tih 14 minuta da Loli pjevam: “Taši, taši, Tanana i svilena marama” pa da se ona smije sa tih svojih šest zuba.

Kriva, jer imam bar tri osobe s kojima mi se pije kafa, ali nemam vremena ili sam prosto nesposobna da ga nađem.

Kriva, jer za sebe nisam uradila ništa mjesecima.

Kriva.

Ko me okrivio? Pa, ja, kako ko?

iris ljubav

I zato imam plan do Nove godine koji ću predložiti i vama. I znate šta je sjajno s njim? Pa ispunićete ga i vi!

Imam plan da ne planiram. Ništa. Nijedan dan. Imam plan da vidim šta Lola i Goran, Brana, Aljoša, Iris, Jelena, Anita, Milica, Ljilja, Žana, Sara, Siniša, Pero, Milica, Jelena, Savo, Nenad, Melisa, Buba, Saša, Vanja planiraju. Pa da možda i ja budem dio tih planova.

Kako ću ja to?

Lijepo. Ustaću svako jutro i krenuti redom, od dva najdraža poljupca u dvije omiljene ćelave glave pa preko osmijeha cura i Siniše u redakciji do popodneva koja će me već odveti nekom i nečem.

Da ne fotografišem, da ne gledam sebe u ogledalu onim optužujućim “Opet nešto nisi stigla” pogledom.

foto

Da ne kuvam na brzinu i na silu, sem ako mi se taj dan to ne bude baš radilo.

Da ne uzimam onoliko posla koliko ne mogu da obavim, samo zato što za trideset godina nisam naučila da kažem: “Ne mogu” i “Neću”.

Da kažem ljudima da ih volim i da ih podsjetim koliko su sjajni i važni.

Da čitam. Gledam. Slušam. Uramim slike. Složim albume. Sašijem haljine. Preslušam albume. Proslavim propuštene rođendane.

Jer ne mogu više da mislim da mogu, kad ne mogu. Da se takmičim sa samom sobom, kad sam već pobijedila. A i ti si, znam ja.

Moj jedini plan za ova tri mjeeca do Nove godine je da naučim da dišem i da nastavim da volim. Je l’ da da ću uspjeti?

Hoću. Jer bol u želucu kaže da hoću. Jer malaksalost kaže da moram. Jer smanjen apetit šapuće da mogu. Jer moj jedini plan može i mora biti da živim.

Očekivanje moje, jesen stiže, ja se ne opametih. Ali hoću. Obećavam.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Da li treba da umru da bismo shvatili koliko su važni?

Posted on

Rođena 31. ili 35. Ponekad nam se činilo da 65. rođendan slavimo Bogzna koji put. Punija žena, sve do neke tačke nosila je svoje kilograme kao da nijedan nije višak. A onda su joj mirišljave kiflice, krofne, “da se ne baci” hrana došli kičme. A i glave.

Uvijek je mirisala na svježe pecivo, na domaću supu, na mladi sir. Sama bi rekla da to njoj duša miriše, a mi smo to prihvatili zdravo za gotovo, posebno mi djeca. Jer, naravno da duša miriše, nema veze što niko ne zna gdje je. “Tu je ona, negdje između srca i želuca, zato je važno voljeti i dobro jesti,” govorila mi je.

Ona je bila moj najdraži raspust, moj ručicama ispleten džemper, moja velika spavaća soba s namještajem boje trule višnje, kupljen u prvom salonu namještaja u Gradišci parama koje je zaradila u Njemačkoj na proizvodnji platinaste dugmadi (nadam se da se to tako zove). Ona je bila moja ljubav. Ona je bila moja drugarica koja je sa mnom sakrivala čokolade ispod kreveta da ih druga djeca ne nađu. Ona je uvijek voljela mene najviše na svijetu, iako je oko nje bilo još bezbroj djece. I čak kad ju je bolest uhvatila čvrsto za ruku, kad je postala senilna, mene je prepoznavala u skoro svakoj situaciji.

baka

Ne znam kako vi sa svojim bakama, ali mi kojima su tetke i bake u nedostatku prave, bile najpravije majke, mi smo s njima bile najbolje drugarice. A znate kako mi ljudi s najboljim drugaricama, s ljudima koje volimo najviše na svijetu? Oni nama počnu da se podrazumjevaju.

Od svoje 6. do svoje 13. godine, kad smo se i preselili kod nje, svaki raspust sam bila kod nje. Moje Sebago cipele, kofer s tek ponekim komadom odjeće, jer je dosta toga čekalo kod nje i s mnogo knjiga koje smo čitale skupa. Svake subote išle smo na pijacu, jer je ona prodavala sir i mlijeko i jaja. Vozile se na konjskim kolima do grada, a meni je to izgledalo kao da se u prinčevoj kočiji vozim. Svakog petka bi mi rekla “Spavaj ti, ćeri. Rano ustajemo. Vraćam se ja dok se probudiš.” Ali ne. Možda nisam ni spavala. Ponekad bi me pustila da i ja prodajem, a za nagradu me vodila na ćevape. Kakav život. Kakva jednostavna sreća.

Daleko od toga da je sve bilo idealno. Ali sad, ovog trenutka, biram da sve što se s njom ikad desilo gledam samo kroz prizmu onog lijepog.

Počela je da mi se podrazumjeva.

Odveo me fakultet.

Odveli me ljudi. Želja za druženjem, za nekom novom energijom, za bježanjem od te kuće u kojoj je sve mirisalo na tuđe odlaske. Kakav bezobrazluk s moje strane misliti da će baka živjeti zauvijek i sačekati da ja to sve tako obavim, pa da joj se pojavim s bebom u naručju, bebom koju je toliko željela da vidi, i kažem:”Hej, evo sad sam došla. Sad imam vremena za tebe. Poželila sam te se, samo mali mi je dan. Nisam imala vremena za tebe.”

Umrla je. I sad dok ovo kucam, dok kucajući po tastaturi pokušavam da stavim sve na jedno mjesto, ne mogu da prihvatim tu činjenicu. Moje bake više nema.

Umrla je dva dana nakon što sam ja rodila Lolu.

Ja nisam imala vremena ni da odem na njen posljednji ispraćaj s ove zemlje na kojoj su je u jednom trenutku svi zaboravili i dali da se o njoj brinu često ljubazne tete u staračkom domu. Nisam imala vremena, jer sam držala svoj novi život u rukama. A prethodno ga nisam imala, jer sam se bavila svojim životom.

A toliko puta me nazvala svojim dugim prstima, izboranim na svim mogućim mjestima, jedva se snalazeći s touch ekranima samo da me pita kako sam. Bože, koliko puta mi je bila dosadna, naporna. Koliko puta se nisam javila. “Bože, bako, pa šta hoćeš nedjeljom ujutru?”

viber-image

A sad, sad bih dala sve da me nazove nedjeljom ujutru i pita kako je Lola. Kako bi se njih dvije voljele. Takvu ljubav svijet ne bi zapamtio.

I ne postoji ta suza, taj tekst, ne postoji taj buket cvijeća, to gledanje u neku od njenih fotografija, koje će popuniti taj bezdan iz kojeg još miriše njena duša.

Nemojte biti kao Brankica.

Ljudi imaju rok trajanja. Čak i oni koje volimo najviše na svijetu.

Budite s njima dok su tu. I ne dajte da se počnu podrazumjevati.

Jer kad odu, zaboliće vas tamo između srca i želuca. A ta bol rijetko kad prestane.


Priča o neuspjehu: Da li ću ikada završiti taj fakultet?

Posted on

Trideset mi je godina i nemam diplomu fakulteta.

Imam još nekoliko ispita i tako već više od nekoliko godina.

Da li me je sramota? Jeste, ponekad.

Da li želim da završim fakultet? Da, svakako.

Zašto nisam? Ne znam. I nemojte me to pitati, jer imam dijapazon prijatelja i rodbine koji to pitanje postave bar jednom mjesečno.

Jesam li ja bila ona osoba koja je guglala: “Uspješni ljudi koji nisu završili fakultet”? O, naravno da jesam. Koliko god to bilo jadno i patetično. Mi ljudi volimo kad je još neko grešan poput nas. Lakše nam bude.

10256199_318225438326853_1286672822999413961_o

Ovo sam ja, gledam vas onim pogledom “Nemojte misliti da sam mnogo luda”

Sve to krene vrlo spontano. Moj otac u jednom trenutku mog studiranja više nije mogao da finansira moje studiranje, ja sam počela da radim neke honorarne poslove da bih se prehranila, cic mic, korak po korak, sve manje vremena je bilo za fakultet. Prve godine po prestanku studiranja sam još živjela u nadi da ću ja to završiti. U narednim godinama sam nekoliko puta čak pisala molbe za ponovni upis, uz razna obećanja i sebi i njima da je to sad to, evo sad ću ja to. Odlučila sam. Đavola jesam.

402547_10150556916184143_362390002_n

I tako sam ja, iz jednog potpunog neuspjeha, jer mi nesvršeni studenti smo veći neuspjeh od ovih koji ni ne krenu na fakultet, krenula da gradim neki svoj uspjeh. Iskreno, na tom mom putu mnogo mi je pomoglo ono što sam do tada naučila na Komunikološkom koledžu, posebno sa časova srpskog jezika na kojem smo najviše vremena provodili baveći se kreativnim pisanjem. Ali, sad je valjalo raditi i zaraditi, izboriti se za mjesto pod suncem, bez diplome u ruci.

422323_10150556877579143_933068104_n

Kad imate tetku koja je već ime u svijetu u kojem vi želite da rastete, mnogo vam je lakše, ali ujedno i mnogo teže. Lakše, jer vi već znate kuda idete, teže, jer svi misle da se vi držite za tetkinu suknju i uvijek vas posmatraju kroz tu prizmu. Ali, koga briga? Mene je često bilo.

429377_10150556878029143_1471691300_n

Imati nekog od koga možete učiti, to je blagoslov. Ja sam učila svaki dan. I učim.

Iz telefonskih razgovora starijih kolega.

Na sastancima na kojima sam satima ćutala i klimala glavom.

Na iskustvima drugih čiji sam dio bila bar kao posmatrač.

Rasla sam tako što sam mogla i htjela sve. Bez izuzetka.

Tako što sam žrtvovala brojne slobodne sate, da bih bila prisutna na projektima koji su me oblikovali.

U deset godina rada u agenciji, nema segmenta kroz koji nisam prošla, sem dizajna i produkcije. Bavila se medija planiranjem, kopirajtingom, akauntingom, ivent menadžerisanjem i svim tim poslovima s engleskim nazivima koji na našem ne zvuče tako egoztično. I uvijek jednom rukom držala PR uz sebe.

423112_10150556877829143_1825769064_n

Gutala sam knjige, nosila kući odštampane prezentacije i projekte, u periodima slobodnog vremena gledala prezentacije agencije rađene prije mog dolaska i redovno, gotovo svaki dan, pratila šta je to što se dešava u svijetu. Hoću reći – nikad nisam prestala da učim. Ali ni da se manjkom diplome mučim.

Posebno kad smo se prijavljivali na neki tender pa nam je trebao neko fakultetski obrazovan, s papirom. A ja samo onaj toalet imala kod kuće.

Da li sam ja uspjela? Ne znam, neka neko drugi to kaže. Ako, recimo, pitate Coca Colu, jesam, jer su me odabrali među toliko ljudi da baš ja budem njihov bloger.

Da li sam zadovoljna onim što sam postigla? Jesam, zadovoljna sam ovom Brankicom koja je pobijedila i onu nefokusiranu i onu rasplinutu i onu plašljivu i onu koju je previše bilo briga šta drugi kažu.

Da li sam ja sad neko i nešto? Ne. Nisam ni blizu. Prepadnem se kad vidim kako se ljudi olako nazivaju stručnjacima, kako se usuđuju da predaju i drže časove ljudima, maltene bez dana praktičnog znanja. Ali, jesam neko i nešto, sebi i ljudima oko sebe. Jer oni znaju iz čega sam postala sve ovo što sam danas.

166921_10150556878504143_1601638378_n

Da li ću završiti fakultet? Hoću, jer će u suprotnom suprug naučiti Lolu da me to pita, za jedno dvije godine, a djetetu neću moći reći: “Evo, sutra ću”. Meni su te Lole prava inspiracija.

Da li je za uspjeh potreban X faktor ili nešto više? Iks faktor je kul, blago onom ko ga ima i osloni se samo na njega. Mislim da njega možeš i isklesati radom, odricanjem, neodustajanjem, pobjeđivanjem same sebe i samokritikom. Jer, ja sam svoj najveći hejter i ljubitelj.

Nego, svi vi koji ste kliknuli na link misleći kako ću ja sad reći: “Ma kome treba fakultet?”, žao mi je – neću. Nije stvar u tome šta ćete vi na fakultetu naučiti iz knjiga koje su vam dodijeljene. Stvar je u disciplini, radnim navikama i neodustajanju. Stvar je u tome da nam sve nezavršene stvari vise nad glavom, ma koliko se mi pravili da ih ne vidimo. Nezavršen fakultet s nekoliko ispita je ljenost i bezobrazluk, a ne slobodoumnost i situacija za opravdanja poput: “Ali ja radim, ne stižem.”

I već sad zamišljam taj orgazmični osjećaj završavanja fakulteta, uzimanja diplome i stavljanja iste u ladicu.

Jer mi, znamo svi, neće nikad zatrebati.

Sem za neki tender.

Screen Shot 2016-08-27 at 10.25.54 PM

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


13512037_1034284413320199_4887705361872017419_n

Festival koji već godinama pokazuje da je sve moguće, ako ste dovoljno istrajni

Posted on

Sjećam se, kao da je bilo juče, ma kao da je bilo danas. A evo, prošlo je devet godina. Devet godina rada na projektu za koji su ljudi mislili da ga je napravio neko ko nije skoro provjerio «šta se to nosi» na muzičkoj sceni. A i tad, kao i sad, možda malo manje, bilo je u modi da se na muzičkoj sceni nosi što manje. I odjeće i talenta.

Prije devet godina nastao je Demofest. Sigurno najveći brend Banjaluke, poslije Trapist sira, Nektar piva i ćevapa. Onu legendu o sedam djevojaka na jednog muškarca u Banjaluci neću ni spominjati, jer se tu možda radi o muškarcu kao karakternoj osobini, ne kao polu.

Screen Shot 2016-07-18 at 11.42.51

Demofest je mnogo više od festivala. Demofest je dokaz da, kad si dovoljno istrajan, potpuno fokusiran na cilj, nema šanse da ne uspiješ. U tom slučaju vrijedi ona «Nemoguće je da je nešto nemoguće.» Te 2008. godine, gđa Janković okupila je tada nas skoro 20 i pred nas prostrla ideju o muzičkom festivalu koji bi se bavio demo bendovima. Nije to prvi put da se agencija Aquarius bavila marginalnim grupama u svijetu kulture i umjetnosti, ali nekako se to uvijek dešavalo iza kulisa. Pomogneš i ideš dalje. Na pitanje zašto baš demo bendovi rekla je: «To su djeca koja ulažu vrijeme i trud, sanjaju velike snove, a ljudi ih doživljavaju kao čupavce koji sviraju u garaži. Ta svijest se mora promijeniti.»

Imali smo cilj: Pobijediti kulturu šunda i kiča koja nam je svima gurala prst u oko. Koliko god taj cilj izgledao nemoguće, ovaj tekst će se potruditi da to upravo opovrgne.

Sve ovo vrijeme, svih ovih devet godina, iza scene Demofesta stoji otprilike 20 ljudi koji su temelj, podloga, leđa na kojima stoje svi oni koji budu angažovani sa strane, samo na tih nekoliko dana kad se festival sredi i izađe pred publiku. A Aquarius ga sređuje ostalih 362 dana. Možda mislite da je to još jedan u nizu festivala i možda on stvarno na momente izgleda tako. Ali, ljudi moji (je li to moguće?) to je čitava tvrđava unutar koje rade neki vrijedni, dragi ljudi koji smišljaju, pazite sad, kako da se za demo bendove što više čuje. Profesionalci sazdani od iskustva stečenog radom sa komercijalnim klijentima koji, bez dodatne finansijske nadoknade, dišu taj Demofest.

Tako smo za ovih 9 godina imali najgenijalnija kreativna rješenja nastala u glavama Dejana Šijuka i Mladena Škavića, uz inspiraciju ostalih kolega iz kreativnog odjela, potpuno senzacionalna scenografksa rješenja i najveću binu koja se svake godine diže uz dirigentsku palicu Borisa Kajganića. I, vjerovali ili ne, a morate mi vjerovati, 30+ demo bednova svake godine imaju:

  • Hotelski smještaj
  • Svog ličnog domaćina zaduženog da im ništa ne fali i zaduženog da im pokaže Banjaluku
  • Tri obroka
  • Opremu na kojoj sviraju i revijalni bendovi
  • Tonske probe
  • Radionice s raznim stručnjacima
  • Besplatno pivo (do neke granice)
  • I na raspolaganju Jelenu Babić, ženu koja svim programskim učesnicima zna i JMBG napamet, ženu i lijepu i pametnu

df jela

Ovaj tekst bi trajao predugo kada bih nabrajala sve ljude koji su pred sebe postavili cilj da Demofest bude najbolji festival, a ovi gore pobrojani uvijek su na čelu parade, jer je njihov rad najvidljiviji publici.

Govorili su: „Naplatite kartu“ , „Prodajte festival nekoj pivari“, „Ma šta će vam ti klinci“, „Dovedite još revijalnih bendova“, „Preselite se u Zagreb ili Beograd“. Pola sam zaboravila.

A evo njega, 21.7. će deveti put izaći da pokaže da je najveći mali festival, jer mu je ideja veća od muzike. A, sad se vi pitate, gdje je tu dokaz da, ako si dovoljno uporan, uspjeh ne može izostati?

Postavimo to ovako:

  • Ne postoji nijedna negativna medijska objava na temu Demofesta. Nijedna.
  • Demofest ne finansiraju Vlade i parade. Grad u kojem se održava učestvuje s nekim bakšišem, nedovoljnim da se plate domaćini, ali opet, bolje išta nego ništa. A evo ga, nije se ugasio.
  • Zavirite u bilo koju tačku bivše ex Yu i recite Demofest. Biće to kao karta za siguran osmijeh sagovornika.
  • Demofest je na male ekrane, radio stanice, portale, vratio demo bendove. A nisu čak morali ni da se skinu ni da sexy uradak procuri.
  • Pitajte novinare iz regije šta misle o Demofestu. Pa, svi ga jedva čekaju.
  • Ne postoji muzičar ex Yu regije koji u Demofestov leksikon nije upisao iskrene riječi hvale i nevjerice da to zaista postoji.
  • Ne moraju mu pripisati zasluge za to, ali dvije godine od nastanka Demofesta, broj TV emisija i malih festivala koji se bave demo bendovima, porastao je za 300%
  • M.O.R.T.; ZAA; – Demofestovi bendovi.

I znate šta još? Konstantno nas bombarduju naslovima kako je zajednički život nemoguć, kako se ovi i oni ne vole, kako je Haris Anti ovo, jer je on Milošu ono, a onda je Toše Luciji, ovako, jer se ne vole. Na Demofestu Haris, Ante, Miloš, Toše, Lucija i svi ostali pričaju isti jezik – jezik muzike. Skupi se Sarajevo, Mostar, Beograd, Zagreb, Nikšić, Skoplje, Niš, Split, Novi Sad, svi se skupe u Banjaluci, na Kastelu i bore se gitarama, pršti sve. I odu kući znajući da su svi pobijedili. I odu kući znajući da će se Banjaluci vratiti čim prije.

Jer to je ono što je Banjaluka – kuća Demofesta.

df 1

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Screen Shot 2016-07-07 at 5.49.32 PM

Nisam zauzeta već mi se ne da da pričam s ljudima

Posted on

Tekst je inspirisan porukom bliske drugarice sadržaja “Hej, je li mi imamo neki problem?”

Poruka se desila nakon što se ja 24h nisam javila na njen poziv da idemo negdje, popijemo kafu, nešto radimo. A nisam, jer nisam imala vremena, snage, živaca. Jer pokušavam da ne radim stvari “radi reda”. Ne znam kako mi ide, ali mogu samo da kažem da me ne grize savjest što se ne javim odmah, a prije me grizla.

Ima jedan citat, dijele ga motivatori interneta, koji pola stvari koje podijele nikad ne bi primijenili u životu, jer za njih trebaju korjenite promjene ličnosti, a ko još ima snage za to? Uglavnom taj citat kaže (parafraziram) kako se uspješni ljudi odmah javljaju na telefon, na poruke, na pozive, jer samo gubitnici vole da ih čekaš. Al Paćino ili De  Niro. A možda nijedan od njih dvojice.

Ja sam onda gubitnik.

404830_10150458141089143_177747457_n

Zar ne mislite da je sasvim dovoljno što u poslovnoj kulturi moramo da ispoštujemo mailove, pozive, poruke? Zar ne mislite da sva ta poslovna moranja čine dovoljno moranja za jedan život? Pritom, da se razumijemo, a nećemo se razumjeti, jedna pametna gospođa koja ima preko 30 godina iskustva nam je jednom u firmi rekla: Samo kardiohirurzi moraju da budu non stop dostupni, ne morate odmah da odgovorite na mail kad vam stigne, jer kako ćete se onda organizovati? Ništa što vi radite nije tako urgentno važno da biste morali odmah da odgovorite. Nije to operacija na otvorenom srcu.

A ljudi se ljute. Ljudi dižu nos. Ljudi prevrću očima kad čekaju. Jer ko još ima strpljenja? Alo, mora sve i odmah sad, brzo , što brže, ode voz, ode svemir, požuri, odgovori, klikni, javi se, izađi, budi nasmijan, budi spreman da slušaš, da razumiješ, posavjetuješ. Sve budi.

Gazim ovu posljednju godinu kad broj 2 dominira svjesna toga koliko je vremena ispred mene, ali još svjesnija činjenica da sam tooooooliko vremena potrošila na ono što se mora. A današnje vrijeme nalaže da se mora biti dostupan.

Viber te lupi sa “seen!”. Baš kao i Facebook. Dodatno te lupi sa “posljednji put bio na mreži prije..” Tviter je malo nježniji, ali tamo recimo nemaš slobodu da tvitaš kad ti se neko javi na prethodnim mrežama, jer će on vidjeti da ti imaš vremena da tvitaš, a nisi mu se javio. A meni se nekad baš tvita, u tim momentima kad mi se s ljudima ne razgovara, pa licemjerno budem u fazonu: Joj, ne smijem. Nisam se javila na xy poziv.

A ljudi te traže svuda. Dm, inbox, Viber, Twitter, kažu sad i Snap, Whatsapp, ima još SMS pionira, poziva sve manje, ali ima i njih. Sreća pa fiksni ćuti. Sem ako nije neki anketar ili teleshop u pitanju. Zvonce na vratima davno umrlo.

Ne mogu. Odbijam da budem stalno dostupna. Ne mogu da odgovaram na poruke u raznim inboxima onog trenutka kad stignu. Zovite me nepristojnom, bezobraznom, bahatom, Ne mogu.

385467_10150458143314143_1754631983_n

Nedostajem sebi. Treba mi pola kile svježeg vremena za mene samu. Onaj ko to ne može da razumije, pa ne moramo ni da komuniciramo. Moji najbliži će to razumjeti. Čak i ako se naljute na mene, odljutiće se prvi put kad im se desi da ih ja tražim, a njima se ne razgovara. S najbližima ionako svi imate faze kad komunikacija ne zvoni na sve strane, ali znate da će se upaliti kad se sve složi na svoje mjesto, zar ne?

I ne, ne odbijaju ljudi komunikaciju samo kad imaju problem s vama ili su ljuti. Ljudima je ponekad potrebna tišina. A koliko god mi svi u ćutnji tipkali po telefonima ubadajući prstima po tastaturi, a u glavi mislili o stotoj stvari, to nije tišina. To je kakofonija.

A drugarica s početka teksta to razumije. Zato je stvarno istina da je najljepše imati ljude s kojima možeš da ćutiš. Pričati se ionako danas može sa svakim. Razgovarati, tek s nekolicinom.

 

409381_10150458140269143_1505056869_n


Tebi koja si tek rodila..

Posted on

Da ti kažem.
Nećeš imati vremena za tuširanja kao nekad.
Nećeš imati vremena da ti kosa bude uvijek isfenirana (a i puštena kosa joj se zapetlja medju prstiće i bode je po licu).
Nećeš imati vremena da se presvučeš.
Nećeš imati vremena za muža.
Nećeš imati vremena ni da vidiš treba li čupati obrve.
Nećeš imati vremena da razmišljaš o tome šta je na tebi – važno je da je čisto.
Nećeš imati vremena za duge telefonske razgovore ili sjedeljke s ljudima.
Nećeš imati vremena da spavaš.

image

I neće te ni biti briga.

Jer kad te pogleda dok jede, skupljena uz tebe kao da je u stomaku, osjećaćeš se kao da vrijediš milion dolara.
Jer kad usta namjesti u osmijeh zasijaćeš kao novogodišnja jelka.
Jer kad je držiš u naručju imaš osjećaj da obe plešete u najljepšim haljinama.
Jer kad muž dodje kući i poljubi vas obe znaćeš da su i ti trenuci vaše vrijeme.
Jer kad smiriš njen plač, ni tvoji podočnjaci neće više biti tako važni, jer ti imaš super moći.

Zato, nemojte radjati djecu ako niste spremni da sebe na nekoliko godina stavite u drugi plan.
Nemojte praviti djecu s nekim ko vas neće samo voljeti još više kad se razmnožite.

A ništa ljepše od stvaranja i odgajanja djece nema.