Kraj jednog bloga, jednog konkursa i jedne borbe s vjetrenjačama

Posted on

Meni je 2016. donijela bezbroj lijepih stvari.

Testirala me na million načina.

Neke testove sam prošla, neki me opet čekaju. Pitanje je kako će završiti. Nisam spremna i ne znam kad ću biti.

Isto tako nisam bila spremna za CC bloggers network konkurs. Ali sam se prijavila iz znatiželje.  Nagradu na nečem sam osvojila samo jednom – imala sam sedam godina, riješila sam neki rebus i dobila “Čovječe, ne ljuti se” na kućnu adresu. True story.

To je meni bilo obavještenje da sam baš ja iz cijele BiH izabrana da budem dio ove priče. Nagrada.

Ako me pitate da li sam je zaslužila, reći ću vam: “Naravno”, a ako smo baš dobri, objasniću vam da je bilo mnogo boljih blogova koji to stvarno jesu, da je bilo ljudi koji se tom pričom ozbiljnije bave, da je bilo sigurno ljudi koji stanu u kocku zvanu “bloger” više nego ja, jer ja uvijek štrčim. Ali da mi je beskrajno drago što sam to bila baš ja.

Tih 12 mjeseci pisanja pod pokroviteljstvom Coca Cole, s koje sam se u tom nekom periodu i “skidala” (pa je pila krišom i od same sebe), donijelo je toliko toga dobrog, što nema veze s klikovima, lajkovima, pregledima.

Screen Shot 2017-03-16 at 08.56.00

Taj konkurs je u moj život doveo ljude poput Marije, Dragana (kojeg sam i prije toga čitala i duboko poštovala), Aleksandre, Ingrid (čije sam knjige prije toga čitala), Angelinu (pa kad je vidim na TV-u kažem: “To je moja drugarica sa konkursa”) i druge divne ljude čije sam tekstove čitala (i iz njih učila).

Taj konkurs je pokazao koliko su granice besmislena stvar i da, bez obzira na jezičke varijacije, mi se međusobno vrlo dobro razumijemo, dijelimo iste probleme, strahove i ambicije i o njima i pišemo.

Taj konkurs je pokazao i smjer u kojem će se marketing morati kod nas, tek sad, još brže kretati.

Taj konkurs je meni pokazao koliko mogu kad hoću i koliko ne mogu, a to je još važnije.

Zato je upravo ovo posljednji Krempituškin tekst. Jer iako sam mislila da mogu, ne mogu.

Jer ja nikada neću biti sjajna kao, recimo, Jovana ili Nada ili Jelena. Jer blog kao takav i njegov uspjeh nisu među mojim ciljevima.

Jer nikad od mene uticajni bloger, posebno što se tako danas svi zovu.

Jer sve traži vrijeme, a ja ga (tek sad) nemam. A površno bavljenje bilo čim nije dio mog CV-a.

Krempituška je donijela mnogo lijepih i ružnih stvari svojim postojanjem.

I potpuno je u redu da se s krajem njenog najljepšeg perioda i ona završi.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Najbolja kome? Sebi? Roditeljima? Svijetu?

Posted on

Ja, djevojčica.

Naučila da čita sa 3 godine i to iz stripova. Ujak me naučio.

To je bila moja prva velika greška. Ali, šta zna mala djevojčica šta su velike greške?

Nakon što je ta priča o mom čitanju stripova ispričana dovoljno puta svima poznatima i nepoznatima, od tog trenutka se očekivalo da ja roditelje i rodbinu servisiram materijalom za pohvale.

Tako sam bila najmlađi upisani član dječije biblioteke u Pančevu. Do svoje desete godine već sam sa dječijeg šetala na odjel za odrasle. Nisam čitala, ja sam knjige gutala.

To je bilo zanimljivo jedno vrijeme, ali je vremenom postalo uobičajeno.

U školu sam krenula sa sedam godina, kockastom torbom i teget kompletićem na tufne, kose ošišane na paž i bezbroj pitanja. Ah da i žuta marama je bila tu.

Šta se od mene očekivalo?

Da budem najbolja.

Ja sam do svoje sedme godine, svoje školske godine jasno i glasno znala da se od mene očekuje da budem najbolja.

Kako? Zašto? Kome?

Kao da je to bitno.

I jesam.

Život bez ijedne četvorke u dnevniku.

Thinking happy kid in glasses with idea bulb above

Takmičenja na sve strane, od onog u brzom čitanju (?!) do onih iz matematike.

Tražili su, dobili su. A vrlo brzo su dobili i ono što ide kao bonus kad od djeteta očekujete samo najbolje.

Ne sjećam se koje je godišnje doba bilo, znam samo da je bilo toplo dovoljno za teksas jaknu. I znam da je to bio dan u kojem sam ja dobila svoju prvu trojku u životu.

Peti razred, geometrija.

Prva pukotina na ramu savršene fotografije s mojim savršenim osmijehom.

Galama, vriska, neke strašne, neobjašnjive riječi upućene meni. Zbog trojke. Jedne trojke. One koju pojedu tri petice koje sam već imala u dnevniku.

Tad je postalo jasno. Ja ću možda loš(ij)u ocjenu i dobiti. Ali oni za to neće znati.

Da se rauzmijemo, jasno je meni da je možda, samo možda, oni nisu mislili to sve tako ozbiljno. Ali meni nakon te predstave u kojoj sam ja izvukla deblji kraj, niko nije objasnio da trojke nisu kraj svijeta. I da je ocjena mjerilo trenutnog znanja, a ne sveobuhvatnog. Niko nije razgovarao sa mnom.

 

Dakle, očekivanja mojih roditelja od mene u periodu kad sam odrastala doveli su me ne samo do toga da izgubim povjerenje u njih, već u sebe.

 

A nakon toga su uslijedili i zdravstveni problemi. Nastrada uvijek ono što je najtanje.

Dvadeset godina poslije, moja navika da ispunim očekivanja drugih i konstantno budem najbolja je malo smršala, koljena joj klecaju i često spava i po nekoliko sedmica u komadu. Izgladnjujem je. Uskraćujem joj vazduh. Govorim naglas da je nema, da sam je se riješila, kako bi me čula pa sama odustala. Ali ne, nije otišla.

Javi se na momente, zabljesne kad je pritisak najveći, podsjeti me na to da ću razočarati one koje najviše volim ako ono što radim ne bude najbolje, ako ne bude tako sjajno da se može komšinici ispričati o tome. Nekad joj popustim, ali mi se to, posebno uz ličnu odgovornost roditelja, sve rjeđe dešava.

 

Trebalo mi je 20 godina da shvatim da najbolji ne postoje.

Trebalo mi je 20 godina da shvatim da očekivanja mojih roditelja nemaju veze sa mnom. Ona vjerovatno imaju veze s njihovim roditeljima.

Trebalo mi je 20 godina da se navike iz djetinjstva da se dokazujem drugima, bar djelimično riješim.

I trebaće mi, po slobodnoj procjeni, bar još 10 da kažem da smo se zauvijek rastale.

 

Zato, u ime svih nas iz osamdeset i neke koji posljedice djetinjstva najviše osjećamo danas, pazite na te male godine svoje djece. Prije nego pred njih stavite neko ušminkano očekivanje, vratite se samo na minut u svoje djetinjstvo, čak i ako boli i dalje.

 

Sve se ponavlja.

Krug neko treba da zaustavi.

U našem krugu to ću biti ja.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


ejyskkdtsm1pamuyxh3u

Dijeta koja stvarno djeluje!

Posted on

Ako mene pitate, 15. januar je najdepresivniji dan na svijetu. Ne znam šta kažu stručnjaci za Dane ove i Dane one, ali evo ja kažem – 15. treba prespavati.

Prošle sve Nove godine. Sem one koju slavi Kinez Đuro.

Šljokice ponovo gurnute u dno ormara.

A novčanici gurnuti na dno torbe – jer u njima para više nema.

Ne mislim na vas koji štedite, mislim na nas koji volimo da poklanjamo, nas kojima djeca slave rođendan baš krajem decembra, na nas koji ne volimo 15.1.

ejyskkdtsm1pamuyxh3u

I da sve to bude još bolje, vozim se ja jutros na posao, muž priča neku svoju priču, a meni pažnja prikovana za glas koji dolazi s radija.

Sukobi. Oružje. Ubili. Prognali. Svađa. Rasprava. Zategnuti odnosi.

Srušio. Poginuli. Izrazio žaljenje.

Tri minute vijesti ukrale su ostatak mog dana.

I shvatim ja da ovako ne može više.

Imam dvije opcije. Da nas spakujem u kofere, pošaljem u tri lijepe evropske zemlje ili da idem na dijetu.

Informativnu dijetu.

information-diet

I dok će vas svi bombardovati detoksima, zelenim povrćem, organskom proizvodnjom, sjemenkama i vodom s tri i po kapi limuna narasla na Himalajima, a osveštana u Trebinju, ja mislim da to vama ništa ne treba. Reče vam žena koja nikad nije bila na dijeti.

Mi se, ljudi moji, moramo očistiti od ovog straha koji ulazi u kosti, u one ćoškove s mrvicama, u ljetnju garderobu.

Ne, nemam čarobne recepte kako se to radi, jer i mene samu čeka uvježbavanje olimpijske discipline izbjegavanja kao ugalj crne hronike, čuj mene hronike, života. Ali hajde da probamo zajedno. Vjerujte, meni kao urednici portala koji ne može zaobići svakodnevna dešavanja biće teže nego vama koje Fejsbuk bombarduje tim naslovima, jer ste samo dva puta kliknuli na to pa on misli da vas sad samo to zanima. Ali nemoguće je da je nešto nemoguće.

Zato možemo sljedeće (za početak):

 

  • Ujutru, na putu do posla, igrati se igre: ko prvi čuje vijesti i prebaci radio stanicu, ima kafu sljedeći dan.
  • Ako se vozite taksijem, nosite slušalice.
  • Kad dođete na posao pa uz kafu pregledate Fejs, potrudite se da prvo vi okačite kod sebe neku lijepu priču, oku ugodnu fotografiju, koristan savjet ili nešto što je vas inspirisalo. Dotaći ćete bar jednu osobu i zauzeti prostor namijenjen još jednoj tragediji.
  • Izbjegavajte razgovore o politici. Sem ako nisu vicevi o političarima. Znam da će ovo onima koji baš misle da je važno biti informisan zvučati kao: “Vidi je što se petlja”, ali moram vas suočiti s jednom tužnom istinom: nema šanse da mi nešto značajno promijenimo dok se ovi, koji su se u sve upetljali, ne otpetljaju. A sve dok nam njihove predstave budu zanimljive i dok budemo svojim vremenom plaćali njihove drame i svađe, oni će rasti i biti još gori. Zato – ne posvećujmo im vrijeme, jer sve čemu daš vrijeme RASTE.
  • Pokušajte da u svakom danu vidite nešto lijepo. Molim vas. Može to biti dnevnik zahvalnosti u kojem ćete svaki dan napisati tri stvari za koje ste zahvalni. A ne mora. Može biti što god da poželite. Ali nasmiješite se bebi kraj koje prođete, osobu koja vam se učini lijepom nagradite osmijehom i ne tražite joj manu. Ma i sitnice stvaraju bolju energiju od one u kojoj sad živimo.
  • Ne kukajte. Evo neću ni ja. Kukanje privlači nove razloge za kukanje i tome kraja nema. Ne kukajte.
  • Pazite kome dajete klik. Iz teksta o bilo kojoj tragediji, načinu na koji je neko umro, iz političkih rasprava, vi nećete izaći kao bolji čovjek – taj klik vam neće ništa dati, samo oduzeti. Pun je internet lijepih priča. Evo, Lola ih ima brdo.

Sad vi nastavite niz i dajte i meni inspiraciju. Uvjerena sam da zajedno možemo promijeniti atmosferu u kojoj se trenutno gušimo. U kilogramima i kilogramima velikih, globalnih, regionalnih, svačijih nesreća koje nas tjeraju da razmišljamo i o svojim malim, a koje od razmišljanja postaju još veće.

 

Fali nam sreće.

Zatrpajte se srećom.

Tu je.

Čeka svojih 5 minuta slave da zablista.

Vjerujte mi na riječ.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


1csftx0duls-jairo-alzate

Životna lekcija jednog jedanaestogodišnjaka ili zašto brinem o tome šta drugi pričaju?

Posted on

Postoji niz stvari koje vam ljudi nikad neće priznati, zašto, ne znam jer i ja sam iz kategorije ljudi. Ali jedna od najnevjerovatnijih je ona da im smeta i da na njih utiče kad neko nešto priča o njima, bilo lijepo bilo ružno.

Nekoliko najčešće korištenih fraza su:

«Ma šta te briga šta ko misli.»

«Ne zamaram se mišljenjima drugih ljudi uopšte»

I arhaični tip izgovora «Nije šta kaže, nego ko kaže»

Sve to u teoriji zvuči super, svi mi, u teoriji, znamo da je važno samo ono što kažu ljudi oko nas, jer su oni ti koji s nama kroje dane i buduće dane i jer vas oni najbolje poznaju.

Ali ta teorija brzo pada na testu zvanom: Objektivnost.

Pa da, ti ljudi vas dobro poznaju, preduboko su u tom odnosu, em nisu više objektivni kad ste vi u pitanju. I šta ćemo s onom slikom koju ostavljate pred ljudima koji vas ne poznaju? Nije vam to važno. Važi. Nije.

Čak i ako nije, možda bi ponekad trebalo da bude, jer je prvi utisak beskrajno važan momenat. Mi ljudi smo skloni vjerovanju onom marketingu od usta do usta pa vam često izmakne stolicu upravo neki «trač» koji se proširio o vama. A vas nije bilo briga. Nećemo nikom reći da ste bili nervozni, da ste razbijali glavu oko toga odakle je i zašto to došlo, da ste imali potrebu da idete od čovjeka do čovjeka i govorite «Hej, nije to istina, evo upoznaj me.»

Ja to sve iz iskustva.

Postoje ljudi koji vrlo otvoreno ne vole Brankicu iako je nikad nisu upoznali. Priznaću sad i sebi i ovom blogu da sam nekoliko puta plakala tim povodom. Kad sam bila mlađa, naravno. Sad nemam vremena. Imam temu na banjalučkom forumu posvećenu meni gdje su raspravljali o tome koliko mi je visoko čelo, ko mi je platio fakultet, odakle su mi mama i tata i jesam li iz Petrova ili Drvara. O ostalim bljuvotinama ne bih.

Ti ljudi mene ne poznaju. Ja njih možda i znam bar iz nekog viđenja, ali oni uglavnom pišu pod pseudonimima pa ni ne znam protiv kojeg se vraga borim.

Ne žalim se, sama sam tražila.

Vječno pretjerujem, vječno romantizujem, vječno komentarišem, vječno se petljam gdje mi nije mjesto.

Nikad neću zaboraviti kad mi je Vesna rekla kako sam joj «ogadila» Antića i Urbana jer sam u tom nekom periodu bukvalno samo o tome pričala.

Takav tip žene. Pretjerivačica.

Uglavnom, htjedoh reći da je uticaj sredine na mene prevelik i borim se s tim kao sa ozbiljnom bolešću. Često me s puta znaju skrenuti komentari (nevažnih) ljudi i dovesti u stanje da provedem dane razmišljajući o tome gdje sam pogriješila. A možda nisam. Možda je komentator imao loš dan, a ja naletila sa svojim filozofiranjem. Ko će znati.

I tu dođem do onoga: Čim nešto moraš objašnjavati, do tebe je, nisi to dobro uradila.

12039704_10153317607224143_5149519689627168861_n

Ipak ne treba zaboraviti i onaj pozitivni uticaj. Kad me hvale, kad neko voli nešto što sam stvorila, nešto na čemu sam radila, kad neko, makar i samo jedna osoba u tome na čemu sam potrošila vrijeme pronađe nešto lijepo, ja narastem, oči mi zasuze i imam osjećaj da bih mogla osvojiti svijet. Jer moje postojanje ima svrhu. Jer ja nešto dobro radim.

Zato me nervira ovo ludo vrijeme u kojem je kritika samo ono loše. U kojem su ljudi zaboravili da pohvale. Prijatelje, poznanike, radnike na mjestima koje posjećuju svaki dan, neku ideju na Fejsbuku ili kolegu na poslu. Jok, samo nam džepovi puni kamenja.

Sve ovo vodi do onoga u naslovu. Ovaj tekst je prvobitno zamišljan kao tekst o tome kako mišljenja, posebno loša, utiču na nas kroz godine. Bio je plan da imam sagovornike koji imaju 10, 20, 30, 40. 50 i 60 godina starosti i da mi odgovore na isto pitanje: Kako ono što ljudi pričaju o njima utiče na njih. A onda je Uroš, moj genijalni žuti desetogodišnjak pokvario taj koncept i učinio ga boljim.

Njegov odgovor prenosim u cjelosti, a vi učite iz njega:

«Pogađa me, ali zavisi ko priča. Ako me neko ne voli, meni je to normalno. Ali mi je gore ako neko ko mi je prijatelj da nešto ružno o meni priča. Pogađa me kad priča neko ko me voli. U prvo vrijeme pokušavam to da ignorišem, a ako se nastavi onda više ne ignorišem. Onda razgovaram sa njim. Kažem mu da me pogodilo i da to više ne radi.»

 

Može li jednostavnije, genijalnije? Ne može. Ali ja sam odrasla žena koja sve komplikuje jer je zaboravila da se stvari rješavaju jednostavno.

Zato ću ja ubuduće da poslušam Ukija. A poslušajte i vi. Potrebno nam je svima da razgovaramo više jedni s drugima.

Jer premali je život da bismo ugađali svijetu oko nas. Treba nuačiti da je normalno da vas ljudi ne vole i brinuti o onima koji vas vole. I razgovarati. O svemu i uvijek. Čak i sa onima za koje znate da otvoreno šire minus stvari i o vama. Sastaćete se, kad-tad. Možda se samo niste razmjeli. A možda vam je suđeno da se ne volite.

 

Nemoj biti kao Brankica.

Budi kao Uroš.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


balans

Nisam ja guma da se izbalansiram

Posted on

Izbalansiraj se.

Nađi tu tačku unutar sebe, pa je pogledaj, pa gledaj kroz nju, nek kroz nju izađe sve loše iz tebe i nađi balans.

Možeš ti to.

Ne jogurt Balans na polici u marketu. Nego balans. Znaš onaj o kojem svi pričaju.

Onaj o kojem obučavaju.

Onaj za koji plaćaš da ti ga nađu.

Da te izbalansiraju.

Kao da si guma na autu.

Kao da je na tebi nešto tako pravilno, striktno određeno kao ta četiri točka kojima je jedini zadatak da se okreću.

A koliko je zadataka ispred i iza tebe. A u tebi tek haos.

Ali izbalansiraj se. Kako ne možeš.

Uzmeš um, uzmeš tijelo, jedno u jednu, drugo u drugu ruku i kažeš:

Alohomora, izbralansiraj se!

Možeš ti to. Pa vidiš da svi kažu da možeš.

Kako misliš niko te nije pitao možeš li?

Kako misliš niko ne zna da nije balans to što ti tražiš, jer balans podrazumjeva neki mir, neku stabilnost, a u tebi sve neki talasi, lavirinti, krivine i šume. A oni bi da to sve regulišu semaforima, udisajima koji traju do 30, zalogajima koji traju do 15. A ti nekad i 40 puta žvaćeš, jer odlutaš na more, tamo na onu ležaljku koja je malo neudobna, ali ima odličan pogled u ništa. A nekad žvaćeš tek do 3, jer i to vrijeme ukradeš od trčanja za njom, njim, šerpom, štiklom, knjigom, toalet papirom.

Ne razumijem, kako možeš da kažeš da balans ne postoji, da je to marketinški trik koji dobro prolazi u ovom vremenu kad je sve na prodaju (čik ne zapjevaj narodnjak).

Ovo je vrijeme paklenih očekivanja.

U isto vrijeme svi očekuju od tebe da nađeš mir u sebi, balans na dnu te rupe koja se završava u dnu stomaka, gdje stanuju oni osjećaji za koje nisu još našli adekvatno ime, ali i da stigneš i postigneš i dostigneš i prestaneš i nestaneš i staneš i kreneš. I sve odjednom. I sve izbalansirano.

Proklamuju zdravu, izbalansiranu ishranu, nemoj maragrin, nemoj šećer, nemoj gluten, nemoj. Samo nemoj to što nije u balansu. S čim? S kim?

Znaju li oni da ponekad samo šećer može da te iščupa iz rupe u koju upadneš jureći taj balans? Znaju li oni da te margarin i džem podsjećaju na ona mirna jutra, kad je vatra bila u balansu s vremenom napolju, a baka govorila «Uzmi, sine, gladna si.»

Znaju li oni da se niko nije izbalansiran rodio, a kamoli umro, jer čemu sve ovo ako ne vidim i šta je skroz gore i skroz dole?

Izbalansiraj se.

Neću. Jer će i vrijeme balansa proći pa ćemo mi raštimovani opet biti u modi. I možda će srce povremeno preskočiti, možda ću pojesti koju sopstvenu godinu jedući unutrašnjost usana. Ali to su i dalje moje godine. Moj haos. Moj stres.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .

 

 


Jesen stiže, očekivanje moje, ja se ne opametih

Posted on

U inboxu mi jedno 20 različitih mailova različitih sajtova sa istom tematikom: Kako da budete produktivniji. Moja podsvjest mi već devet mjeseci (ma i duže) govori kako sam neorganizovana, kako mi vrijeme curi, kako moram i ovo i ono, a nisam, kako me čeka ovo i ono, a nisam stigla, kako me trebaju ovi i oni, a nisam im se javila.

Nisam i moram.

loline none

Šta ćemo ako neću i ako ne mogu? Kad je prestalo biti dozvoljeno da nešto ne možeš?

Ne bih ja ni skontala koliko sam u tom alarm raspoloženju, mada kucam kao bomba koja će implodirati više nego neki sat, ali nema veze, da drugarica Lana, književnica koja tako lako riječima da neki život, nije napisala petnaestak rečenica o tome kako joj treba to da ne radi ništa. Da prosto postoji. I da treba da prestanemo da se osjećamo krivima zato što nešto ne možemo.

Ko kriv? Ja? Da, ja. Svaki dan, svakog trenutka za nešto sam sebi kriva.

Kriva, jer danas nisam stigla da napravim ručak, a Goran baš voli kad ja kuvam.

Kriva, jer sam ostala na poslu duže 14 minuta (da, gledala sam na sat), a mogla sam tih 14 minuta da Loli pjevam: “Taši, taši, Tanana i svilena marama” pa da se ona smije sa tih svojih šest zuba.

Kriva, jer imam bar tri osobe s kojima mi se pije kafa, ali nemam vremena ili sam prosto nesposobna da ga nađem.

Kriva, jer za sebe nisam uradila ništa mjesecima.

Kriva.

Ko me okrivio? Pa, ja, kako ko?

iris ljubav

I zato imam plan do Nove godine koji ću predložiti i vama. I znate šta je sjajno s njim? Pa ispunićete ga i vi!

Imam plan da ne planiram. Ništa. Nijedan dan. Imam plan da vidim šta Lola i Goran, Brana, Aljoša, Iris, Jelena, Anita, Milica, Ljilja, Žana, Sara, Siniša, Pero, Milica, Jelena, Savo, Nenad, Melisa, Buba, Saša, Vanja planiraju. Pa da možda i ja budem dio tih planova.

Kako ću ja to?

Lijepo. Ustaću svako jutro i krenuti redom, od dva najdraža poljupca u dvije omiljene ćelave glave pa preko osmijeha cura i Siniše u redakciji do popodneva koja će me već odveti nekom i nečem.

Da ne fotografišem, da ne gledam sebe u ogledalu onim optužujućim “Opet nešto nisi stigla” pogledom.

foto

Da ne kuvam na brzinu i na silu, sem ako mi se taj dan to ne bude baš radilo.

Da ne uzimam onoliko posla koliko ne mogu da obavim, samo zato što za trideset godina nisam naučila da kažem: “Ne mogu” i “Neću”.

Da kažem ljudima da ih volim i da ih podsjetim koliko su sjajni i važni.

Da čitam. Gledam. Slušam. Uramim slike. Složim albume. Sašijem haljine. Preslušam albume. Proslavim propuštene rođendane.

Jer ne mogu više da mislim da mogu, kad ne mogu. Da se takmičim sa samom sobom, kad sam već pobijedila. A i ti si, znam ja.

Moj jedini plan za ova tri mjeeca do Nove godine je da naučim da dišem i da nastavim da volim. Je l’ da da ću uspjeti?

Hoću. Jer bol u želucu kaže da hoću. Jer malaksalost kaže da moram. Jer smanjen apetit šapuće da mogu. Jer moj jedini plan može i mora biti da živim.

Očekivanje moje, jesen stiže, ja se ne opametih. Ali hoću. Obećavam.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Priča o neuspjehu: Da li ću ikada završiti taj fakultet?

Posted on

Trideset mi je godina i nemam diplomu fakulteta.

Imam još nekoliko ispita i tako već više od nekoliko godina.

Da li me je sramota? Jeste, ponekad.

Da li želim da završim fakultet? Da, svakako.

Zašto nisam? Ne znam. I nemojte me to pitati, jer imam dijapazon prijatelja i rodbine koji to pitanje postave bar jednom mjesečno.

Jesam li ja bila ona osoba koja je guglala: “Uspješni ljudi koji nisu završili fakultet”? O, naravno da jesam. Koliko god to bilo jadno i patetično. Mi ljudi volimo kad je još neko grešan poput nas. Lakše nam bude.

10256199_318225438326853_1286672822999413961_o

Ovo sam ja, gledam vas onim pogledom “Nemojte misliti da sam mnogo luda”

Sve to krene vrlo spontano. Moj otac u jednom trenutku mog studiranja više nije mogao da finansira moje studiranje, ja sam počela da radim neke honorarne poslove da bih se prehranila, cic mic, korak po korak, sve manje vremena je bilo za fakultet. Prve godine po prestanku studiranja sam još živjela u nadi da ću ja to završiti. U narednim godinama sam nekoliko puta čak pisala molbe za ponovni upis, uz razna obećanja i sebi i njima da je to sad to, evo sad ću ja to. Odlučila sam. Đavola jesam.

402547_10150556916184143_362390002_n

I tako sam ja, iz jednog potpunog neuspjeha, jer mi nesvršeni studenti smo veći neuspjeh od ovih koji ni ne krenu na fakultet, krenula da gradim neki svoj uspjeh. Iskreno, na tom mom putu mnogo mi je pomoglo ono što sam do tada naučila na Komunikološkom koledžu, posebno sa časova srpskog jezika na kojem smo najviše vremena provodili baveći se kreativnim pisanjem. Ali, sad je valjalo raditi i zaraditi, izboriti se za mjesto pod suncem, bez diplome u ruci.

422323_10150556877579143_933068104_n

Kad imate tetku koja je već ime u svijetu u kojem vi želite da rastete, mnogo vam je lakše, ali ujedno i mnogo teže. Lakše, jer vi već znate kuda idete, teže, jer svi misle da se vi držite za tetkinu suknju i uvijek vas posmatraju kroz tu prizmu. Ali, koga briga? Mene je često bilo.

429377_10150556878029143_1471691300_n

Imati nekog od koga možete učiti, to je blagoslov. Ja sam učila svaki dan. I učim.

Iz telefonskih razgovora starijih kolega.

Na sastancima na kojima sam satima ćutala i klimala glavom.

Na iskustvima drugih čiji sam dio bila bar kao posmatrač.

Rasla sam tako što sam mogla i htjela sve. Bez izuzetka.

Tako što sam žrtvovala brojne slobodne sate, da bih bila prisutna na projektima koji su me oblikovali.

U deset godina rada u agenciji, nema segmenta kroz koji nisam prošla, sem dizajna i produkcije. Bavila se medija planiranjem, kopirajtingom, akauntingom, ivent menadžerisanjem i svim tim poslovima s engleskim nazivima koji na našem ne zvuče tako egoztično. I uvijek jednom rukom držala PR uz sebe.

423112_10150556877829143_1825769064_n

Gutala sam knjige, nosila kući odštampane prezentacije i projekte, u periodima slobodnog vremena gledala prezentacije agencije rađene prije mog dolaska i redovno, gotovo svaki dan, pratila šta je to što se dešava u svijetu. Hoću reći – nikad nisam prestala da učim. Ali ni da se manjkom diplome mučim.

Posebno kad smo se prijavljivali na neki tender pa nam je trebao neko fakultetski obrazovan, s papirom. A ja samo onaj toalet imala kod kuće.

Da li sam ja uspjela? Ne znam, neka neko drugi to kaže. Ako, recimo, pitate Coca Colu, jesam, jer su me odabrali među toliko ljudi da baš ja budem njihov bloger.

Da li sam zadovoljna onim što sam postigla? Jesam, zadovoljna sam ovom Brankicom koja je pobijedila i onu nefokusiranu i onu rasplinutu i onu plašljivu i onu koju je previše bilo briga šta drugi kažu.

Da li sam ja sad neko i nešto? Ne. Nisam ni blizu. Prepadnem se kad vidim kako se ljudi olako nazivaju stručnjacima, kako se usuđuju da predaju i drže časove ljudima, maltene bez dana praktičnog znanja. Ali, jesam neko i nešto, sebi i ljudima oko sebe. Jer oni znaju iz čega sam postala sve ovo što sam danas.

166921_10150556878504143_1601638378_n

Da li ću završiti fakultet? Hoću, jer će u suprotnom suprug naučiti Lolu da me to pita, za jedno dvije godine, a djetetu neću moći reći: “Evo, sutra ću”. Meni su te Lole prava inspiracija.

Da li je za uspjeh potreban X faktor ili nešto više? Iks faktor je kul, blago onom ko ga ima i osloni se samo na njega. Mislim da njega možeš i isklesati radom, odricanjem, neodustajanjem, pobjeđivanjem same sebe i samokritikom. Jer, ja sam svoj najveći hejter i ljubitelj.

Nego, svi vi koji ste kliknuli na link misleći kako ću ja sad reći: “Ma kome treba fakultet?”, žao mi je – neću. Nije stvar u tome šta ćete vi na fakultetu naučiti iz knjiga koje su vam dodijeljene. Stvar je u disciplini, radnim navikama i neodustajanju. Stvar je u tome da nam sve nezavršene stvari vise nad glavom, ma koliko se mi pravili da ih ne vidimo. Nezavršen fakultet s nekoliko ispita je ljenost i bezobrazluk, a ne slobodoumnost i situacija za opravdanja poput: “Ali ja radim, ne stižem.”

I već sad zamišljam taj orgazmični osjećaj završavanja fakulteta, uzimanja diplome i stavljanja iste u ladicu.

Jer mi, znamo svi, neće nikad zatrebati.

Sem za neki tender.

Screen Shot 2016-08-27 at 10.25.54 PM

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


13512037_1034284413320199_4887705361872017419_n

Festival koji već godinama pokazuje da je sve moguće, ako ste dovoljno istrajni

Posted on

Sjećam se, kao da je bilo juče, ma kao da je bilo danas. A evo, prošlo je devet godina. Devet godina rada na projektu za koji su ljudi mislili da ga je napravio neko ko nije skoro provjerio «šta se to nosi» na muzičkoj sceni. A i tad, kao i sad, možda malo manje, bilo je u modi da se na muzičkoj sceni nosi što manje. I odjeće i talenta.

Prije devet godina nastao je Demofest. Sigurno najveći brend Banjaluke, poslije Trapist sira, Nektar piva i ćevapa. Onu legendu o sedam djevojaka na jednog muškarca u Banjaluci neću ni spominjati, jer se tu možda radi o muškarcu kao karakternoj osobini, ne kao polu.

Screen Shot 2016-07-18 at 11.42.51

Demofest je mnogo više od festivala. Demofest je dokaz da, kad si dovoljno istrajan, potpuno fokusiran na cilj, nema šanse da ne uspiješ. U tom slučaju vrijedi ona «Nemoguće je da je nešto nemoguće.» Te 2008. godine, gđa Janković okupila je tada nas skoro 20 i pred nas prostrla ideju o muzičkom festivalu koji bi se bavio demo bendovima. Nije to prvi put da se agencija Aquarius bavila marginalnim grupama u svijetu kulture i umjetnosti, ali nekako se to uvijek dešavalo iza kulisa. Pomogneš i ideš dalje. Na pitanje zašto baš demo bendovi rekla je: «To su djeca koja ulažu vrijeme i trud, sanjaju velike snove, a ljudi ih doživljavaju kao čupavce koji sviraju u garaži. Ta svijest se mora promijeniti.»

Imali smo cilj: Pobijediti kulturu šunda i kiča koja nam je svima gurala prst u oko. Koliko god taj cilj izgledao nemoguće, ovaj tekst će se potruditi da to upravo opovrgne.

Sve ovo vrijeme, svih ovih devet godina, iza scene Demofesta stoji otprilike 20 ljudi koji su temelj, podloga, leđa na kojima stoje svi oni koji budu angažovani sa strane, samo na tih nekoliko dana kad se festival sredi i izađe pred publiku. A Aquarius ga sređuje ostalih 362 dana. Možda mislite da je to još jedan u nizu festivala i možda on stvarno na momente izgleda tako. Ali, ljudi moji (je li to moguće?) to je čitava tvrđava unutar koje rade neki vrijedni, dragi ljudi koji smišljaju, pazite sad, kako da se za demo bendove što više čuje. Profesionalci sazdani od iskustva stečenog radom sa komercijalnim klijentima koji, bez dodatne finansijske nadoknade, dišu taj Demofest.

Tako smo za ovih 9 godina imali najgenijalnija kreativna rješenja nastala u glavama Dejana Šijuka i Mladena Škavića, uz inspiraciju ostalih kolega iz kreativnog odjela, potpuno senzacionalna scenografksa rješenja i najveću binu koja se svake godine diže uz dirigentsku palicu Borisa Kajganića. I, vjerovali ili ne, a morate mi vjerovati, 30+ demo bednova svake godine imaju:

  • Hotelski smještaj
  • Svog ličnog domaćina zaduženog da im ništa ne fali i zaduženog da im pokaže Banjaluku
  • Tri obroka
  • Opremu na kojoj sviraju i revijalni bendovi
  • Tonske probe
  • Radionice s raznim stručnjacima
  • Besplatno pivo (do neke granice)
  • I na raspolaganju Jelenu Babić, ženu koja svim programskim učesnicima zna i JMBG napamet, ženu i lijepu i pametnu

df jela

Ovaj tekst bi trajao predugo kada bih nabrajala sve ljude koji su pred sebe postavili cilj da Demofest bude najbolji festival, a ovi gore pobrojani uvijek su na čelu parade, jer je njihov rad najvidljiviji publici.

Govorili su: „Naplatite kartu“ , „Prodajte festival nekoj pivari“, „Ma šta će vam ti klinci“, „Dovedite još revijalnih bendova“, „Preselite se u Zagreb ili Beograd“. Pola sam zaboravila.

A evo njega, 21.7. će deveti put izaći da pokaže da je najveći mali festival, jer mu je ideja veća od muzike. A, sad se vi pitate, gdje je tu dokaz da, ako si dovoljno uporan, uspjeh ne može izostati?

Postavimo to ovako:

  • Ne postoji nijedna negativna medijska objava na temu Demofesta. Nijedna.
  • Demofest ne finansiraju Vlade i parade. Grad u kojem se održava učestvuje s nekim bakšišem, nedovoljnim da se plate domaćini, ali opet, bolje išta nego ništa. A evo ga, nije se ugasio.
  • Zavirite u bilo koju tačku bivše ex Yu i recite Demofest. Biće to kao karta za siguran osmijeh sagovornika.
  • Demofest je na male ekrane, radio stanice, portale, vratio demo bendove. A nisu čak morali ni da se skinu ni da sexy uradak procuri.
  • Pitajte novinare iz regije šta misle o Demofestu. Pa, svi ga jedva čekaju.
  • Ne postoji muzičar ex Yu regije koji u Demofestov leksikon nije upisao iskrene riječi hvale i nevjerice da to zaista postoji.
  • Ne moraju mu pripisati zasluge za to, ali dvije godine od nastanka Demofesta, broj TV emisija i malih festivala koji se bave demo bendovima, porastao je za 300%
  • M.O.R.T.; ZAA; – Demofestovi bendovi.

I znate šta još? Konstantno nas bombarduju naslovima kako je zajednički život nemoguć, kako se ovi i oni ne vole, kako je Haris Anti ovo, jer je on Milošu ono, a onda je Toše Luciji, ovako, jer se ne vole. Na Demofestu Haris, Ante, Miloš, Toše, Lucija i svi ostali pričaju isti jezik – jezik muzike. Skupi se Sarajevo, Mostar, Beograd, Zagreb, Nikšić, Skoplje, Niš, Split, Novi Sad, svi se skupe u Banjaluci, na Kastelu i bore se gitarama, pršti sve. I odu kući znajući da su svi pobijedili. I odu kući znajući da će se Banjaluci vratiti čim prije.

Jer to je ono što je Banjaluka – kuća Demofesta.

df 1

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Kako da zaposliš sama sebe?

Posted on

Brojke su nemilosrdne. Preko pola miliona ljudi u BiH je nezaposleno. Procjena je da taj broj raste nevjerovatnom brzinom, čak i dok vi čitate ovaj tekst. Jeste li i vi među tih pola miliona?

Zaposlena sam od svoje 18. Od prevođenja i pisanja seminarskih i maturskih lijenim, a imućnijim učenicima, preko cvjećare, rada na televiziji i sve do marketinške agencije. A preda mnom je potpuno novi izazov koji će označiti početak skroz novog poslovnog perioda.

Da li biste to nazvali srećom? “Blago njoj, ona ni ne zna kako je biti nezaposlen”. Nije to sreća, to je neodustajanje.

Da je vrijeme da se sama pozabavim svojim zaposlenjem shvatila sam kad sam prilikom jednog odlaska u Banjaluku na fakultet, nakon vikenda provedenog kući, od oca dobila 10 KM, uz rečenicu: “Evo, ćeri, toliko ostaje i meni.” Prvo sam “proširila” glas da mi pisanje ide, ubacivala se kao vegeta i gdje mi nije mjesto s rečenicom: “Evo, napisaću ti ja taj maturski! Ma može za 24h!” A onda je došao Đurđevdan, lokalnoj cvjećarki je trebala pomoć i ja sam rekla: “Evo ja ću!” I ostala tu skoro godinu dana. Tako je došao i konkurs na ATV-u za novinara. Opet sam rekla: “Evo ja ću!” Nikad se do tada nisam bavila novinarstvom, nisam imala iskustva, a kamoli pojma u šta se upuštam. Vrlo hrabro sam se pojavila noseći CV (na jednoj stranici) odlučna da dobijem taj posao. Neću ni reći da je konkurs već bio završen. Ali i da sam dobila posao koji je jedno od najdivnijih i najnemilosrdnijih iskustava u mom životu.

To je priča o onome šta sam dobila, a šta sam izgubila? Slobodno vrijeme, spavanje do 12 u studentskim danima, prisustvo predavanjima, neke interne zabave, jer sam radila i po 12 sati. Tu i leži ključ problema. Ljudi mojih tadašnjih godina, ali i sadašnjih, teško se odriču sopstvenih komoditeta. Tako nas uči današnjica. Ti si sebi najbitniji. Jeste, treba ti posao, ali samo sad imaš xx godina, nek ti tata da 10 KM, kao da je važno, važno je da se zabavljaš.

Gledam kako se po internetu zbijaju šale (ma i sama ponekad podlegnem tom trendu) na temu Nails, Dekupaž, Parfemi, profila, jer sram ih bilo, kako su se samo sjetile da tako iskoriste internet i zarade neki novac. Naravno, blogeri su takođe izvor inspiracije za online šaljivdžije kojima je sve smiješno. Ali evo, Coca Cola konkurs za blogere, koji je ove godine odabrao Krempitushku da piše u ime Bosne, dokaz je da vas neko može plaćati da radite ono što volite.

24698672292_f94f871087_b

Naravno, ima i onih drugih, koji bi radili odmah sutra, ali ne znaju odakle da počnu. Da sam ja vi i da mi je potreban posao, ja bih uradila sljedeće:

Papir ne izlazi iz mode

Sjela bih i napisala šta su to moji afiniteti, u čemu sam dobra, čime bih voljela da se bavim i da li znam išta o tome. Kad je to sve na papiru, lakše se razmišlja. Realnost je dobar drug. Ako se na tom spisku nalaze zanimanja kojih ima već previše, koja nisu realna na našim prostorima, za koja su potrebna veze ili trocifrene cifre u nečijem džepu – piši propalo odmah. Nema tu mjesta za nerasploženje, to je realnost. Ideš dalje. Uvijek je važno da ideš dalje.

Više glava je pametnije od jedne

Ako se na tom spisku nalaze zanimanja za koja postoji realna osnova da bi mogla postati vaš izvor primanja, go for it! Razgovarajte s ljudima iz vašeg okruženja koji se bave sličnim poslovima, naučite nešto iz ragovora s njima, slušajte ih, ne pričajte vi mnogo, primajte njihove savjete i primijenite tačno onoliko koliko vam je potrebno. Sami ne možete ništa, ne zavaravajte se.

Plan je plodna zemlja svake akcije

Džaba sve ako krenete kao grlom u jagode. Plan. Na papiru, računaru, telefonu, nije bitno gdje. Važno je da imate plan koji ima cilj. Jer u suprotnom nit’ znate da li ste pošli ili došli.

Uzmimo za primjer da ste dizajner. Nezaposleni dizajner. Kako bi vaš plan mogao da izgleda?

1. Raspitati se da li agencije/firme, kojima je potreban dizajner, imaju konkurs za takvo radno mjesto

2. Raspitati se kako se kreću cijene dizajniranja osnovnih materijala (onih koji su u širokoj upotrebi)

3. Prijaviti se na freelance sajtove koji imaju globalni domet (Preporučila bih Upwork, Toptal, Elance i Freelancer)

4. Razglasiti među širim krugom ljudi, u kojem se krećete, da tražite posao (super je ako među njima ima dizajnera, a ima sigurno)

5. Ako prve četiri tačke ne daju NIKAKVE rezultate, uzdati se u se i u svoje kljuse iliti:

Kreirati Facebook stranicu, uraditi nekoliko fantastičnih radova koji pokazuju svu raskoš vašeg talenta, uložiti u Facebook promociju (to je investicija u vašu budućnost) i raditi na toj Facebook stranici kao da vam je ona posao. I strpljivo sačekati da se neko “upeca”

6. Ukoliko tačka 5 bude vaš odabir, razmislite o tome da dizajnirate pro bono za neku organizaciju koja ima dobar domet (usluga za uslugu). Dobar glas daleko se čuje.

Ovakva vrsta akcionog plana primjenjiva je i na druga zanimanja. Posao ne pada s neba i neće niko doći na vaša vrata da vas zaposli, vjerujte mi. Naravno, možda vaša sreća može biti i član familije koji ima firmu, a ima slobodno mjesto za vas. Ali, vjerujte mi, ako vi ne znate/ne možete/niste za taj posao koji vam rodbina nudi, bolje je da ga ne prihvatite. Sve na silu ugurano, kad tad ispadne samo.

A ako ništa od ovog ne upali, učite. Važno je da negdje u glavi imate odgovor na pitanje šta želite da budete kad porastete i da učite konstantno kako biste to postali. Nemoguće je da je nešto nemoguće i to je jedino nemoguće. Sve ostalo se može desiti, ako date sebe za nešto u šta vjerujete da je vaš put, da biste zauzvrat dobili ono što će vas učiniti još boljima.

Kao motivaciju i dokaz da sam u pravu, izabrala sam nekoliko ljudi/poslova koje biste mogli da analizirate kako biste shvatili da je samozapošljavanje realno, a koji su dio mog svakodnevnog života.

1. Salatica – Zaposlena u državnoj upravi, svjesna nezauzetog prostora u segmentu zdrave hrane, uhvatila se kuke i motike, učinila zemljoradnju seksi poslom i sad svi hoće njenu Salaticu. Predivan primjer povezivanja offline i online svijeta. Ona svojoj salatici pjeva, hrani je samo prirodnim stvarima i možda ta salatica nije najukusnija na svijetu, ali znam da ako je ona jede i daje svojim najbližim – odlična je i za mene

12342804_1657347341184669_1878825004578807878_n

Za više info: Salatica

2. Minty – Modni brend koji je rastao sa svakim novim komadom odjeće. Iza njega stoji pravnica koja volontira u sudu, a koja dizajnira, traži materijale, šije i održava FB stranicu. Od svakog dizajniranog komada pravi samo tri primjerka i kolekcija se, nakon objavljivanja, rasproda u rekordnih dvadesetak minuta. I ja imam nekoliko komada koji su mi posebno dobro poslužili u trudnoći.

10389997_1542812542598161_3788828103417850850_n

Za više info: Minty

3. Puppy eyes – Iza ovih nevjerovatnih slika stoji divna Nataša. Njene slike su jedine umjetnine u mom stanu i kupovinom njenih slika investirate u njen daljnji razvoj, jer ona uvijek uči. Slika portrete po narudžbi, izrađuje bookmarkse, a možete kupiti i neku od slika iz njene Facebook galerije. To su najljepši i najoriginalniji pokloni. Najviše volim portret mog muža i mene sa svadbe, jer smo viđeni njenim očima još ljepši.

10246816_663929440338771_996443314992503628_n

Za više info:Puppy eyes

4. Make up by Anita Marjanović – Jedna od najbližih osoba u mom životu, ali i najupornijih. Počela je da šiša tuđe glave još sa 18, ali to nikad nije stvanro voljela. Šminkanje (i sve što ima veze s estetikom) je njena ljubav. Količina truda uloženog u učenje, pronalaženje načina da se dođe do najboljih šminkera i od njih uzme znanje, odricanje od svega zarad investiranja u ono što voli – tako se postaje najbolji.

10525834_358722804277116_6448972903013516078_n

Make up by Anita Marjanović

Imate takve primjere i vi oko sebe, znam. Gledajte u njih, a ne u brojke sa početka teksta.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Izgubili, da bismo nešto dobili

Posted on

Nakon 4 mjeseca uzgajanja podočnjaka, testiranja sopstvenih granica izdržljivosti i strpljenja, prelaska iz spavalice u nenaspavalicu, mnogo toga sam naučila, shvatila da mnogo toga ne znam i pokušavam da se pripremim na sve ono što me čeka s ovih sedam kilograma sreće.

Jedna od lekcija majčinstva koje me je potpuno obuzelo, pa ni ljudi više neće da razgovaraju sa mnom, jer na pitanje «Kako si?» dobiju mameći ekspoze o tome kako sam, a to je baš slojevito, jeste da žene značajno romantizuju cijeli taj proces zvani «biti majka».

Ne bih ja da osporavam svu ljepotu i širinu emocija koje doživiš, ali, sem na fotografijama online umjetnika, rijetko gdje možete u stvarnom životu čuti majke koje «kukaju» o onim negativnim stranama. Postoji nekoliko mainstream mana majčinstva zbog kojih vas udruženje savršenih majki kojima ništa ne pada teško, neće gledati čudno. To su nenaspavanost, kilogrami viška (mada je ovo na granici prećutne osude), izjava «ne mogu stići ništa» i to je otprilike to.

Jedan od gubitaka koje doživite dobijanjem djeteta, a o kojem se ne priča, je i vrijeme s partnerom, čovjekom s kojim ste uložili što je trebalo da biste dobili dijete. Današnje vrijeme je donijelo odluku da je ljubav prema djetetu jedina ljubav koja ti je u životu potrebna i šta ti tu sad kukaš za ljubavlju s partnerom, ljubavisaćete se u penziji, strpi se malo. Sram me bilo što bih da se i s mužem volim.

Ima dana, a ima i noći, kad se oboje gledamo umorno, sve ono što smo planirali da popričamo, uradimo, posvetimo se jedno drugom, ostane zarobljeno između dva skršena treptaja i prećutnog «sutra ćemo». A tako smo se zabavljali. Nijedan dan našeg zajedničkog života ne mogu okarakterisati kao dosadan. Nismo se uvijek voljeli najviše na svijetu, ponekad su i želje da jedno drugo bacimo s balkona pa trčimo da uhvatimo dole, bojile dan, ali smo znali kako da iskoristimo svaki trenutak. I onda ti dođu i kažu, čestitamo, postali ste mama i tata stvorenja koje će uzeti svaki vaš trenutak. I bukvalno preko noći se sve promijeni.

unnamed

Moj tata je uvijek govorio da je važno iz kog ugla posmatraš situaciju, možeš je posmatrati iz ugla ruže, ili iz ugla trne. Posmatrano iz ugla trna, mi smo na gubitku i možemo da kukamo kako sad nešto nemamo. A možemo, što i radimo, da sve posmatramo iz ugla ruže i da situaciju posmatramo kao dobitak, jer, bez obzira na osjećaj nedostajanja prema sopstvenom mužu, osjećaji koje zajedno doživljavamo odgajajući ovu malu pandu se ne mogu uporediti ni sa čim što nam se u našim tridesetogodišnjim životima desilo.

Tako da, kad na kraju dana podvučemo crtu, sigurno jesmo izgubili slobodu da ne razmišljamo o tome kako ćemo potrošiti svoje slobodno vrijeme i koliko ga imamo, izgubili smo komfor spavanja vikendom, izlazaka do kasno u noć i sve ono što parovi inače rade, ali kad sve te minuse spojiš dobiješ jedan veliki plus, dobitak koji ima noge, ruke, oči pune ljubavi i koji u nama izaziva sve ono što nismo ni slutili da možemo da osjećamo.

A i voleći nju, nas dvoje smo naučili da više i snažnije volimo jedno drugo, tako da smo, kako god okreneš mi na dobitku.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria