ejyskkdtsm1pamuyxh3u

Dijeta koja stvarno djeluje!

Posted on

Ako mene pitate, 15. januar je najdepresivniji dan na svijetu. Ne znam šta kažu stručnjaci za Dane ove i Dane one, ali evo ja kažem – 15. treba prespavati.

Prošle sve Nove godine. Sem one koju slavi Kinez Đuro.

Šljokice ponovo gurnute u dno ormara.

A novčanici gurnuti na dno torbe – jer u njima para više nema.

Ne mislim na vas koji štedite, mislim na nas koji volimo da poklanjamo, nas kojima djeca slave rođendan baš krajem decembra, na nas koji ne volimo 15.1.

ejyskkdtsm1pamuyxh3u

I da sve to bude još bolje, vozim se ja jutros na posao, muž priča neku svoju priču, a meni pažnja prikovana za glas koji dolazi s radija.

Sukobi. Oružje. Ubili. Prognali. Svađa. Rasprava. Zategnuti odnosi.

Srušio. Poginuli. Izrazio žaljenje.

Tri minute vijesti ukrale su ostatak mog dana.

I shvatim ja da ovako ne može više.

Imam dvije opcije. Da nas spakujem u kofere, pošaljem u tri lijepe evropske zemlje ili da idem na dijetu.

Informativnu dijetu.

information-diet

I dok će vas svi bombardovati detoksima, zelenim povrćem, organskom proizvodnjom, sjemenkama i vodom s tri i po kapi limuna narasla na Himalajima, a osveštana u Trebinju, ja mislim da to vama ništa ne treba. Reče vam žena koja nikad nije bila na dijeti.

Mi se, ljudi moji, moramo očistiti od ovog straha koji ulazi u kosti, u one ćoškove s mrvicama, u ljetnju garderobu.

Ne, nemam čarobne recepte kako se to radi, jer i mene samu čeka uvježbavanje olimpijske discipline izbjegavanja kao ugalj crne hronike, čuj mene hronike, života. Ali hajde da probamo zajedno. Vjerujte, meni kao urednici portala koji ne može zaobići svakodnevna dešavanja biće teže nego vama koje Fejsbuk bombarduje tim naslovima, jer ste samo dva puta kliknuli na to pa on misli da vas sad samo to zanima. Ali nemoguće je da je nešto nemoguće.

Zato možemo sljedeće (za početak):

 

  • Ujutru, na putu do posla, igrati se igre: ko prvi čuje vijesti i prebaci radio stanicu, ima kafu sljedeći dan.
  • Ako se vozite taksijem, nosite slušalice.
  • Kad dođete na posao pa uz kafu pregledate Fejs, potrudite se da prvo vi okačite kod sebe neku lijepu priču, oku ugodnu fotografiju, koristan savjet ili nešto što je vas inspirisalo. Dotaći ćete bar jednu osobu i zauzeti prostor namijenjen još jednoj tragediji.
  • Izbjegavajte razgovore o politici. Sem ako nisu vicevi o političarima. Znam da će ovo onima koji baš misle da je važno biti informisan zvučati kao: “Vidi je što se petlja”, ali moram vas suočiti s jednom tužnom istinom: nema šanse da mi nešto značajno promijenimo dok se ovi, koji su se u sve upetljali, ne otpetljaju. A sve dok nam njihove predstave budu zanimljive i dok budemo svojim vremenom plaćali njihove drame i svađe, oni će rasti i biti još gori. Zato – ne posvećujmo im vrijeme, jer sve čemu daš vrijeme RASTE.
  • Pokušajte da u svakom danu vidite nešto lijepo. Molim vas. Može to biti dnevnik zahvalnosti u kojem ćete svaki dan napisati tri stvari za koje ste zahvalni. A ne mora. Može biti što god da poželite. Ali nasmiješite se bebi kraj koje prođete, osobu koja vam se učini lijepom nagradite osmijehom i ne tražite joj manu. Ma i sitnice stvaraju bolju energiju od one u kojoj sad živimo.
  • Ne kukajte. Evo neću ni ja. Kukanje privlači nove razloge za kukanje i tome kraja nema. Ne kukajte.
  • Pazite kome dajete klik. Iz teksta o bilo kojoj tragediji, načinu na koji je neko umro, iz političkih rasprava, vi nećete izaći kao bolji čovjek – taj klik vam neće ništa dati, samo oduzeti. Pun je internet lijepih priča. Evo, Lola ih ima brdo.

Sad vi nastavite niz i dajte i meni inspiraciju. Uvjerena sam da zajedno možemo promijeniti atmosferu u kojoj se trenutno gušimo. U kilogramima i kilogramima velikih, globalnih, regionalnih, svačijih nesreća koje nas tjeraju da razmišljamo i o svojim malim, a koje od razmišljanja postaju još veće.

 

Fali nam sreće.

Zatrpajte se srećom.

Tu je.

Čeka svojih 5 minuta slave da zablista.

Vjerujte mi na riječ.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Kako sam za samo 10 minuta – PROGLEDALA!

Posted on

Ovo je priča koju sam već toliko puta ispričala ljudima da je zaslužila da se nađe i na blogu.

Priča o operaciji koja je u prepričavanjima ljudi dobijala tri glave i bljuvala vatru, bez ikakve potrebe.

Priča o laserskom skidanju dioptrije.

Iz potpune nebrige prema sebi, ja dugo nisam znala da ne vidim. Sjećam se, kao da je juče bilo – odlazim sa sestrom na pregled očiju, jer je danima boli glava i jer se u školi odjednom iz zadnje klupe premjestila u prvu. I sine mi – hajde, kad sam tu, daj da vidim koliko vidim.

Taj osjećaj, taj trenutak kad mi je doktorica stavila one medicinske naočale i rekla: “Pogledaj napolje”, a ja vidjela i list i cvijet i pticu i mrava i život – evo sad ga se sjećam, a ima mu više od 10 godina. Dioptrija u minusu, naočale dovode novčanik u minus, ali bar je pogled u plusu.

Posljednji ćoravi selfi

Posljednji ćoravi selfi

Pričajte šta hoćete, kako su naočale baš super, kako mogu biti modni dodatak, kako mi super stoje – meni su bile pakao.

 

  • Ne možeš leći bočno na krevet i gledati TV, jer te bode drška.
  • Zime su pakao – izlazak iz tople prostorije u hladno i obrnuto i psovanje svega po spisku.
  • Ljubljenje – aha, nećemo o tome.
  • Traženje naočala ujutro, kad se probudiš, jer što ih duže nosiš sve si ćoraviji. Ne mijenja se tebi dioptrija već se stvori navika da vidiš.

Mogla bih ja sad nabrajati tri stranice, ali nema potrebe. Nisu naočale tema, one su povod.

Od momenta kad sam čula za lasersko skidanje dioptrije, znala sam da je to ono što ja želim. Želim svoje oči nazad. I tačka.

U raspitivanju kod ljudi, shvatila sam da malo ko zna nešto o tome. Ljudi se po automatizmu boje bilo čega što uključuje guranje nekih aparatića u njhove oči.  S jedne strane razumljiv, s druge – zar će me strah zaustaviti?

Uradila sam analizu – pregledala, naravno, prvo cijene, našla najbolji finansijski model. Najbitnije je bilo da može na rate. Da, oči na rate. Uputila se u biografije doktora, pregledala forume i mišljenja ljudi i odlučila – klinika Svjetlost će biti moj izbor.

Već na tom kontrolnom pregledu, gdje oni odlučuju da li ste uopšte kandidat za operaciju, znala sam da sam na sjajnom mjestu. Posvećenost, profesionalizam, strpljenje i odgovor na svako pitanje. To je trebalo mom strahu.

Tog septembra, rečeno mi je da dođem u subotu ujutro u 10. Okupila sam odbor žena za ispraćaj na operaciju i odbor žena za doček s operacije.

Cijeli proces izgleda ovako:

Dolazite u kliniku Svjetlost gdje vas dočekuje nasmijana medicinska sestra. Pripreme za operaciju podrazumijevaju mnogo nekih kapi kojima ne znam ime, ali eto, morate da im vjerujete. Zjenice se šire, jedan po jedan pacijent iz čekaonice odlazi na sprat, a vi čekate svoj red.

Otprilike 7 minuta pred operaciju vas odvedu gore u novu, malu, čekaonicu gdje vam kažu da ćete sad vi doći na red.

U salu vas uvodi sestra, liježete na sto, nekoliko doktora je oko te velike mašine koja se spušta odozgo na vas. Ovog dijela konkretnog oko operacije se ne sjećam detaljno, jer mozak blokira sjećanja od straha, ali se sjećam da je sve trajalo 7 minuta, da NIŠTA nisam osjetila sem jednog momenta kad vam se neki svemirac spusti odozgo, priđe baš blizu oku i nestane.

Sjećam se, kao da je juče bilo, da mi je doktorica rekla da sad sve zavisi od mene. I da moram da gledam u tu tačku koja titra iznad mene, jer je to važno. I ja sam gledala. Zato slušajte doktore.

Nakon toga, stavite sunčane naočale. Ja sam malo škiljila da vidim vidim li – i vidjela sam!

Idete kući i trebalo bi da žmurite 24h, jer su, kako je doktor rekao, kapci najbolji flasteri. Dobijte neku tabletu za potencijalne bolove i puno kapi ovih i onih. Ja znam da sam taj dan od svojih žena dobila i bezglutensku pitu i bezglutenske palačike – tako da je to jedan od ljepših dana u mom životu J

Nekih 7 sati nakon operacije došla sam u dnevni boravak i legla BOČNO i NIŠTA me nije žuljalo. Trebalo bi da žmurim, sjećate se? Ja sam otvorila oči, jer nisam mogla izdržati. Na TV-u je bio film s prevodom, jelte. I ja sam vidjela prevod. Bez naočala. Prvi put nakon ne znam koliko godina. Nazvala sam tetku i oplakala kao da sam bila slijepa, otprilike.

To je taj osjećaj koji je vrijedio hrabrosti davanja očiju doktorima u ruke.

I evo me danas. Nikakve probleme nisam imala. Porodila sam se prirodnim putem iako su me prepadali da ću morati na carski i bla bla bla. Vidim savršeno, idem redovno na kontrole i naočale, samo u prolazu kraj izloga, prokomentarišem.

 

Iskreno se nadam da je moje iskustvo nekome pomoglo. Za dodatna pitanja, tu


Ljubav ne poznaje granice. Ona prema čokoladi.

Posted on

U brojnim marketinškim kampanjama, čak i onim koje su kreirali neki od najpoznatijih proizvođača čokolade u svijetu, tokom godina se čokolada uglavnom predstavljala kao proizvod za žene. Ipak, muškarci podjednako uživaju u ovoj poslastici, prilično često i u velikim količinama. Zapravo, naredna priča upravo to potvrđuje.

U velikim marketima mog muža ćete naći blizu polica s čokoladama. Zagleda, koja bi mu se dopala, ima li neka bez kalorija, jer godine idu, a stomak se neće sam skinuti (nije da on ima stomak, on je najzgodniji) i tako zaljubljeno gleda u sve to slatko što bi se moglo naći u našoj korpi.

wedel3wedel1

Mi u kući moramo uvijek imati nešto slatko. Torte i kolači se ne računaju – TO JE OBROK. Mislim više na keks, čokoladu, čokoladu ili čokoladu. Često tako dođe i donese, bez i da postavim pitanje kaže: Bilo je na akciji pa ja kupio. Tako me upoznao sa mojom novom omiljenom. Sa najluđim mogućim ukusima. Alo, čokolada s ukusom panakote? Tiramisua?

Ali ok. Ljubav ne poznaje granice. Kako smo tako oboje zbunjeni prirodno jednom prilikom smo zajedno bili u prodavnici, on je, dok sam ja tražila nešto, stavio dvije VELIKE Wedelove čokolade s dva različita ukusa, a onda ja, iz ljubavi, dodam još jednu ne znajući da je on stavio već dvije.

Ono što će uslijediti će vas šokirati. (Neće, ali je rečenica “legla”)

Jedne prohladne predzimske noći, dok je on zabrinuto gledao u dio gdje inače stoje slatkiši, tražeći bilo šta slatko, makar to bila i jabuka, ugleda moj muž, čokolada mog života, da mi u kući imamo još jednu, neplaniranu, veliku Wedelovu tiramisu čokoladu.

“Pa otkud? Pa kako nisam video? Pa zašto ja ne znam za nju?”

 

Ovo je priča s hepi endom. On dobio čokoladu, ja nasmijanog muža, a vi priču o tome da čokolada nema ni rod ni broj. Čokolada je ta koja donosi radost i trenutke sreće sa voljenima i nikada je nije previše.

Koja je vaša omiljena?

 


Gužva. Frka. Šta ćemo s onima koji ne mogu da slave Novu godinu?

Posted on

Gužva.

Frka.

Šljokicati ili ne?

Nešto crveno, obavezno.

10 ili više centimetara? Na štikli, naravno.

Da li da dignem ili spustim kosu?

Bože, a šta ćemo piti?

Treba nam nešto da nas brzo digne, ali da se ne napijemo baš mnogo, jer treba izdržati cijelu noć. Ma šta god, samo nek je flaša ispred nas. Bolje izgleda.

Da li da iskombinujem nešto iz ormara ili da kupim nešto novo? Ma kupiću, sve moje haljine su već viđene.

Nećeš valjda u staroj odjeći u novu godinu?

Sreća pa sam to sve smislila još početkom decembra.

Ma nema šta, biće ovo spektakularna, nezaboravna, naluđa, stvarno super zabava.Pa to piše i na plakatima!

landscape-1482512822-gettyimages-167832622

 

Gužva.

Frka.

Da li ću stići kući prije ponoći da je poljubim?

Nema šanse, smjena završava u 11, ali za NG uvijek ta predaja smjene traje predugo.

Samo da ne bude mnogo pijanih klinaca.

Već sam spremila flaše alkohola koje najbolje idu svake godine, cigarete su na dohvat ruke, tu su i  kondomi, mada nešto baš i ne idu najbolje.

Rekla sam mu da mi šalje fotke nje ispred jelke.

Gledaće novogodišnji program, a ona voli da pjeva. Sreća pa Viber ima i video poziv.

“Dobro veče, izvolite.”

Dobro je, šta sad.

S parama koje zaradim sat prije nove godine moći ćemo da odemo u Zoo vrt u Beograd. Ako budem mogla dobiti slobodan dan.

Rekla sam mu da joj da malo Koka Kole. Ipak je nova godina.

Dobro veče, kako ste?

Dobro sam. Malo me bole prsti, hladno je jer je kasa blizu vrata, ali nije strašno. Zdravi smo, dobro je.

 

kasirka-market-6ah111dogu878j2jkj069qopux2vvmm014ik1mnly7m

Gužva.

Frka.

“vozilo 35, pozicija 3”

“Vozilo 5, pozicija 1”

Ne znam više šta da mu kažem.

OK, evo, daću otkaz i idemo proslaviti tu novu godinu s tvojim drugarima, ali hajde mi objasni od čega da živimo u toj novoj godini? Od drugara?

“Molim vas jedno vozilo…”

Volim taj mir 01.01. kad se vraćam kući iz noćne smjene. Grad ćuti. Osjeti se miris alkohola koji sad isparava u toplim, razbacanim sobama.

Moje čizme škripe po betonu. Nije to škripa, to noge traže nove. Možda ih i budem mogla kupiti od ove plate.

Moja jedina želja u toj noći bude da svi vozači dođu na svoja mjesta i odvezu sve ljude sigurno.

Da pijana, neiživljena djeca ne skaču po glavi tim očevima, djedovima, sinovima, muževima.

Da ne povraćaju baš mnogo po autu, jer to Bog ne oprao poslije.

Slavićemo je, ionako dođe svake godine u isto vrijeme.

taxi-basel_front_magnific

 

Gužva.

Frka.

Pripremiti dovoljno gaze, dovoljno alkohola. Biti spremna na različite scene.

Moram vam priznati, svaki put u noćnoj smjeni, tog prvog januara ko zna koje godine, samo se molim da mi ne dovezu neko moje dijete.

Sve su to djeca na štiklama i u kariranim košuljama.

I mi u zdravstvu imamo srce. I kad ti je u rukama neko tvoj, neko koga držiš u rukama i kad je zdrav, ne možeš biti normalan i obavljati svoj posao normalno.

Ma, šta lupam. Sva su djeca naša djeca.

Nadam se da taj svijet kad odluči da ostane na njima, neće to uraditi 31.12. jer tad i baš nisu svoji.

Slavimo li? Slavimo. Svaku laku povredu, svaki ispumpan želudac, svaki komadić izvađenog stakla.

Zar cijeli život nije slavlje?

screen-shot-2016-12-28-at-11-47-09

 

 

Gužva.

Frka.

Pripremi dovoljno flaša, čistih čaša, mjerice i sitnih para.

Dođu s onim stotkama i pedeseticama i dok ja rasitnim tamo neko preko šanka već urla kako čeka već 2 minute i 48 sekundi.

Ponijeću još jednu bijelu košulju, znojimo se svi mnogo.

Rekao sam joj, dođi, stani za šank, povedi nekog, ja moram da radim.

Ta stara noć koja postaje nova, to je prilika da zaradim bar nešto i da bar malo spavam normalno. Da dam nešto i svojima.

Šta će konobar. Plate su nam kao da živimo kod svojih pa nam treba samo za džeparac.

Budu ljudi lakši na bakšišu, kako ne budu.

Najviše volim one što naruče cijele flaše pa u nekom trenutku odu kući, jer nema više gdje da stane. To su pravi novogodišnji pokloni. Te nepopijene flaše. Svaka kap je meni poklon od Deda Mraza.

Zabavljaju li se ljudi?

Druže, ako mene pitaš, ne znam šta bih ti rekao.

Imai  onih koji zaplešu.

Mnogi se takmiče ko će više popiti, jer ih ubiju ta očekivanja da noć mora da bude najluđa.

Heroj, ko, ja?

Ma ja sam samo konobar.

“Dobro veče, izvolite, šta pijete?”

 

 

 

U toj torbici punoj želja za Novu godinu, u tim džepovima punim želja za novu godinu, ponesite i “dobro veče”, malo viška sitniša za bakšiš i poneki osmijeh uručen onako, na prepad, kad sva ta gužva i frka učine svoje. I poljubite i one pored sebe koje ne poznajete, zagrlite konobara, pružite ruku prodavcu cigara i poželite mu dobro zdravlje.

 

Jer oni rade zato što su vama potrebni. I zato što je njima novac potreban. A svakom od nas, baš svakom je potrebno bar malo ljubavi i zahvalnosti. Imamo je svi, zar ne?

 

 

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


1csftx0duls-jairo-alzate

Životna lekcija jednog jedanaestogodišnjaka ili zašto brinem o tome šta drugi pričaju?

Posted on

Postoji niz stvari koje vam ljudi nikad neće priznati, zašto, ne znam jer i ja sam iz kategorije ljudi. Ali jedna od najnevjerovatnijih je ona da im smeta i da na njih utiče kad neko nešto priča o njima, bilo lijepo bilo ružno.

Nekoliko najčešće korištenih fraza su:

«Ma šta te briga šta ko misli.»

«Ne zamaram se mišljenjima drugih ljudi uopšte»

I arhaični tip izgovora «Nije šta kaže, nego ko kaže»

Sve to u teoriji zvuči super, svi mi, u teoriji, znamo da je važno samo ono što kažu ljudi oko nas, jer su oni ti koji s nama kroje dane i buduće dane i jer vas oni najbolje poznaju.

Ali ta teorija brzo pada na testu zvanom: Objektivnost.

Pa da, ti ljudi vas dobro poznaju, preduboko su u tom odnosu, em nisu više objektivni kad ste vi u pitanju. I šta ćemo s onom slikom koju ostavljate pred ljudima koji vas ne poznaju? Nije vam to važno. Važi. Nije.

Čak i ako nije, možda bi ponekad trebalo da bude, jer je prvi utisak beskrajno važan momenat. Mi ljudi smo skloni vjerovanju onom marketingu od usta do usta pa vam često izmakne stolicu upravo neki «trač» koji se proširio o vama. A vas nije bilo briga. Nećemo nikom reći da ste bili nervozni, da ste razbijali glavu oko toga odakle je i zašto to došlo, da ste imali potrebu da idete od čovjeka do čovjeka i govorite «Hej, nije to istina, evo upoznaj me.»

Ja to sve iz iskustva.

Postoje ljudi koji vrlo otvoreno ne vole Brankicu iako je nikad nisu upoznali. Priznaću sad i sebi i ovom blogu da sam nekoliko puta plakala tim povodom. Kad sam bila mlađa, naravno. Sad nemam vremena. Imam temu na banjalučkom forumu posvećenu meni gdje su raspravljali o tome koliko mi je visoko čelo, ko mi je platio fakultet, odakle su mi mama i tata i jesam li iz Petrova ili Drvara. O ostalim bljuvotinama ne bih.

Ti ljudi mene ne poznaju. Ja njih možda i znam bar iz nekog viđenja, ali oni uglavnom pišu pod pseudonimima pa ni ne znam protiv kojeg se vraga borim.

Ne žalim se, sama sam tražila.

Vječno pretjerujem, vječno romantizujem, vječno komentarišem, vječno se petljam gdje mi nije mjesto.

Nikad neću zaboraviti kad mi je Vesna rekla kako sam joj «ogadila» Antića i Urbana jer sam u tom nekom periodu bukvalno samo o tome pričala.

Takav tip žene. Pretjerivačica.

Uglavnom, htjedoh reći da je uticaj sredine na mene prevelik i borim se s tim kao sa ozbiljnom bolešću. Često me s puta znaju skrenuti komentari (nevažnih) ljudi i dovesti u stanje da provedem dane razmišljajući o tome gdje sam pogriješila. A možda nisam. Možda je komentator imao loš dan, a ja naletila sa svojim filozofiranjem. Ko će znati.

I tu dođem do onoga: Čim nešto moraš objašnjavati, do tebe je, nisi to dobro uradila.

12039704_10153317607224143_5149519689627168861_n

Ipak ne treba zaboraviti i onaj pozitivni uticaj. Kad me hvale, kad neko voli nešto što sam stvorila, nešto na čemu sam radila, kad neko, makar i samo jedna osoba u tome na čemu sam potrošila vrijeme pronađe nešto lijepo, ja narastem, oči mi zasuze i imam osjećaj da bih mogla osvojiti svijet. Jer moje postojanje ima svrhu. Jer ja nešto dobro radim.

Zato me nervira ovo ludo vrijeme u kojem je kritika samo ono loše. U kojem su ljudi zaboravili da pohvale. Prijatelje, poznanike, radnike na mjestima koje posjećuju svaki dan, neku ideju na Fejsbuku ili kolegu na poslu. Jok, samo nam džepovi puni kamenja.

Sve ovo vodi do onoga u naslovu. Ovaj tekst je prvobitno zamišljan kao tekst o tome kako mišljenja, posebno loša, utiču na nas kroz godine. Bio je plan da imam sagovornike koji imaju 10, 20, 30, 40. 50 i 60 godina starosti i da mi odgovore na isto pitanje: Kako ono što ljudi pričaju o njima utiče na njih. A onda je Uroš, moj genijalni žuti desetogodišnjak pokvario taj koncept i učinio ga boljim.

Njegov odgovor prenosim u cjelosti, a vi učite iz njega:

«Pogađa me, ali zavisi ko priča. Ako me neko ne voli, meni je to normalno. Ali mi je gore ako neko ko mi je prijatelj da nešto ružno o meni priča. Pogađa me kad priča neko ko me voli. U prvo vrijeme pokušavam to da ignorišem, a ako se nastavi onda više ne ignorišem. Onda razgovaram sa njim. Kažem mu da me pogodilo i da to više ne radi.»

 

Može li jednostavnije, genijalnije? Ne može. Ali ja sam odrasla žena koja sve komplikuje jer je zaboravila da se stvari rješavaju jednostavno.

Zato ću ja ubuduće da poslušam Ukija. A poslušajte i vi. Potrebno nam je svima da razgovaramo više jedni s drugima.

Jer premali je život da bismo ugađali svijetu oko nas. Treba nuačiti da je normalno da vas ljudi ne vole i brinuti o onima koji vas vole. I razgovarati. O svemu i uvijek. Čak i sa onima za koje znate da otvoreno šire minus stvari i o vama. Sastaćete se, kad-tad. Možda se samo niste razmjeli. A možda vam je suđeno da se ne volite.

 

Nemoj biti kao Brankica.

Budi kao Uroš.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


woman-hair-raising-freakout-660x405

Ne želim da budem politički korektna i objektivna, jer mi nismo normalne.

Posted on

Nek se rodi dijete, al’ neka bude muško.

I bi muško.

Donesoše ga kući i dogovoriše se, balkanski roditelji, da je njegovo da galami, jede da naraste veliki, da se igra isključivo muškim igračkama i da bude onaj kome svi udovoljavaju. Jer, zamisli, Bog te pogledao, dao ti da rodiš mudonju. Tvoje je da budeš srećna i pustiš njega da bude ono što najbolje zna da bude – muško.

I tako to krene.

Prvo za njim sklanjaš igračke. Možda bi ti nekad i pokušala da ga nagovoriš da ti bar pomogne, ne mora on sam. Ali te muž i pola rodbine, čak i oni već mrtvi, poprijeko pogledaju uz prećutnu “On je muško.” i ti šta ćeš, skloniš za malim mudonjom.

Onda on malo naraste, ti i dalje sve sklanjaš za njim, donosiš, odnosiš, prinosiš, paziš da ta muškost ostvari svoj puni potencijal. Ako u prodavnici igračaka krene da se igra sa rozim kolicima ti se izviniš i kažeš: “Ma ne radi on to inače, on je muško.” pa mu tutneš neki bager u ruke.

Onda on još malo naraste pa krene da štipa djevojčice, povlači im gumu od najmanjih grudnjaka na svijetu, jer on je muško, a na muškarcima je da pokažu ženama ko je glavni.

I tako on raste, raste njegova muškost, a ti i dalje sklanjaš za njim. Umorna si ti sad već, ali ko bi starog konja sad nečem učio. Ti sad već imaš refleks zvani “On je muško.” pa kad on, jadan, krene da sam nešto uzme, donese, ti si već ustala i donijela. Sažvakala bi ti njemu hranu, ali bojiš se nećeš dovoljno dobro pa ga pustiš da on to sam.

I oženi se on. Ode nekoj drugoj ženi. Onoj istoj koja je gledala kako njena majka to radi svom mužu ili još bolje, sinu. I ona šta će, nastavi.

woman-hair-raising-freakout-660x405

Skloni čarape, uključi mašine, skuva ručak. On nekad oguli krompir, ali zato što ona ronda i nabija mu na nos. Ona će sve.

Rekla bi ona njemu da on nešto, ali konta dok ja njemu objasnim šta treba, bolje da ja sama. I tako on ponekad nešto uradi, a ona, ona procvjeta, piše statuse, tvitove, šalje poruke u grupne četove “Zamisli, on je :uradio neku potpuno normalnu stvar: pa zar nije najbolji muž na svijetu?” I one s sve slože da jeste. Najbolji na svijetu. I onda on jadan, šta će, shvati da ne mora često, da je i povremeno dovoljno. Heroj.

Rodi se dijete. Pol sad nije važan. Vjerovali ili ne, ali eto nije.

Ona, emancipovana, hrabra, snažna, sve će oni zajedno raditi. Eto on samo ne mora da doji, jer ne može.

Krene to tako što ti uzmeš da je nosiš više, jer ona neće njemu. A neće njemu jer je ti uvijek uzmeš kad ti se učini da je on smotan i da će je polomiti.

Nastavi se tako što ti da bi otišla iz kuće moraš i da okupaš i uspavaš bebu, a on da bi otišao iz kuće mora da se obuje i obuče.

I u jednom trenutku ti shvatiš da radiš i ono što je radila njegova majka, i ono što bi morala ti svakako i ono što moraš sad ti kao nečija majka.

A on – heroj! Prošetao s njom da ti malo odspavaš. Daj tri aplauza.

Presvukao je, jer se ukakila (naravno u prisustvu brojne publike). Zovite Dodika, nek odlikuje čovjeka.

Ustao sat ranije, pa zaspao popodne odmah, a ti ga gledaš zaljubljeno, mili tvoj muž umoran, dok hvataš podočnjake po kući i slušaš J. Lo. Nisam ti ja mater.

(nastavi niz situacija)

Generalizujem, pa šta? Niti su svi ovakvi, niti nisu. (Anja, znam da je tvoj bolji od tvog, ćuti i grli ga. :D)

Ne želim da budem politički korektna i objektivna, jer mi nismo normalne.

Za sve smo mi krive. Za sve. Toliko se bavimo trivijalnostima i toliko smo nesposobne da delegiramo obavezu. Ne muškom, nego bilo kojem stvorenju, sve iz te proklete potrebe da budemo heroine, one koje mogu sve, najhrabrije, najsnažnije, najogrnizovanije, kraljice svake prostorije u kući i u kancelariji. Ma talenat i za krevet i za kuhinju i za laptop.

Ma u tri lijepe više s tim. Od toga raste tumor, tako se dese papiri za razvod, od toga narastu suze koje teku u potocima.

Reci mu, lijepo, glasno, tiho, porukom, postitom, bilo čim. Reci mu da uradi ovo ili ono. Naljuti se.

Znaš šta će se desiti?

On će to uraditi. Možda će se poslije ponašati kao heroj, jer je uradio, ali brzo to prođe kad shvati koliko puta na dan mora biti heroj pa mu malo vremena ostane da to sve obavi.

Oni sve urade, samo kad im se kaže. Ali mi to kao slabost doživljavamo, to kad nekog zamolimo da nam pomogne. Pritom, nisi ti sama dijete rađala. Nisi sama tanjire isprljala. Nisi sama.

Reci.

 

P.S.

A vi majke sinova, odgajajte ih učešći se na svojim greškama. Znam neke majke čiji će sinovi biti najbolji muževi svojim ženama, najbolji partneri svojim partnerkama. Može se to. Stvarno.

 


Ja sam ona loš(ij)a majka

Posted on

Mi žene.

I kad bi ova rečenica ostala sama u tekstu, u glavama svima koji bi je pročitali bi se ispisala cijela priča, svaka iz ličnog iskustva, s nama ženama.

Ne bih o brojnim, šarolikim osobinama koje posjedujemo, neke kao super moći, neke kao nemoći. Danas bih o ženskim takmičenjima.

Mi žene, mi smo sklone romantizaciji svega – od muškarca “Ma ne tuče on mene, on je samo tako snažan, neiživljen, pa mu se omaklo.”, preko drugarstava “Ma dobro, njoj je teže, ne znaš ti kako je njoj, nema veze što ja uvijek ćutim na kafama” pa do majčinstva “To je najljepša stvar koja se svakoj ženi može dogoditi i tačka.”

Važi.

Evo me, deset mjeseci majka i već se pravim pametna. To je zato što sam ja ona iz naslova.

Lijepo je, prelijepo je, toliko ste tekstova na sve strane, pa i na Loli pročitali o tome. Divno jedno iskustvo i svaki dan je sve divnije. Ali ne lezi vraže, ima i Ali.

Ima jedna stvar, jedna društvena pojava, jedna bolest današnjice, a vjerovatno je i juče i prekjuče bilo tako – takmičenje.

Svijet majčinstva je jedno veliko takmičenje. Nema tu nagrade, diploma, para ni medalja. Šta one koje uvijek moraju da budu najbolje dobiju – ne znam. Ali nije im lako.

To krene odmah od trudnoće. Mjeri se:

  • Intenzitet mučnina – “Joj, meni je gore, ja ustati ne mogu.”
  • Broj povraćanja – “Ma nije to ništa, ja nekad i po 12 puta”
  • Broj kilograma – “Joj baš si se zgovnala, jasam dobila samo 6 kila. Ali to je pola voda.”
  •  Broj mrdanja bebe – “Uh, nije to nešto kako treba, ovaj moj će biti fudbaler sto posto.”

I nastavi se s porođajem i rođenjem djeteta. Nemoguće bi bilo nabrojati sve situacije, ali najčešće su:

  • Trajanje porođaja – “Toliko? Pa ja sam rodila za 3 minute. Bukvalno izletilo.”
  • Anestezija – Nisi prava majka ako si uzela epidural, sram te i stid bilo.
  • Bebine prve brojke – porede se kilogrami, centimetri, ocjene doktora

A onda krene haos. Ono što uslijedi, niko vas ne može pripremiti na to. Imala sam napade lupanja srca i mučnine, jer sam na momente, zbog tog takmičenja, mislila da nešto nije u redu s mojom bebom s kojom je sve u redu. Jer je nečija beba sjela s 6.5, a moja nije do osmog. Jer je nečija beba ustala na noge čim je izašla iz majke. Jer nečija beba zna azbuku, a ni godinu dana nema.

To opterećivanje poređenjem s drugom djecom je dovelo do toga da sam ja našu pedijatricu pitala da li ja mogu nešto da učim svoju osmomjesečnu bebu, eto, znate, nešto malo, šta fali. Smiješno, zar ne?

I jbg, kako god okreneš, ne možeš ti u kolo sa super mamama. One znaju sve o ljekovitim biljkama, Himalajskoj soli, feng shuiju za bebe, uticaju punog mjeseca na njen san i idealnoj toploti tijela, prostorije i vode. I ti, majko, ne smiješ da nešto ne znaš i da slučajno pitaš “U vrijeme interneta i kad ti je sve dostupno, ti takva neinformisana hodaš.” Posebno je to izraženo u mamećim grupama gdje NE SMIJEŠ imati drugačije mišljenje, ne smiješ ga ni ponuditi kao opciju. Jer ne dobiješ dijalog nazad, već osudu, napade, obraćanje s visine, potrebu za istresanjem nagomilanih frustracija proisteklih iz te potrebe za savršenstvom.

Surovi, okrutni, bahati svijet. Bez ijednog muškarca u tom krugu, žene stoje oko svake novoporođene majke i bacaju gomilu floskula, savjeta koje ni one nisu primijenjivale, pogleda punih “ne znaš ti ništa, kukala ti majka” i “ja bih to bolje” savjeta koje im niko nije tražio.

One znaju kako ja treba da obučem svoje dijete, koliko treba da jede, kad da jede, koliko puta da sisa, kad da se kupa, koliko smijem da je nosim u rukama, koliko puta rođenu sisu da joj dam. One sve znaju.

A ja, ja pustim da me Lola nauči većinu toga.

Jer su me knjige izludile. Jer sam u vremenu interneta, često ostajala budna cijelu noć, čekajući jutro da s doktoricom provjerim informacije pronađene na tom istom internetu, jer svaka kaže drugačije. Jer pokušavam da od njenog odgoja ne pravim vojničku školu. Jer ću od tolikog pritiska dobiti infarkt.

I postoji još jedan smrtni grijeh među majkama: Povratak na posao.

lola

Ne, ti moraš ostati 12 mjeseci s bebom. Propustićeš sve, Kakva si ti majka. “Joj, ja ne bih mogla.”, “Nedostaje li ti?”

I kad se, kao ja, vratiš poslije tri mjeseca na posao, ne zato što moraš, već zato što želiš, dobiješ na sve ovo gore navedeno još čitav šleper lijepo upakovanih uvreda, pasivne agresije i nemajka epiteta.

Ja o majčinstvu znam tek malo. Najviše sam učila od nekih divnih majki oko sebe, žena koje su odgojile pametnu, slobodnu, nezavisnu djecu, djecu koja se ne boje svoje sjenke, svojih riječi i želja. Ali znam sasvim dovoljno da mi je pravilo: puna mokra pelena, redovna stolica, dobar apetit i san, jedino kojeg se slijepo držim. Sve ostalo je podložno improvizaciji.

I zato sam odustala. Odustala od potrebe da se objasnim, opravdam, da doprem do mozga takmičarki u tom besmislenom takmičenju i da im se dopadnem, ja, Lolina majka. Pa se ti razgovori završe sa: Ja nikad neću biti tako dobra majka kao ti.

I neću.

Biću bolja. Jer je najljepše na svijetu biti Lolina mama.


balans

Nisam ja guma da se izbalansiram

Posted on

Izbalansiraj se.

Nađi tu tačku unutar sebe, pa je pogledaj, pa gledaj kroz nju, nek kroz nju izađe sve loše iz tebe i nađi balans.

Možeš ti to.

Ne jogurt Balans na polici u marketu. Nego balans. Znaš onaj o kojem svi pričaju.

Onaj o kojem obučavaju.

Onaj za koji plaćaš da ti ga nađu.

Da te izbalansiraju.

Kao da si guma na autu.

Kao da je na tebi nešto tako pravilno, striktno određeno kao ta četiri točka kojima je jedini zadatak da se okreću.

A koliko je zadataka ispred i iza tebe. A u tebi tek haos.

Ali izbalansiraj se. Kako ne možeš.

Uzmeš um, uzmeš tijelo, jedno u jednu, drugo u drugu ruku i kažeš:

Alohomora, izbralansiraj se!

Možeš ti to. Pa vidiš da svi kažu da možeš.

Kako misliš niko te nije pitao možeš li?

Kako misliš niko ne zna da nije balans to što ti tražiš, jer balans podrazumjeva neki mir, neku stabilnost, a u tebi sve neki talasi, lavirinti, krivine i šume. A oni bi da to sve regulišu semaforima, udisajima koji traju do 30, zalogajima koji traju do 15. A ti nekad i 40 puta žvaćeš, jer odlutaš na more, tamo na onu ležaljku koja je malo neudobna, ali ima odličan pogled u ništa. A nekad žvaćeš tek do 3, jer i to vrijeme ukradeš od trčanja za njom, njim, šerpom, štiklom, knjigom, toalet papirom.

Ne razumijem, kako možeš da kažeš da balans ne postoji, da je to marketinški trik koji dobro prolazi u ovom vremenu kad je sve na prodaju (čik ne zapjevaj narodnjak).

Ovo je vrijeme paklenih očekivanja.

U isto vrijeme svi očekuju od tebe da nađeš mir u sebi, balans na dnu te rupe koja se završava u dnu stomaka, gdje stanuju oni osjećaji za koje nisu još našli adekvatno ime, ali i da stigneš i postigneš i dostigneš i prestaneš i nestaneš i staneš i kreneš. I sve odjednom. I sve izbalansirano.

Proklamuju zdravu, izbalansiranu ishranu, nemoj maragrin, nemoj šećer, nemoj gluten, nemoj. Samo nemoj to što nije u balansu. S čim? S kim?

Znaju li oni da ponekad samo šećer može da te iščupa iz rupe u koju upadneš jureći taj balans? Znaju li oni da te margarin i džem podsjećaju na ona mirna jutra, kad je vatra bila u balansu s vremenom napolju, a baka govorila «Uzmi, sine, gladna si.»

Znaju li oni da se niko nije izbalansiran rodio, a kamoli umro, jer čemu sve ovo ako ne vidim i šta je skroz gore i skroz dole?

Izbalansiraj se.

Neću. Jer će i vrijeme balansa proći pa ćemo mi raštimovani opet biti u modi. I možda će srce povremeno preskočiti, možda ću pojesti koju sopstvenu godinu jedući unutrašnjost usana. Ali to su i dalje moje godine. Moj haos. Moj stres.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .

 

 


Jesen stiže, očekivanje moje, ja se ne opametih

Posted on

U inboxu mi jedno 20 različitih mailova različitih sajtova sa istom tematikom: Kako da budete produktivniji. Moja podsvjest mi već devet mjeseci (ma i duže) govori kako sam neorganizovana, kako mi vrijeme curi, kako moram i ovo i ono, a nisam, kako me čeka ovo i ono, a nisam stigla, kako me trebaju ovi i oni, a nisam im se javila.

Nisam i moram.

loline none

Šta ćemo ako neću i ako ne mogu? Kad je prestalo biti dozvoljeno da nešto ne možeš?

Ne bih ja ni skontala koliko sam u tom alarm raspoloženju, mada kucam kao bomba koja će implodirati više nego neki sat, ali nema veze, da drugarica Lana, književnica koja tako lako riječima da neki život, nije napisala petnaestak rečenica o tome kako joj treba to da ne radi ništa. Da prosto postoji. I da treba da prestanemo da se osjećamo krivima zato što nešto ne možemo.

Ko kriv? Ja? Da, ja. Svaki dan, svakog trenutka za nešto sam sebi kriva.

Kriva, jer danas nisam stigla da napravim ručak, a Goran baš voli kad ja kuvam.

Kriva, jer sam ostala na poslu duže 14 minuta (da, gledala sam na sat), a mogla sam tih 14 minuta da Loli pjevam: “Taši, taši, Tanana i svilena marama” pa da se ona smije sa tih svojih šest zuba.

Kriva, jer imam bar tri osobe s kojima mi se pije kafa, ali nemam vremena ili sam prosto nesposobna da ga nađem.

Kriva, jer za sebe nisam uradila ništa mjesecima.

Kriva.

Ko me okrivio? Pa, ja, kako ko?

iris ljubav

I zato imam plan do Nove godine koji ću predložiti i vama. I znate šta je sjajno s njim? Pa ispunićete ga i vi!

Imam plan da ne planiram. Ništa. Nijedan dan. Imam plan da vidim šta Lola i Goran, Brana, Aljoša, Iris, Jelena, Anita, Milica, Ljilja, Žana, Sara, Siniša, Pero, Milica, Jelena, Savo, Nenad, Melisa, Buba, Saša, Vanja planiraju. Pa da možda i ja budem dio tih planova.

Kako ću ja to?

Lijepo. Ustaću svako jutro i krenuti redom, od dva najdraža poljupca u dvije omiljene ćelave glave pa preko osmijeha cura i Siniše u redakciji do popodneva koja će me već odveti nekom i nečem.

Da ne fotografišem, da ne gledam sebe u ogledalu onim optužujućim “Opet nešto nisi stigla” pogledom.

foto

Da ne kuvam na brzinu i na silu, sem ako mi se taj dan to ne bude baš radilo.

Da ne uzimam onoliko posla koliko ne mogu da obavim, samo zato što za trideset godina nisam naučila da kažem: “Ne mogu” i “Neću”.

Da kažem ljudima da ih volim i da ih podsjetim koliko su sjajni i važni.

Da čitam. Gledam. Slušam. Uramim slike. Složim albume. Sašijem haljine. Preslušam albume. Proslavim propuštene rođendane.

Jer ne mogu više da mislim da mogu, kad ne mogu. Da se takmičim sa samom sobom, kad sam već pobijedila. A i ti si, znam ja.

Moj jedini plan za ova tri mjeeca do Nove godine je da naučim da dišem i da nastavim da volim. Je l’ da da ću uspjeti?

Hoću. Jer bol u želucu kaže da hoću. Jer malaksalost kaže da moram. Jer smanjen apetit šapuće da mogu. Jer moj jedini plan može i mora biti da živim.

Očekivanje moje, jesen stiže, ja se ne opametih. Ali hoću. Obećavam.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Da li treba da umru da bismo shvatili koliko su važni?

Posted on

Rođena 31. ili 35. Ponekad nam se činilo da 65. rođendan slavimo Bogzna koji put. Punija žena, sve do neke tačke nosila je svoje kilograme kao da nijedan nije višak. A onda su joj mirišljave kiflice, krofne, “da se ne baci” hrana došli kičme. A i glave.

Uvijek je mirisala na svježe pecivo, na domaću supu, na mladi sir. Sama bi rekla da to njoj duša miriše, a mi smo to prihvatili zdravo za gotovo, posebno mi djeca. Jer, naravno da duša miriše, nema veze što niko ne zna gdje je. “Tu je ona, negdje između srca i želuca, zato je važno voljeti i dobro jesti,” govorila mi je.

Ona je bila moj najdraži raspust, moj ručicama ispleten džemper, moja velika spavaća soba s namještajem boje trule višnje, kupljen u prvom salonu namještaja u Gradišci parama koje je zaradila u Njemačkoj na proizvodnji platinaste dugmadi (nadam se da se to tako zove). Ona je bila moja ljubav. Ona je bila moja drugarica koja je sa mnom sakrivala čokolade ispod kreveta da ih druga djeca ne nađu. Ona je uvijek voljela mene najviše na svijetu, iako je oko nje bilo još bezbroj djece. I čak kad ju je bolest uhvatila čvrsto za ruku, kad je postala senilna, mene je prepoznavala u skoro svakoj situaciji.

baka

Ne znam kako vi sa svojim bakama, ali mi kojima su tetke i bake u nedostatku prave, bile najpravije majke, mi smo s njima bile najbolje drugarice. A znate kako mi ljudi s najboljim drugaricama, s ljudima koje volimo najviše na svijetu? Oni nama počnu da se podrazumjevaju.

Od svoje 6. do svoje 13. godine, kad smo se i preselili kod nje, svaki raspust sam bila kod nje. Moje Sebago cipele, kofer s tek ponekim komadom odjeće, jer je dosta toga čekalo kod nje i s mnogo knjiga koje smo čitale skupa. Svake subote išle smo na pijacu, jer je ona prodavala sir i mlijeko i jaja. Vozile se na konjskim kolima do grada, a meni je to izgledalo kao da se u prinčevoj kočiji vozim. Svakog petka bi mi rekla “Spavaj ti, ćeri. Rano ustajemo. Vraćam se ja dok se probudiš.” Ali ne. Možda nisam ni spavala. Ponekad bi me pustila da i ja prodajem, a za nagradu me vodila na ćevape. Kakav život. Kakva jednostavna sreća.

Daleko od toga da je sve bilo idealno. Ali sad, ovog trenutka, biram da sve što se s njom ikad desilo gledam samo kroz prizmu onog lijepog.

Počela je da mi se podrazumjeva.

Odveo me fakultet.

Odveli me ljudi. Želja za druženjem, za nekom novom energijom, za bježanjem od te kuće u kojoj je sve mirisalo na tuđe odlaske. Kakav bezobrazluk s moje strane misliti da će baka živjeti zauvijek i sačekati da ja to sve tako obavim, pa da joj se pojavim s bebom u naručju, bebom koju je toliko željela da vidi, i kažem:”Hej, evo sad sam došla. Sad imam vremena za tebe. Poželila sam te se, samo mali mi je dan. Nisam imala vremena za tebe.”

Umrla je. I sad dok ovo kucam, dok kucajući po tastaturi pokušavam da stavim sve na jedno mjesto, ne mogu da prihvatim tu činjenicu. Moje bake više nema.

Umrla je dva dana nakon što sam ja rodila Lolu.

Ja nisam imala vremena ni da odem na njen posljednji ispraćaj s ove zemlje na kojoj su je u jednom trenutku svi zaboravili i dali da se o njoj brinu često ljubazne tete u staračkom domu. Nisam imala vremena, jer sam držala svoj novi život u rukama. A prethodno ga nisam imala, jer sam se bavila svojim životom.

A toliko puta me nazvala svojim dugim prstima, izboranim na svim mogućim mjestima, jedva se snalazeći s touch ekranima samo da me pita kako sam. Bože, koliko puta mi je bila dosadna, naporna. Koliko puta se nisam javila. “Bože, bako, pa šta hoćeš nedjeljom ujutru?”

viber-image

A sad, sad bih dala sve da me nazove nedjeljom ujutru i pita kako je Lola. Kako bi se njih dvije voljele. Takvu ljubav svijet ne bi zapamtio.

I ne postoji ta suza, taj tekst, ne postoji taj buket cvijeća, to gledanje u neku od njenih fotografija, koje će popuniti taj bezdan iz kojeg još miriše njena duša.

Nemojte biti kao Brankica.

Ljudi imaju rok trajanja. Čak i oni koje volimo najviše na svijetu.

Budite s njima dok su tu. I ne dajte da se počnu podrazumjevati.

Jer kad odu, zaboliće vas tamo između srca i želuca. A ta bol rijetko kad prestane.