Jesen stiže, očekivanje moje, ja se ne opametih

Posted on

U inboxu mi jedno 20 različitih mailova različitih sajtova sa istom tematikom: Kako da budete produktivniji. Moja podsvjest mi već devet mjeseci (ma i duže) govori kako sam neorganizovana, kako mi vrijeme curi, kako moram i ovo i ono, a nisam, kako me čeka ovo i ono, a nisam stigla, kako me trebaju ovi i oni, a nisam im se javila.

Nisam i moram.

loline none

Šta ćemo ako neću i ako ne mogu? Kad je prestalo biti dozvoljeno da nešto ne možeš?

Ne bih ja ni skontala koliko sam u tom alarm raspoloženju, mada kucam kao bomba koja će implodirati više nego neki sat, ali nema veze, da drugarica Lana, književnica koja tako lako riječima da neki život, nije napisala petnaestak rečenica o tome kako joj treba to da ne radi ništa. Da prosto postoji. I da treba da prestanemo da se osjećamo krivima zato što nešto ne možemo.

Ko kriv? Ja? Da, ja. Svaki dan, svakog trenutka za nešto sam sebi kriva.

Kriva, jer danas nisam stigla da napravim ručak, a Goran baš voli kad ja kuvam.

Kriva, jer sam ostala na poslu duže 14 minuta (da, gledala sam na sat), a mogla sam tih 14 minuta da Loli pjevam: “Taši, taši, Tanana i svilena marama” pa da se ona smije sa tih svojih šest zuba.

Kriva, jer imam bar tri osobe s kojima mi se pije kafa, ali nemam vremena ili sam prosto nesposobna da ga nađem.

Kriva, jer za sebe nisam uradila ništa mjesecima.

Kriva.

Ko me okrivio? Pa, ja, kako ko?

iris ljubav

I zato imam plan do Nove godine koji ću predložiti i vama. I znate šta je sjajno s njim? Pa ispunićete ga i vi!

Imam plan da ne planiram. Ništa. Nijedan dan. Imam plan da vidim šta Lola i Goran, Brana, Aljoša, Iris, Jelena, Anita, Milica, Ljilja, Žana, Sara, Siniša, Pero, Milica, Jelena, Savo, Nenad, Melisa, Buba, Saša, Vanja planiraju. Pa da možda i ja budem dio tih planova.

Kako ću ja to?

Lijepo. Ustaću svako jutro i krenuti redom, od dva najdraža poljupca u dvije omiljene ćelave glave pa preko osmijeha cura i Siniše u redakciji do popodneva koja će me već odveti nekom i nečem.

Da ne fotografišem, da ne gledam sebe u ogledalu onim optužujućim “Opet nešto nisi stigla” pogledom.

foto

Da ne kuvam na brzinu i na silu, sem ako mi se taj dan to ne bude baš radilo.

Da ne uzimam onoliko posla koliko ne mogu da obavim, samo zato što za trideset godina nisam naučila da kažem: “Ne mogu” i “Neću”.

Da kažem ljudima da ih volim i da ih podsjetim koliko su sjajni i važni.

Da čitam. Gledam. Slušam. Uramim slike. Složim albume. Sašijem haljine. Preslušam albume. Proslavim propuštene rođendane.

Jer ne mogu više da mislim da mogu, kad ne mogu. Da se takmičim sa samom sobom, kad sam već pobijedila. A i ti si, znam ja.

Moj jedini plan za ova tri mjeeca do Nove godine je da naučim da dišem i da nastavim da volim. Je l’ da da ću uspjeti?

Hoću. Jer bol u želucu kaže da hoću. Jer malaksalost kaže da moram. Jer smanjen apetit šapuće da mogu. Jer moj jedini plan može i mora biti da živim.

Očekivanje moje, jesen stiže, ja se ne opametih. Ali hoću. Obećavam.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Da li treba da umru da bismo shvatili koliko su važni?

Posted on

Rođena 31. ili 35. Ponekad nam se činilo da 65. rođendan slavimo Bogzna koji put. Punija žena, sve do neke tačke nosila je svoje kilograme kao da nijedan nije višak. A onda su joj mirišljave kiflice, krofne, “da se ne baci” hrana došli kičme. A i glave.

Uvijek je mirisala na svježe pecivo, na domaću supu, na mladi sir. Sama bi rekla da to njoj duša miriše, a mi smo to prihvatili zdravo za gotovo, posebno mi djeca. Jer, naravno da duša miriše, nema veze što niko ne zna gdje je. “Tu je ona, negdje između srca i želuca, zato je važno voljeti i dobro jesti,” govorila mi je.

Ona je bila moj najdraži raspust, moj ručicama ispleten džemper, moja velika spavaća soba s namještajem boje trule višnje, kupljen u prvom salonu namještaja u Gradišci parama koje je zaradila u Njemačkoj na proizvodnji platinaste dugmadi (nadam se da se to tako zove). Ona je bila moja ljubav. Ona je bila moja drugarica koja je sa mnom sakrivala čokolade ispod kreveta da ih druga djeca ne nađu. Ona je uvijek voljela mene najviše na svijetu, iako je oko nje bilo još bezbroj djece. I čak kad ju je bolest uhvatila čvrsto za ruku, kad je postala senilna, mene je prepoznavala u skoro svakoj situaciji.

baka

Ne znam kako vi sa svojim bakama, ali mi kojima su tetke i bake u nedostatku prave, bile najpravije majke, mi smo s njima bile najbolje drugarice. A znate kako mi ljudi s najboljim drugaricama, s ljudima koje volimo najviše na svijetu? Oni nama počnu da se podrazumjevaju.

Od svoje 6. do svoje 13. godine, kad smo se i preselili kod nje, svaki raspust sam bila kod nje. Moje Sebago cipele, kofer s tek ponekim komadom odjeće, jer je dosta toga čekalo kod nje i s mnogo knjiga koje smo čitale skupa. Svake subote išle smo na pijacu, jer je ona prodavala sir i mlijeko i jaja. Vozile se na konjskim kolima do grada, a meni je to izgledalo kao da se u prinčevoj kočiji vozim. Svakog petka bi mi rekla “Spavaj ti, ćeri. Rano ustajemo. Vraćam se ja dok se probudiš.” Ali ne. Možda nisam ni spavala. Ponekad bi me pustila da i ja prodajem, a za nagradu me vodila na ćevape. Kakav život. Kakva jednostavna sreća.

Daleko od toga da je sve bilo idealno. Ali sad, ovog trenutka, biram da sve što se s njom ikad desilo gledam samo kroz prizmu onog lijepog.

Počela je da mi se podrazumjeva.

Odveo me fakultet.

Odveli me ljudi. Želja za druženjem, za nekom novom energijom, za bježanjem od te kuće u kojoj je sve mirisalo na tuđe odlaske. Kakav bezobrazluk s moje strane misliti da će baka živjeti zauvijek i sačekati da ja to sve tako obavim, pa da joj se pojavim s bebom u naručju, bebom koju je toliko željela da vidi, i kažem:”Hej, evo sad sam došla. Sad imam vremena za tebe. Poželila sam te se, samo mali mi je dan. Nisam imala vremena za tebe.”

Umrla je. I sad dok ovo kucam, dok kucajući po tastaturi pokušavam da stavim sve na jedno mjesto, ne mogu da prihvatim tu činjenicu. Moje bake više nema.

Umrla je dva dana nakon što sam ja rodila Lolu.

Ja nisam imala vremena ni da odem na njen posljednji ispraćaj s ove zemlje na kojoj su je u jednom trenutku svi zaboravili i dali da se o njoj brinu često ljubazne tete u staračkom domu. Nisam imala vremena, jer sam držala svoj novi život u rukama. A prethodno ga nisam imala, jer sam se bavila svojim životom.

A toliko puta me nazvala svojim dugim prstima, izboranim na svim mogućim mjestima, jedva se snalazeći s touch ekranima samo da me pita kako sam. Bože, koliko puta mi je bila dosadna, naporna. Koliko puta se nisam javila. “Bože, bako, pa šta hoćeš nedjeljom ujutru?”

viber-image

A sad, sad bih dala sve da me nazove nedjeljom ujutru i pita kako je Lola. Kako bi se njih dvije voljele. Takvu ljubav svijet ne bi zapamtio.

I ne postoji ta suza, taj tekst, ne postoji taj buket cvijeća, to gledanje u neku od njenih fotografija, koje će popuniti taj bezdan iz kojeg još miriše njena duša.

Nemojte biti kao Brankica.

Ljudi imaju rok trajanja. Čak i oni koje volimo najviše na svijetu.

Budite s njima dok su tu. I ne dajte da se počnu podrazumjevati.

Jer kad odu, zaboliće vas tamo između srca i želuca. A ta bol rijetko kad prestane.


Priča o neuspjehu: Da li ću ikada završiti taj fakultet?

Posted on

Trideset mi je godina i nemam diplomu fakulteta.

Imam još nekoliko ispita i tako već više od nekoliko godina.

Da li me je sramota? Jeste, ponekad.

Da li želim da završim fakultet? Da, svakako.

Zašto nisam? Ne znam. I nemojte me to pitati, jer imam dijapazon prijatelja i rodbine koji to pitanje postave bar jednom mjesečno.

Jesam li ja bila ona osoba koja je guglala: “Uspješni ljudi koji nisu završili fakultet”? O, naravno da jesam. Koliko god to bilo jadno i patetično. Mi ljudi volimo kad je još neko grešan poput nas. Lakše nam bude.

10256199_318225438326853_1286672822999413961_o

Ovo sam ja, gledam vas onim pogledom “Nemojte misliti da sam mnogo luda”

Sve to krene vrlo spontano. Moj otac u jednom trenutku mog studiranja više nije mogao da finansira moje studiranje, ja sam počela da radim neke honorarne poslove da bih se prehranila, cic mic, korak po korak, sve manje vremena je bilo za fakultet. Prve godine po prestanku studiranja sam još živjela u nadi da ću ja to završiti. U narednim godinama sam nekoliko puta čak pisala molbe za ponovni upis, uz razna obećanja i sebi i njima da je to sad to, evo sad ću ja to. Odlučila sam. Đavola jesam.

402547_10150556916184143_362390002_n

I tako sam ja, iz jednog potpunog neuspjeha, jer mi nesvršeni studenti smo veći neuspjeh od ovih koji ni ne krenu na fakultet, krenula da gradim neki svoj uspjeh. Iskreno, na tom mom putu mnogo mi je pomoglo ono što sam do tada naučila na Komunikološkom koledžu, posebno sa časova srpskog jezika na kojem smo najviše vremena provodili baveći se kreativnim pisanjem. Ali, sad je valjalo raditi i zaraditi, izboriti se za mjesto pod suncem, bez diplome u ruci.

422323_10150556877579143_933068104_n

Kad imate tetku koja je već ime u svijetu u kojem vi želite da rastete, mnogo vam je lakše, ali ujedno i mnogo teže. Lakše, jer vi već znate kuda idete, teže, jer svi misle da se vi držite za tetkinu suknju i uvijek vas posmatraju kroz tu prizmu. Ali, koga briga? Mene je često bilo.

429377_10150556878029143_1471691300_n

Imati nekog od koga možete učiti, to je blagoslov. Ja sam učila svaki dan. I učim.

Iz telefonskih razgovora starijih kolega.

Na sastancima na kojima sam satima ćutala i klimala glavom.

Na iskustvima drugih čiji sam dio bila bar kao posmatrač.

Rasla sam tako što sam mogla i htjela sve. Bez izuzetka.

Tako što sam žrtvovala brojne slobodne sate, da bih bila prisutna na projektima koji su me oblikovali.

U deset godina rada u agenciji, nema segmenta kroz koji nisam prošla, sem dizajna i produkcije. Bavila se medija planiranjem, kopirajtingom, akauntingom, ivent menadžerisanjem i svim tim poslovima s engleskim nazivima koji na našem ne zvuče tako egoztično. I uvijek jednom rukom držala PR uz sebe.

423112_10150556877829143_1825769064_n

Gutala sam knjige, nosila kući odštampane prezentacije i projekte, u periodima slobodnog vremena gledala prezentacije agencije rađene prije mog dolaska i redovno, gotovo svaki dan, pratila šta je to što se dešava u svijetu. Hoću reći – nikad nisam prestala da učim. Ali ni da se manjkom diplome mučim.

Posebno kad smo se prijavljivali na neki tender pa nam je trebao neko fakultetski obrazovan, s papirom. A ja samo onaj toalet imala kod kuće.

Da li sam ja uspjela? Ne znam, neka neko drugi to kaže. Ako, recimo, pitate Coca Colu, jesam, jer su me odabrali među toliko ljudi da baš ja budem njihov bloger.

Da li sam zadovoljna onim što sam postigla? Jesam, zadovoljna sam ovom Brankicom koja je pobijedila i onu nefokusiranu i onu rasplinutu i onu plašljivu i onu koju je previše bilo briga šta drugi kažu.

Da li sam ja sad neko i nešto? Ne. Nisam ni blizu. Prepadnem se kad vidim kako se ljudi olako nazivaju stručnjacima, kako se usuđuju da predaju i drže časove ljudima, maltene bez dana praktičnog znanja. Ali, jesam neko i nešto, sebi i ljudima oko sebe. Jer oni znaju iz čega sam postala sve ovo što sam danas.

166921_10150556878504143_1601638378_n

Da li ću završiti fakultet? Hoću, jer će u suprotnom suprug naučiti Lolu da me to pita, za jedno dvije godine, a djetetu neću moći reći: “Evo, sutra ću”. Meni su te Lole prava inspiracija.

Da li je za uspjeh potreban X faktor ili nešto više? Iks faktor je kul, blago onom ko ga ima i osloni se samo na njega. Mislim da njega možeš i isklesati radom, odricanjem, neodustajanjem, pobjeđivanjem same sebe i samokritikom. Jer, ja sam svoj najveći hejter i ljubitelj.

Nego, svi vi koji ste kliknuli na link misleći kako ću ja sad reći: “Ma kome treba fakultet?”, žao mi je – neću. Nije stvar u tome šta ćete vi na fakultetu naučiti iz knjiga koje su vam dodijeljene. Stvar je u disciplini, radnim navikama i neodustajanju. Stvar je u tome da nam sve nezavršene stvari vise nad glavom, ma koliko se mi pravili da ih ne vidimo. Nezavršen fakultet s nekoliko ispita je ljenost i bezobrazluk, a ne slobodoumnost i situacija za opravdanja poput: “Ali ja radim, ne stižem.”

I već sad zamišljam taj orgazmični osjećaj završavanja fakulteta, uzimanja diplome i stavljanja iste u ladicu.

Jer mi, znamo svi, neće nikad zatrebati.

Sem za neki tender.

Screen Shot 2016-08-27 at 10.25.54 PM

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


13512037_1034284413320199_4887705361872017419_n

Festival koji već godinama pokazuje da je sve moguće, ako ste dovoljno istrajni

Posted on

Sjećam se, kao da je bilo juče, ma kao da je bilo danas. A evo, prošlo je devet godina. Devet godina rada na projektu za koji su ljudi mislili da ga je napravio neko ko nije skoro provjerio «šta se to nosi» na muzičkoj sceni. A i tad, kao i sad, možda malo manje, bilo je u modi da se na muzičkoj sceni nosi što manje. I odjeće i talenta.

Prije devet godina nastao je Demofest. Sigurno najveći brend Banjaluke, poslije Trapist sira, Nektar piva i ćevapa. Onu legendu o sedam djevojaka na jednog muškarca u Banjaluci neću ni spominjati, jer se tu možda radi o muškarcu kao karakternoj osobini, ne kao polu.

Screen Shot 2016-07-18 at 11.42.51

Demofest je mnogo više od festivala. Demofest je dokaz da, kad si dovoljno istrajan, potpuno fokusiran na cilj, nema šanse da ne uspiješ. U tom slučaju vrijedi ona «Nemoguće je da je nešto nemoguće.» Te 2008. godine, gđa Janković okupila je tada nas skoro 20 i pred nas prostrla ideju o muzičkom festivalu koji bi se bavio demo bendovima. Nije to prvi put da se agencija Aquarius bavila marginalnim grupama u svijetu kulture i umjetnosti, ali nekako se to uvijek dešavalo iza kulisa. Pomogneš i ideš dalje. Na pitanje zašto baš demo bendovi rekla je: «To su djeca koja ulažu vrijeme i trud, sanjaju velike snove, a ljudi ih doživljavaju kao čupavce koji sviraju u garaži. Ta svijest se mora promijeniti.»

Imali smo cilj: Pobijediti kulturu šunda i kiča koja nam je svima gurala prst u oko. Koliko god taj cilj izgledao nemoguće, ovaj tekst će se potruditi da to upravo opovrgne.

Sve ovo vrijeme, svih ovih devet godina, iza scene Demofesta stoji otprilike 20 ljudi koji su temelj, podloga, leđa na kojima stoje svi oni koji budu angažovani sa strane, samo na tih nekoliko dana kad se festival sredi i izađe pred publiku. A Aquarius ga sređuje ostalih 362 dana. Možda mislite da je to još jedan u nizu festivala i možda on stvarno na momente izgleda tako. Ali, ljudi moji (je li to moguće?) to je čitava tvrđava unutar koje rade neki vrijedni, dragi ljudi koji smišljaju, pazite sad, kako da se za demo bendove što više čuje. Profesionalci sazdani od iskustva stečenog radom sa komercijalnim klijentima koji, bez dodatne finansijske nadoknade, dišu taj Demofest.

Tako smo za ovih 9 godina imali najgenijalnija kreativna rješenja nastala u glavama Dejana Šijuka i Mladena Škavića, uz inspiraciju ostalih kolega iz kreativnog odjela, potpuno senzacionalna scenografksa rješenja i najveću binu koja se svake godine diže uz dirigentsku palicu Borisa Kajganića. I, vjerovali ili ne, a morate mi vjerovati, 30+ demo bednova svake godine imaju:

  • Hotelski smještaj
  • Svog ličnog domaćina zaduženog da im ništa ne fali i zaduženog da im pokaže Banjaluku
  • Tri obroka
  • Opremu na kojoj sviraju i revijalni bendovi
  • Tonske probe
  • Radionice s raznim stručnjacima
  • Besplatno pivo (do neke granice)
  • I na raspolaganju Jelenu Babić, ženu koja svim programskim učesnicima zna i JMBG napamet, ženu i lijepu i pametnu

df jela

Ovaj tekst bi trajao predugo kada bih nabrajala sve ljude koji su pred sebe postavili cilj da Demofest bude najbolji festival, a ovi gore pobrojani uvijek su na čelu parade, jer je njihov rad najvidljiviji publici.

Govorili su: „Naplatite kartu“ , „Prodajte festival nekoj pivari“, „Ma šta će vam ti klinci“, „Dovedite još revijalnih bendova“, „Preselite se u Zagreb ili Beograd“. Pola sam zaboravila.

A evo njega, 21.7. će deveti put izaći da pokaže da je najveći mali festival, jer mu je ideja veća od muzike. A, sad se vi pitate, gdje je tu dokaz da, ako si dovoljno uporan, uspjeh ne može izostati?

Postavimo to ovako:

  • Ne postoji nijedna negativna medijska objava na temu Demofesta. Nijedna.
  • Demofest ne finansiraju Vlade i parade. Grad u kojem se održava učestvuje s nekim bakšišem, nedovoljnim da se plate domaćini, ali opet, bolje išta nego ništa. A evo ga, nije se ugasio.
  • Zavirite u bilo koju tačku bivše ex Yu i recite Demofest. Biće to kao karta za siguran osmijeh sagovornika.
  • Demofest je na male ekrane, radio stanice, portale, vratio demo bendove. A nisu čak morali ni da se skinu ni da sexy uradak procuri.
  • Pitajte novinare iz regije šta misle o Demofestu. Pa, svi ga jedva čekaju.
  • Ne postoji muzičar ex Yu regije koji u Demofestov leksikon nije upisao iskrene riječi hvale i nevjerice da to zaista postoji.
  • Ne moraju mu pripisati zasluge za to, ali dvije godine od nastanka Demofesta, broj TV emisija i malih festivala koji se bave demo bendovima, porastao je za 300%
  • M.O.R.T.; ZAA; – Demofestovi bendovi.

I znate šta još? Konstantno nas bombarduju naslovima kako je zajednički život nemoguć, kako se ovi i oni ne vole, kako je Haris Anti ovo, jer je on Milošu ono, a onda je Toše Luciji, ovako, jer se ne vole. Na Demofestu Haris, Ante, Miloš, Toše, Lucija i svi ostali pričaju isti jezik – jezik muzike. Skupi se Sarajevo, Mostar, Beograd, Zagreb, Nikšić, Skoplje, Niš, Split, Novi Sad, svi se skupe u Banjaluci, na Kastelu i bore se gitarama, pršti sve. I odu kući znajući da su svi pobijedili. I odu kući znajući da će se Banjaluci vratiti čim prije.

Jer to je ono što je Banjaluka – kuća Demofesta.

df 1

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Screen Shot 2016-07-07 at 5.49.32 PM

Nisam zauzeta već mi se ne da da pričam s ljudima

Posted on

Tekst je inspirisan porukom bliske drugarice sadržaja “Hej, je li mi imamo neki problem?”

Poruka se desila nakon što se ja 24h nisam javila na njen poziv da idemo negdje, popijemo kafu, nešto radimo. A nisam, jer nisam imala vremena, snage, živaca. Jer pokušavam da ne radim stvari “radi reda”. Ne znam kako mi ide, ali mogu samo da kažem da me ne grize savjest što se ne javim odmah, a prije me grizla.

Ima jedan citat, dijele ga motivatori interneta, koji pola stvari koje podijele nikad ne bi primijenili u životu, jer za njih trebaju korjenite promjene ličnosti, a ko još ima snage za to? Uglavnom taj citat kaže (parafraziram) kako se uspješni ljudi odmah javljaju na telefon, na poruke, na pozive, jer samo gubitnici vole da ih čekaš. Al Paćino ili De  Niro. A možda nijedan od njih dvojice.

Ja sam onda gubitnik.

404830_10150458141089143_177747457_n

Zar ne mislite da je sasvim dovoljno što u poslovnoj kulturi moramo da ispoštujemo mailove, pozive, poruke? Zar ne mislite da sva ta poslovna moranja čine dovoljno moranja za jedan život? Pritom, da se razumijemo, a nećemo se razumjeti, jedna pametna gospođa koja ima preko 30 godina iskustva nam je jednom u firmi rekla: Samo kardiohirurzi moraju da budu non stop dostupni, ne morate odmah da odgovorite na mail kad vam stigne, jer kako ćete se onda organizovati? Ništa što vi radite nije tako urgentno važno da biste morali odmah da odgovorite. Nije to operacija na otvorenom srcu.

A ljudi se ljute. Ljudi dižu nos. Ljudi prevrću očima kad čekaju. Jer ko još ima strpljenja? Alo, mora sve i odmah sad, brzo , što brže, ode voz, ode svemir, požuri, odgovori, klikni, javi se, izađi, budi nasmijan, budi spreman da slušaš, da razumiješ, posavjetuješ. Sve budi.

Gazim ovu posljednju godinu kad broj 2 dominira svjesna toga koliko je vremena ispred mene, ali još svjesnija činjenica da sam tooooooliko vremena potrošila na ono što se mora. A današnje vrijeme nalaže da se mora biti dostupan.

Viber te lupi sa “seen!”. Baš kao i Facebook. Dodatno te lupi sa “posljednji put bio na mreži prije..” Tviter je malo nježniji, ali tamo recimo nemaš slobodu da tvitaš kad ti se neko javi na prethodnim mrežama, jer će on vidjeti da ti imaš vremena da tvitaš, a nisi mu se javio. A meni se nekad baš tvita, u tim momentima kad mi se s ljudima ne razgovara, pa licemjerno budem u fazonu: Joj, ne smijem. Nisam se javila na xy poziv.

A ljudi te traže svuda. Dm, inbox, Viber, Twitter, kažu sad i Snap, Whatsapp, ima još SMS pionira, poziva sve manje, ali ima i njih. Sreća pa fiksni ćuti. Sem ako nije neki anketar ili teleshop u pitanju. Zvonce na vratima davno umrlo.

Ne mogu. Odbijam da budem stalno dostupna. Ne mogu da odgovaram na poruke u raznim inboxima onog trenutka kad stignu. Zovite me nepristojnom, bezobraznom, bahatom, Ne mogu.

385467_10150458143314143_1754631983_n

Nedostajem sebi. Treba mi pola kile svježeg vremena za mene samu. Onaj ko to ne može da razumije, pa ne moramo ni da komuniciramo. Moji najbliži će to razumjeti. Čak i ako se naljute na mene, odljutiće se prvi put kad im se desi da ih ja tražim, a njima se ne razgovara. S najbližima ionako svi imate faze kad komunikacija ne zvoni na sve strane, ali znate da će se upaliti kad se sve složi na svoje mjesto, zar ne?

I ne, ne odbijaju ljudi komunikaciju samo kad imaju problem s vama ili su ljuti. Ljudima je ponekad potrebna tišina. A koliko god mi svi u ćutnji tipkali po telefonima ubadajući prstima po tastaturi, a u glavi mislili o stotoj stvari, to nije tišina. To je kakofonija.

A drugarica s početka teksta to razumije. Zato je stvarno istina da je najljepše imati ljude s kojima možeš da ćutiš. Pričati se ionako danas može sa svakim. Razgovarati, tek s nekolicinom.

 

409381_10150458140269143_1505056869_n


Tebi koja si tek rodila..

Posted on

Da ti kažem.
Nećeš imati vremena za tuširanja kao nekad.
Nećeš imati vremena da ti kosa bude uvijek isfenirana (a i puštena kosa joj se zapetlja medju prstiće i bode je po licu).
Nećeš imati vremena da se presvučeš.
Nećeš imati vremena za muža.
Nećeš imati vremena ni da vidiš treba li čupati obrve.
Nećeš imati vremena da razmišljaš o tome šta je na tebi – važno je da je čisto.
Nećeš imati vremena za duge telefonske razgovore ili sjedeljke s ljudima.
Nećeš imati vremena da spavaš.

image

I neće te ni biti briga.

Jer kad te pogleda dok jede, skupljena uz tebe kao da je u stomaku, osjećaćeš se kao da vrijediš milion dolara.
Jer kad usta namjesti u osmijeh zasijaćeš kao novogodišnja jelka.
Jer kad je držiš u naručju imaš osjećaj da obe plešete u najljepšim haljinama.
Jer kad muž dodje kući i poljubi vas obe znaćeš da su i ti trenuci vaše vrijeme.
Jer kad smiriš njen plač, ni tvoji podočnjaci neće više biti tako važni, jer ti imaš super moći.

Zato, nemojte radjati djecu ako niste spremni da sebe na nekoliko godina stavite u drugi plan.
Nemojte praviti djecu s nekim ko vas neće samo voljeti još više kad se razmnožite.

A ništa ljepše od stvaranja i odgajanja djece nema.


Kako da zaposliš sama sebe?

Posted on

Brojke su nemilosrdne. Preko pola miliona ljudi u BiH je nezaposleno. Procjena je da taj broj raste nevjerovatnom brzinom, čak i dok vi čitate ovaj tekst. Jeste li i vi među tih pola miliona?

Zaposlena sam od svoje 18. Od prevođenja i pisanja seminarskih i maturskih lijenim, a imućnijim učenicima, preko cvjećare, rada na televiziji i sve do marketinške agencije. A preda mnom je potpuno novi izazov koji će označiti početak skroz novog poslovnog perioda.

Da li biste to nazvali srećom? “Blago njoj, ona ni ne zna kako je biti nezaposlen”. Nije to sreća, to je neodustajanje.

Da je vrijeme da se sama pozabavim svojim zaposlenjem shvatila sam kad sam prilikom jednog odlaska u Banjaluku na fakultet, nakon vikenda provedenog kući, od oca dobila 10 KM, uz rečenicu: “Evo, ćeri, toliko ostaje i meni.” Prvo sam “proširila” glas da mi pisanje ide, ubacivala se kao vegeta i gdje mi nije mjesto s rečenicom: “Evo, napisaću ti ja taj maturski! Ma može za 24h!” A onda je došao Đurđevdan, lokalnoj cvjećarki je trebala pomoć i ja sam rekla: “Evo ja ću!” I ostala tu skoro godinu dana. Tako je došao i konkurs na ATV-u za novinara. Opet sam rekla: “Evo ja ću!” Nikad se do tada nisam bavila novinarstvom, nisam imala iskustva, a kamoli pojma u šta se upuštam. Vrlo hrabro sam se pojavila noseći CV (na jednoj stranici) odlučna da dobijem taj posao. Neću ni reći da je konkurs već bio završen. Ali i da sam dobila posao koji je jedno od najdivnijih i najnemilosrdnijih iskustava u mom životu.

To je priča o onome šta sam dobila, a šta sam izgubila? Slobodno vrijeme, spavanje do 12 u studentskim danima, prisustvo predavanjima, neke interne zabave, jer sam radila i po 12 sati. Tu i leži ključ problema. Ljudi mojih tadašnjih godina, ali i sadašnjih, teško se odriču sopstvenih komoditeta. Tako nas uči današnjica. Ti si sebi najbitniji. Jeste, treba ti posao, ali samo sad imaš xx godina, nek ti tata da 10 KM, kao da je važno, važno je da se zabavljaš.

Gledam kako se po internetu zbijaju šale (ma i sama ponekad podlegnem tom trendu) na temu Nails, Dekupaž, Parfemi, profila, jer sram ih bilo, kako su se samo sjetile da tako iskoriste internet i zarade neki novac. Naravno, blogeri su takođe izvor inspiracije za online šaljivdžije kojima je sve smiješno. Ali evo, Coca Cola konkurs za blogere, koji je ove godine odabrao Krempitushku da piše u ime Bosne, dokaz je da vas neko može plaćati da radite ono što volite.

24698672292_f94f871087_b

Naravno, ima i onih drugih, koji bi radili odmah sutra, ali ne znaju odakle da počnu. Da sam ja vi i da mi je potreban posao, ja bih uradila sljedeće:

Papir ne izlazi iz mode

Sjela bih i napisala šta su to moji afiniteti, u čemu sam dobra, čime bih voljela da se bavim i da li znam išta o tome. Kad je to sve na papiru, lakše se razmišlja. Realnost je dobar drug. Ako se na tom spisku nalaze zanimanja kojih ima već previše, koja nisu realna na našim prostorima, za koja su potrebna veze ili trocifrene cifre u nečijem džepu – piši propalo odmah. Nema tu mjesta za nerasploženje, to je realnost. Ideš dalje. Uvijek je važno da ideš dalje.

Više glava je pametnije od jedne

Ako se na tom spisku nalaze zanimanja za koja postoji realna osnova da bi mogla postati vaš izvor primanja, go for it! Razgovarajte s ljudima iz vašeg okruženja koji se bave sličnim poslovima, naučite nešto iz ragovora s njima, slušajte ih, ne pričajte vi mnogo, primajte njihove savjete i primijenite tačno onoliko koliko vam je potrebno. Sami ne možete ništa, ne zavaravajte se.

Plan je plodna zemlja svake akcije

Džaba sve ako krenete kao grlom u jagode. Plan. Na papiru, računaru, telefonu, nije bitno gdje. Važno je da imate plan koji ima cilj. Jer u suprotnom nit’ znate da li ste pošli ili došli.

Uzmimo za primjer da ste dizajner. Nezaposleni dizajner. Kako bi vaš plan mogao da izgleda?

1. Raspitati se da li agencije/firme, kojima je potreban dizajner, imaju konkurs za takvo radno mjesto

2. Raspitati se kako se kreću cijene dizajniranja osnovnih materijala (onih koji su u širokoj upotrebi)

3. Prijaviti se na freelance sajtove koji imaju globalni domet (Preporučila bih Upwork, Toptal, Elance i Freelancer)

4. Razglasiti među širim krugom ljudi, u kojem se krećete, da tražite posao (super je ako među njima ima dizajnera, a ima sigurno)

5. Ako prve četiri tačke ne daju NIKAKVE rezultate, uzdati se u se i u svoje kljuse iliti:

Kreirati Facebook stranicu, uraditi nekoliko fantastičnih radova koji pokazuju svu raskoš vašeg talenta, uložiti u Facebook promociju (to je investicija u vašu budućnost) i raditi na toj Facebook stranici kao da vam je ona posao. I strpljivo sačekati da se neko “upeca”

6. Ukoliko tačka 5 bude vaš odabir, razmislite o tome da dizajnirate pro bono za neku organizaciju koja ima dobar domet (usluga za uslugu). Dobar glas daleko se čuje.

Ovakva vrsta akcionog plana primjenjiva je i na druga zanimanja. Posao ne pada s neba i neće niko doći na vaša vrata da vas zaposli, vjerujte mi. Naravno, možda vaša sreća može biti i član familije koji ima firmu, a ima slobodno mjesto za vas. Ali, vjerujte mi, ako vi ne znate/ne možete/niste za taj posao koji vam rodbina nudi, bolje je da ga ne prihvatite. Sve na silu ugurano, kad tad ispadne samo.

A ako ništa od ovog ne upali, učite. Važno je da negdje u glavi imate odgovor na pitanje šta želite da budete kad porastete i da učite konstantno kako biste to postali. Nemoguće je da je nešto nemoguće i to je jedino nemoguće. Sve ostalo se može desiti, ako date sebe za nešto u šta vjerujete da je vaš put, da biste zauzvrat dobili ono što će vas učiniti još boljima.

Kao motivaciju i dokaz da sam u pravu, izabrala sam nekoliko ljudi/poslova koje biste mogli da analizirate kako biste shvatili da je samozapošljavanje realno, a koji su dio mog svakodnevnog života.

1. Salatica – Zaposlena u državnoj upravi, svjesna nezauzetog prostora u segmentu zdrave hrane, uhvatila se kuke i motike, učinila zemljoradnju seksi poslom i sad svi hoće njenu Salaticu. Predivan primjer povezivanja offline i online svijeta. Ona svojoj salatici pjeva, hrani je samo prirodnim stvarima i možda ta salatica nije najukusnija na svijetu, ali znam da ako je ona jede i daje svojim najbližim – odlična je i za mene

12342804_1657347341184669_1878825004578807878_n

Za više info: Salatica

2. Minty – Modni brend koji je rastao sa svakim novim komadom odjeće. Iza njega stoji pravnica koja volontira u sudu, a koja dizajnira, traži materijale, šije i održava FB stranicu. Od svakog dizajniranog komada pravi samo tri primjerka i kolekcija se, nakon objavljivanja, rasproda u rekordnih dvadesetak minuta. I ja imam nekoliko komada koji su mi posebno dobro poslužili u trudnoći.

10389997_1542812542598161_3788828103417850850_n

Za više info: Minty

3. Puppy eyes – Iza ovih nevjerovatnih slika stoji divna Nataša. Njene slike su jedine umjetnine u mom stanu i kupovinom njenih slika investirate u njen daljnji razvoj, jer ona uvijek uči. Slika portrete po narudžbi, izrađuje bookmarkse, a možete kupiti i neku od slika iz njene Facebook galerije. To su najljepši i najoriginalniji pokloni. Najviše volim portret mog muža i mene sa svadbe, jer smo viđeni njenim očima još ljepši.

10246816_663929440338771_996443314992503628_n

Za više info:Puppy eyes

4. Make up by Anita Marjanović – Jedna od najbližih osoba u mom životu, ali i najupornijih. Počela je da šiša tuđe glave još sa 18, ali to nikad nije stvanro voljela. Šminkanje (i sve što ima veze s estetikom) je njena ljubav. Količina truda uloženog u učenje, pronalaženje načina da se dođe do najboljih šminkera i od njih uzme znanje, odricanje od svega zarad investiranja u ono što voli – tako se postaje najbolji.

10525834_358722804277116_6448972903013516078_n

Make up by Anita Marjanović

Imate takve primjere i vi oko sebe, znam. Gledajte u njih, a ne u brojke sa početka teksta.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Zar je to stvarno jedino što primijetiš?

Posted on

Jednu od brojnih lekcija koje se nižu od Lolinog rođenja, dobila sam upravo u bolnici, drugi dan po njenom rođenju. Ljubazna, ali malo hladnija sestra donijela mi je smotuljak manji od vekne hljeba i dala mi je u ruke. Dok je izlazila ja sam je pitala:

“A da li će joj proći ove bijele flekice po nosu?”

A ona mi je odgovorila:

“Zar je stvarno to jedino što si vidjela na njoj?”

Ne znam prođe li sedam dana u komadu da se ne sjetim tog razgovora. Zato što toliko često na ljudima primjećujemo samo ono loše. Mi, žene, pogotovo. Teške smo na “lijepa si” kao da imamo ograničen broj korištenja tog komplimenta u toku života, pa štedimo.

Ili je “vidi kakva joj je kosa”, iako je sve drugo prelijepo, ili je preusko, prekratko, staro, novo, kičasto, klempavo, nosato, prešminkano, nenašminkano, debelo, premršavo. Tome smo posebno sklone kad vidimo lijepu ženu. Tako mali broj žena neće po automatizmu tražiti manu. Bar podsvjesno.

To se primjenjuje i na djecu. Ovih dana završavamo s epizodom “prva temperatura” koja kao zaplet ima osip kojim je virus odlučio da kaže zbogom njenom malom organizmu. Ovih dana Lolu zovem tačkica, jer joj je koža prekrivena crvenim flekicama. A nisu boginje. Izlazile smo napolje nekoliko puta i pri susretu s drugim ljudima nesvjesno odmah objasnim zašto ima tačkice, jer se ljudi zagledaju. Ista je situacija sa rodinim ugrizom na potiljku njene, male, tršave glave. Ne znam koliko ljudi me pitalo “A hoće li to proći?” Šta i da ne prođe?

I sad premotajte film i razmislite kako kad naiđete na osobu (koje god ona dobi i veličine bila) buljite u njen nedostatak. Ili ako ne buljite, onda tako očigledno pokušavate da ne buljite, da je to još gore.

7472938322_6ab9f73429_b

Zar smo stvarno postali nesposobni da prvo vidimo lijepo, a da nedostatak (mada ne znam zašto se išta zove nedostatak) uklopimo u lijepu sliku o osobi? Ovo ja pitam i sebe.

Godinama sam se borila s svojim problemom zvanim “klempave uši”. Moja bivša majka nekoliko puta je, u mom pubertetu,  spomenula da sam klempava kao Dambo i od tad ja kosu bez trake nisam vezala sigurno 5-6 godina. Taj dan kad sam ja izašla na ulicu zavezane kose bez trake, evo sad ga se sjećam, imala sam osjećaj da SVI gledaju u moje uši. Danas su te moje uši (koje nisu uopšte tako Dambo klempave :D), moje visoko čelo i te iz konteksta izvučene sitnice mog fizičkog izgleda, samo dio mene cijele. Valjda trebaju godine da sebe prihvatiš. A sve zato što sam jednom davno primjećena kroz prizmu nedostatka.

Sljedeći put kad vidite bucku lijepu na sto načina, nemojte da pomislite “smršaj, sendviča ti”, već pomislite “baš je lijepa”. Ili kad sretnete dijete sa hemangiomom, flekicama ili nečim sličnim što ga izdvaja iz mase, ne gledajte ga kroz prizmu toga, već kroz ono lijepo što ima, a sigurno ima. Evo, obećavam da ja hoću.


Izgubili, da bismo nešto dobili

Posted on

Nakon 4 mjeseca uzgajanja podočnjaka, testiranja sopstvenih granica izdržljivosti i strpljenja, prelaska iz spavalice u nenaspavalicu, mnogo toga sam naučila, shvatila da mnogo toga ne znam i pokušavam da se pripremim na sve ono što me čeka s ovih sedam kilograma sreće.

Jedna od lekcija majčinstva koje me je potpuno obuzelo, pa ni ljudi više neće da razgovaraju sa mnom, jer na pitanje «Kako si?» dobiju mameći ekspoze o tome kako sam, a to je baš slojevito, jeste da žene značajno romantizuju cijeli taj proces zvani «biti majka».

Ne bih ja da osporavam svu ljepotu i širinu emocija koje doživiš, ali, sem na fotografijama online umjetnika, rijetko gdje možete u stvarnom životu čuti majke koje «kukaju» o onim negativnim stranama. Postoji nekoliko mainstream mana majčinstva zbog kojih vas udruženje savršenih majki kojima ništa ne pada teško, neće gledati čudno. To su nenaspavanost, kilogrami viška (mada je ovo na granici prećutne osude), izjava «ne mogu stići ništa» i to je otprilike to.

Jedan od gubitaka koje doživite dobijanjem djeteta, a o kojem se ne priča, je i vrijeme s partnerom, čovjekom s kojim ste uložili što je trebalo da biste dobili dijete. Današnje vrijeme je donijelo odluku da je ljubav prema djetetu jedina ljubav koja ti je u životu potrebna i šta ti tu sad kukaš za ljubavlju s partnerom, ljubavisaćete se u penziji, strpi se malo. Sram me bilo što bih da se i s mužem volim.

Ima dana, a ima i noći, kad se oboje gledamo umorno, sve ono što smo planirali da popričamo, uradimo, posvetimo se jedno drugom, ostane zarobljeno između dva skršena treptaja i prećutnog «sutra ćemo». A tako smo se zabavljali. Nijedan dan našeg zajedničkog života ne mogu okarakterisati kao dosadan. Nismo se uvijek voljeli najviše na svijetu, ponekad su i želje da jedno drugo bacimo s balkona pa trčimo da uhvatimo dole, bojile dan, ali smo znali kako da iskoristimo svaki trenutak. I onda ti dođu i kažu, čestitamo, postali ste mama i tata stvorenja koje će uzeti svaki vaš trenutak. I bukvalno preko noći se sve promijeni.

unnamed

Moj tata je uvijek govorio da je važno iz kog ugla posmatraš situaciju, možeš je posmatrati iz ugla ruže, ili iz ugla trne. Posmatrano iz ugla trna, mi smo na gubitku i možemo da kukamo kako sad nešto nemamo. A možemo, što i radimo, da sve posmatramo iz ugla ruže i da situaciju posmatramo kao dobitak, jer, bez obzira na osjećaj nedostajanja prema sopstvenom mužu, osjećaji koje zajedno doživljavamo odgajajući ovu malu pandu se ne mogu uporediti ni sa čim što nam se u našim tridesetogodišnjim životima desilo.

Tako da, kad na kraju dana podvučemo crtu, sigurno jesmo izgubili slobodu da ne razmišljamo o tome kako ćemo potrošiti svoje slobodno vrijeme i koliko ga imamo, izgubili smo komfor spavanja vikendom, izlazaka do kasno u noć i sve ono što parovi inače rade, ali kad sve te minuse spojiš dobiješ jedan veliki plus, dobitak koji ima noge, ruke, oči pune ljubavi i koji u nama izaziva sve ono što nismo ni slutili da možemo da osjećamo.

A i voleći nju, nas dvoje smo naučili da više i snažnije volimo jedno drugo, tako da smo, kako god okreneš mi na dobitku.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria 


Od viška glava zaboli

Posted on

Nakon porođaja ne suočiš se ti samo s jednim skroz novim bićem za koje ti preuzimaš potpunu odgovornost, već se suočiš i sa samom sobom. Izmjenjenom, drugačijom, sa viškovima, što na tijelu, što u mislima.

Prvih nekoliko dana se baviš samo viškovima u mislima, a nakon toga, kad uhvatiš zrak između brojanja od jednog podoja do drugog, zagledanja u bebinu stolicu i čekajući onu zlatno žutu, pregledavanja cijele bebine površine kože u potrazi za nekom piknicom, ugledaš i sebe. U ogledalu.

I onda kreće haos. Uđeš u onaj mood “ja sam snažna, ja sam rodila, ja sam sposobna da rodim, to je novi život” bla bla bla i tako danima. I na površini tvojih misli ti to stvarno misliš. To je ono kao kad ti kao odlučiš da ne misliš ni na šta, i onda shvatiš da misliš o tome kako bi trebalo da ne misliš ni na šta. A ispod tog šlaga od uvjerenja, fil od nesigurnosti.

Zagledaš se sa svake strane, znaš da ne smiješ na dijetu, jer hraniš svoju bebu, proklinješ te sve slatkiše koji su ti se (kao) tražili pa si mislila da će od toga bebi samo narasti obrazi, nećeš narasti i ti. Sama za sebe zapinješ. Čini ti se da ni kroz vrata ne možeš da prođeš. I onda kreće haos. Onda te pojede onaj višak od kojeg glava zaboli. Guglaš vježbe, kažeš od sutra ću, a onda negdje pročitaš da ne smiješ, pa onda ni ne vježbaš. Guglaš dijete poslije porođaja, a onda shvatiš da nisi normalna, pa i od toga odustaneš.

Nećeš da oblačiš spavaćice, nego insistiraš na širokim pidžamama, helanke si sakrila skroz ispod, ispod, ispod. I još malo ispod. Po prvi put kreneš da razmišljaš o nekim steznicima. Ne pomaže čak ni uvlačenje stomaka. A okolina sa svojim “moraš da jedeš zbog mlijeka” takođe ne pomaže.

U babinama si osuđena na samu sebe i nekoliko ljudi oko tebe, kojima je beba ionako dovoljno veliko čudo, pa na tvoju kilažu ni ne obraćaju pažnju. A onda izađeš napolje. Pa ljudi kažu “pa super izgledaš s obzirom na to da si rodila prije dva mjeseca”. I ti onda kontaš da li je to eufemizam za “bože, kako si se udebljala”.

Odjednom ti se javi želja da prestaneš zauvijek da jedeš. Da budeš mršava kao ofinger i da ti listovi i bedra budu jednake debljine. Sjediš na dupetu da ti se bedra ne bi “razlila” po mjestu na kojem sjediš. Dižeš hlače/suknju preko pupka, da malo stisneš te kilograme koji se se ulogorili na stomaku. Bježiš od stomaka. Počneš da sve manje voliš sebe.

Kad sad, 4 mjeseca nakon tog kraja devetomjesečnog puta i početka nekog skroz novog života, pogledam na taj period, mogu samo da kažem: Previše razmišljanja je ubilo mačku, onu zgodnicu koja čuči u nama svima. A i nerealna očekivanja s fotografija fit mama koje viđamo po internetima i biramo da ih svjesno pratimo kako bismo nahranile svoje komplekse.

Nemojte to sebi da radite, mile moje tek porođene bucke. Kao što kamera dodaje ljudima na kilaži, i to uglavnom u predjelu sisa i dupeta, tako i mi, suočene s novom ulogom u životu, dodajemo same sebi mnogo više nego što imamo.

Devet mjeseci si skupljala te kilograme, što obavezne, što neobavezne, ali ko bi sebi uskratio kinder jaje ili sladoled kašikom. Supenom. Tačno devet mjeseci imaš da se oporaviš i vratiš samoj sebi. Sve je to savršenstvo od majke prirode napravilo. I taman kad prođe 9 mjeseci, utom eto i trčanja za malom aždajom i eto još koji kilogram dole. A onda možeš da razmišljaš i o karijeri modela (pokušaj humora nedjeljom).

Poenta cijele te “od viška glava i zgodnoća bole” sage je da smo sebi nametnule previsoka očekivanja koja kad sama sebe pogledaju u ogledalo nije im jasno od čega su toliko narasla. Shvataš li, svaka ti se kost u tijelu rastavila dok si rađala. Shvataš li, donijela si život na svijet, cijelog jednog novog čovjeka koji danas, sutra mora da vjeruje u sebe i svoje kilograme. Ko će ga naučiti ako ti ne naučiš da je gubljenje suvišnih kilograma, onih koji na tebe utiču zdravstveno, koji čine da se ne osjećaš dobro, proces i da se ne može desiti preko noći. Uči o sebi da bi svoje dijete naučila o njemu.

A i ako neki kilogram pretekne, neka ga. Otići će kad ti odlučiš da ode. I to ne tako što ćeš sebi uskratiti baš sve, nego tako što ćeš se sama sa sobom dogovoriti da kašiku probušiš, a patike iz ormara iskoristiš za malo fizičke aktivnosti u kojoj se odmara mozak i troši tijelo.

Samo nemoj da misliš da nešto u nekom trenutku moraš. Da moraš da izgledaš savršeno odmah po izlasku iz bolnice. Da moraš odmah da uđeš u svoje farmerke (ubilo me to, znala sam ih obući i hodati u njima po kući, iako sjedenje nije bilo opcija, ali sam sebe ubjeđivala da sam baš zgodna), da moraš da budeš totalno fit po izlasku iz babine, jer šta će ljudi reći. Da nećeš biti zgodna svome partneru i da zato moraš da smršaš do ljeta.

Ne moraš, ljepoto. Moraš samo da budeš dobro. U sebi i sa samom sobom. Zbog sebe, zbog njega i najviše zbog novog života.

dijeta_25112012_shutter625

Moja magična brojka je 7 kg viška, a ona još magičnija je Lolinih skoro 7 kg sa nepuna 4 mjeseca. Koje su tvoje magične brojke?