Kako sam za samo 10 minuta – PROGLEDALA!

Posted on

Ovo je priča koju sam već toliko puta ispričala ljudima da je zaslužila da se nađe i na blogu.

Priča o operaciji koja je u prepričavanjima ljudi dobijala tri glave i bljuvala vatru, bez ikakve potrebe.

Priča o laserskom skidanju dioptrije.

Iz potpune nebrige prema sebi, ja dugo nisam znala da ne vidim. Sjećam se, kao da je juče bilo – odlazim sa sestrom na pregled očiju, jer je danima boli glava i jer se u školi odjednom iz zadnje klupe premjestila u prvu. I sine mi – hajde, kad sam tu, daj da vidim koliko vidim.

Taj osjećaj, taj trenutak kad mi je doktorica stavila one medicinske naočale i rekla: “Pogledaj napolje”, a ja vidjela i list i cvijet i pticu i mrava i život – evo sad ga se sjećam, a ima mu više od 10 godina. Dioptrija u minusu, naočale dovode novčanik u minus, ali bar je pogled u plusu.

Posljednji ćoravi selfi

Posljednji ćoravi selfi

Pričajte šta hoćete, kako su naočale baš super, kako mogu biti modni dodatak, kako mi super stoje – meni su bile pakao.

 

  • Ne možeš leći bočno na krevet i gledati TV, jer te bode drška.
  • Zime su pakao – izlazak iz tople prostorije u hladno i obrnuto i psovanje svega po spisku.
  • Ljubljenje – aha, nećemo o tome.
  • Traženje naočala ujutro, kad se probudiš, jer što ih duže nosiš sve si ćoraviji. Ne mijenja se tebi dioptrija već se stvori navika da vidiš.

Mogla bih ja sad nabrajati tri stranice, ali nema potrebe. Nisu naočale tema, one su povod.

Od momenta kad sam čula za lasersko skidanje dioptrije, znala sam da je to ono što ja želim. Želim svoje oči nazad. I tačka.

U raspitivanju kod ljudi, shvatila sam da malo ko zna nešto o tome. Ljudi se po automatizmu boje bilo čega što uključuje guranje nekih aparatića u njhove oči.  S jedne strane razumljiv, s druge – zar će me strah zaustaviti?

Uradila sam analizu – pregledala, naravno, prvo cijene, našla najbolji finansijski model. Najbitnije je bilo da može na rate. Da, oči na rate. Uputila se u biografije doktora, pregledala forume i mišljenja ljudi i odlučila – klinika Svjetlost će biti moj izbor.

Već na tom kontrolnom pregledu, gdje oni odlučuju da li ste uopšte kandidat za operaciju, znala sam da sam na sjajnom mjestu. Posvećenost, profesionalizam, strpljenje i odgovor na svako pitanje. To je trebalo mom strahu.

Tog septembra, rečeno mi je da dođem u subotu ujutro u 10. Okupila sam odbor žena za ispraćaj na operaciju i odbor žena za doček s operacije.

Cijeli proces izgleda ovako:

Dolazite u kliniku Svjetlost gdje vas dočekuje nasmijana medicinska sestra. Pripreme za operaciju podrazumijevaju mnogo nekih kapi kojima ne znam ime, ali eto, morate da im vjerujete. Zjenice se šire, jedan po jedan pacijent iz čekaonice odlazi na sprat, a vi čekate svoj red.

Otprilike 7 minuta pred operaciju vas odvedu gore u novu, malu, čekaonicu gdje vam kažu da ćete sad vi doći na red.

U salu vas uvodi sestra, liježete na sto, nekoliko doktora je oko te velike mašine koja se spušta odozgo na vas. Ovog dijela konkretnog oko operacije se ne sjećam detaljno, jer mozak blokira sjećanja od straha, ali se sjećam da je sve trajalo 7 minuta, da NIŠTA nisam osjetila sem jednog momenta kad vam se neki svemirac spusti odozgo, priđe baš blizu oku i nestane.

Sjećam se, kao da je juče bilo, da mi je doktorica rekla da sad sve zavisi od mene. I da moram da gledam u tu tačku koja titra iznad mene, jer je to važno. I ja sam gledala. Zato slušajte doktore.

Nakon toga, stavite sunčane naočale. Ja sam malo škiljila da vidim vidim li – i vidjela sam!

Idete kući i trebalo bi da žmurite 24h, jer su, kako je doktor rekao, kapci najbolji flasteri. Dobijte neku tabletu za potencijalne bolove i puno kapi ovih i onih. Ja znam da sam taj dan od svojih žena dobila i bezglutensku pitu i bezglutenske palačike – tako da je to jedan od ljepših dana u mom životu J

Nekih 7 sati nakon operacije došla sam u dnevni boravak i legla BOČNO i NIŠTA me nije žuljalo. Trebalo bi da žmurim, sjećate se? Ja sam otvorila oči, jer nisam mogla izdržati. Na TV-u je bio film s prevodom, jelte. I ja sam vidjela prevod. Bez naočala. Prvi put nakon ne znam koliko godina. Nazvala sam tetku i oplakala kao da sam bila slijepa, otprilike.

To je taj osjećaj koji je vrijedio hrabrosti davanja očiju doktorima u ruke.

I evo me danas. Nikakve probleme nisam imala. Porodila sam se prirodnim putem iako su me prepadali da ću morati na carski i bla bla bla. Vidim savršeno, idem redovno na kontrole i naočale, samo u prolazu kraj izloga, prokomentarišem.

 

Iskreno se nadam da je moje iskustvo nekome pomoglo. Za dodatna pitanja, tu


Ljubav ne poznaje granice. Ona prema čokoladi.

Posted on

U brojnim marketinškim kampanjama, čak i onim koje su kreirali neki od najpoznatijih proizvođača čokolade u svijetu, tokom godina se čokolada uglavnom predstavljala kao proizvod za žene. Ipak, muškarci podjednako uživaju u ovoj poslastici, prilično često i u velikim količinama. Zapravo, naredna priča upravo to potvrđuje.

U velikim marketima mog muža ćete naći blizu polica s čokoladama. Zagleda, koja bi mu se dopala, ima li neka bez kalorija, jer godine idu, a stomak se neće sam skinuti (nije da on ima stomak, on je najzgodniji) i tako zaljubljeno gleda u sve to slatko što bi se moglo naći u našoj korpi.

wedel3wedel1

Mi u kući moramo uvijek imati nešto slatko. Torte i kolači se ne računaju – TO JE OBROK. Mislim više na keks, čokoladu, čokoladu ili čokoladu. Često tako dođe i donese, bez i da postavim pitanje kaže: Bilo je na akciji pa ja kupio. Tako me upoznao sa mojom novom omiljenom. Sa najluđim mogućim ukusima. Alo, čokolada s ukusom panakote? Tiramisua?

Ali ok. Ljubav ne poznaje granice. Kako smo tako oboje zbunjeni prirodno jednom prilikom smo zajedno bili u prodavnici, on je, dok sam ja tražila nešto, stavio dvije VELIKE Wedelove čokolade s dva različita ukusa, a onda ja, iz ljubavi, dodam još jednu ne znajući da je on stavio već dvije.

Ono što će uslijediti će vas šokirati. (Neće, ali je rečenica “legla”)

Jedne prohladne predzimske noći, dok je on zabrinuto gledao u dio gdje inače stoje slatkiši, tražeći bilo šta slatko, makar to bila i jabuka, ugleda moj muž, čokolada mog života, da mi u kući imamo još jednu, neplaniranu, veliku Wedelovu tiramisu čokoladu.

“Pa otkud? Pa kako nisam video? Pa zašto ja ne znam za nju?”

 

Ovo je priča s hepi endom. On dobio čokoladu, ja nasmijanog muža, a vi priču o tome da čokolada nema ni rod ni broj. Čokolada je ta koja donosi radost i trenutke sreće sa voljenima i nikada je nije previše.

Koja je vaša omiljena?

 


Gužva. Frka. Šta ćemo s onima koji ne mogu da slave Novu godinu?

Posted on

Gužva.

Frka.

Šljokicati ili ne?

Nešto crveno, obavezno.

10 ili više centimetara? Na štikli, naravno.

Da li da dignem ili spustim kosu?

Bože, a šta ćemo piti?

Treba nam nešto da nas brzo digne, ali da se ne napijemo baš mnogo, jer treba izdržati cijelu noć. Ma šta god, samo nek je flaša ispred nas. Bolje izgleda.

Da li da iskombinujem nešto iz ormara ili da kupim nešto novo? Ma kupiću, sve moje haljine su već viđene.

Nećeš valjda u staroj odjeći u novu godinu?

Sreća pa sam to sve smislila još početkom decembra.

Ma nema šta, biće ovo spektakularna, nezaboravna, naluđa, stvarno super zabava.Pa to piše i na plakatima!

landscape-1482512822-gettyimages-167832622

 

Gužva.

Frka.

Da li ću stići kući prije ponoći da je poljubim?

Nema šanse, smjena završava u 11, ali za NG uvijek ta predaja smjene traje predugo.

Samo da ne bude mnogo pijanih klinaca.

Već sam spremila flaše alkohola koje najbolje idu svake godine, cigarete su na dohvat ruke, tu su i  kondomi, mada nešto baš i ne idu najbolje.

Rekla sam mu da mi šalje fotke nje ispred jelke.

Gledaće novogodišnji program, a ona voli da pjeva. Sreća pa Viber ima i video poziv.

“Dobro veče, izvolite.”

Dobro je, šta sad.

S parama koje zaradim sat prije nove godine moći ćemo da odemo u Zoo vrt u Beograd. Ako budem mogla dobiti slobodan dan.

Rekla sam mu da joj da malo Koka Kole. Ipak je nova godina.

Dobro veče, kako ste?

Dobro sam. Malo me bole prsti, hladno je jer je kasa blizu vrata, ali nije strašno. Zdravi smo, dobro je.

 

kasirka-market-6ah111dogu878j2jkj069qopux2vvmm014ik1mnly7m

Gužva.

Frka.

“vozilo 35, pozicija 3”

“Vozilo 5, pozicija 1”

Ne znam više šta da mu kažem.

OK, evo, daću otkaz i idemo proslaviti tu novu godinu s tvojim drugarima, ali hajde mi objasni od čega da živimo u toj novoj godini? Od drugara?

“Molim vas jedno vozilo…”

Volim taj mir 01.01. kad se vraćam kući iz noćne smjene. Grad ćuti. Osjeti se miris alkohola koji sad isparava u toplim, razbacanim sobama.

Moje čizme škripe po betonu. Nije to škripa, to noge traže nove. Možda ih i budem mogla kupiti od ove plate.

Moja jedina želja u toj noći bude da svi vozači dođu na svoja mjesta i odvezu sve ljude sigurno.

Da pijana, neiživljena djeca ne skaču po glavi tim očevima, djedovima, sinovima, muževima.

Da ne povraćaju baš mnogo po autu, jer to Bog ne oprao poslije.

Slavićemo je, ionako dođe svake godine u isto vrijeme.

taxi-basel_front_magnific

 

Gužva.

Frka.

Pripremiti dovoljno gaze, dovoljno alkohola. Biti spremna na različite scene.

Moram vam priznati, svaki put u noćnoj smjeni, tog prvog januara ko zna koje godine, samo se molim da mi ne dovezu neko moje dijete.

Sve su to djeca na štiklama i u kariranim košuljama.

I mi u zdravstvu imamo srce. I kad ti je u rukama neko tvoj, neko koga držiš u rukama i kad je zdrav, ne možeš biti normalan i obavljati svoj posao normalno.

Ma, šta lupam. Sva su djeca naša djeca.

Nadam se da taj svijet kad odluči da ostane na njima, neće to uraditi 31.12. jer tad i baš nisu svoji.

Slavimo li? Slavimo. Svaku laku povredu, svaki ispumpan želudac, svaki komadić izvađenog stakla.

Zar cijeli život nije slavlje?

screen-shot-2016-12-28-at-11-47-09

 

 

Gužva.

Frka.

Pripremi dovoljno flaša, čistih čaša, mjerice i sitnih para.

Dođu s onim stotkama i pedeseticama i dok ja rasitnim tamo neko preko šanka već urla kako čeka već 2 minute i 48 sekundi.

Ponijeću još jednu bijelu košulju, znojimo se svi mnogo.

Rekao sam joj, dođi, stani za šank, povedi nekog, ja moram da radim.

Ta stara noć koja postaje nova, to je prilika da zaradim bar nešto i da bar malo spavam normalno. Da dam nešto i svojima.

Šta će konobar. Plate su nam kao da živimo kod svojih pa nam treba samo za džeparac.

Budu ljudi lakši na bakšišu, kako ne budu.

Najviše volim one što naruče cijele flaše pa u nekom trenutku odu kući, jer nema više gdje da stane. To su pravi novogodišnji pokloni. Te nepopijene flaše. Svaka kap je meni poklon od Deda Mraza.

Zabavljaju li se ljudi?

Druže, ako mene pitaš, ne znam šta bih ti rekao.

Imai  onih koji zaplešu.

Mnogi se takmiče ko će više popiti, jer ih ubiju ta očekivanja da noć mora da bude najluđa.

Heroj, ko, ja?

Ma ja sam samo konobar.

“Dobro veče, izvolite, šta pijete?”

 

 

 

U toj torbici punoj želja za Novu godinu, u tim džepovima punim želja za novu godinu, ponesite i “dobro veče”, malo viška sitniša za bakšiš i poneki osmijeh uručen onako, na prepad, kad sva ta gužva i frka učine svoje. I poljubite i one pored sebe koje ne poznajete, zagrlite konobara, pružite ruku prodavcu cigara i poželite mu dobro zdravlje.

 

Jer oni rade zato što su vama potrebni. I zato što je njima novac potreban. A svakom od nas, baš svakom je potrebno bar malo ljubavi i zahvalnosti. Imamo je svi, zar ne?

 

 

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


1csftx0duls-jairo-alzate

Životna lekcija jednog jedanaestogodišnjaka ili zašto brinem o tome šta drugi pričaju?

Posted on

Postoji niz stvari koje vam ljudi nikad neće priznati, zašto, ne znam jer i ja sam iz kategorije ljudi. Ali jedna od najnevjerovatnijih je ona da im smeta i da na njih utiče kad neko nešto priča o njima, bilo lijepo bilo ružno.

Nekoliko najčešće korištenih fraza su:

«Ma šta te briga šta ko misli.»

«Ne zamaram se mišljenjima drugih ljudi uopšte»

I arhaični tip izgovora «Nije šta kaže, nego ko kaže»

Sve to u teoriji zvuči super, svi mi, u teoriji, znamo da je važno samo ono što kažu ljudi oko nas, jer su oni ti koji s nama kroje dane i buduće dane i jer vas oni najbolje poznaju.

Ali ta teorija brzo pada na testu zvanom: Objektivnost.

Pa da, ti ljudi vas dobro poznaju, preduboko su u tom odnosu, em nisu više objektivni kad ste vi u pitanju. I šta ćemo s onom slikom koju ostavljate pred ljudima koji vas ne poznaju? Nije vam to važno. Važi. Nije.

Čak i ako nije, možda bi ponekad trebalo da bude, jer je prvi utisak beskrajno važan momenat. Mi ljudi smo skloni vjerovanju onom marketingu od usta do usta pa vam često izmakne stolicu upravo neki «trač» koji se proširio o vama. A vas nije bilo briga. Nećemo nikom reći da ste bili nervozni, da ste razbijali glavu oko toga odakle je i zašto to došlo, da ste imali potrebu da idete od čovjeka do čovjeka i govorite «Hej, nije to istina, evo upoznaj me.»

Ja to sve iz iskustva.

Postoje ljudi koji vrlo otvoreno ne vole Brankicu iako je nikad nisu upoznali. Priznaću sad i sebi i ovom blogu da sam nekoliko puta plakala tim povodom. Kad sam bila mlađa, naravno. Sad nemam vremena. Imam temu na banjalučkom forumu posvećenu meni gdje su raspravljali o tome koliko mi je visoko čelo, ko mi je platio fakultet, odakle su mi mama i tata i jesam li iz Petrova ili Drvara. O ostalim bljuvotinama ne bih.

Ti ljudi mene ne poznaju. Ja njih možda i znam bar iz nekog viđenja, ali oni uglavnom pišu pod pseudonimima pa ni ne znam protiv kojeg se vraga borim.

Ne žalim se, sama sam tražila.

Vječno pretjerujem, vječno romantizujem, vječno komentarišem, vječno se petljam gdje mi nije mjesto.

Nikad neću zaboraviti kad mi je Vesna rekla kako sam joj «ogadila» Antića i Urbana jer sam u tom nekom periodu bukvalno samo o tome pričala.

Takav tip žene. Pretjerivačica.

Uglavnom, htjedoh reći da je uticaj sredine na mene prevelik i borim se s tim kao sa ozbiljnom bolešću. Često me s puta znaju skrenuti komentari (nevažnih) ljudi i dovesti u stanje da provedem dane razmišljajući o tome gdje sam pogriješila. A možda nisam. Možda je komentator imao loš dan, a ja naletila sa svojim filozofiranjem. Ko će znati.

I tu dođem do onoga: Čim nešto moraš objašnjavati, do tebe je, nisi to dobro uradila.

12039704_10153317607224143_5149519689627168861_n

Ipak ne treba zaboraviti i onaj pozitivni uticaj. Kad me hvale, kad neko voli nešto što sam stvorila, nešto na čemu sam radila, kad neko, makar i samo jedna osoba u tome na čemu sam potrošila vrijeme pronađe nešto lijepo, ja narastem, oči mi zasuze i imam osjećaj da bih mogla osvojiti svijet. Jer moje postojanje ima svrhu. Jer ja nešto dobro radim.

Zato me nervira ovo ludo vrijeme u kojem je kritika samo ono loše. U kojem su ljudi zaboravili da pohvale. Prijatelje, poznanike, radnike na mjestima koje posjećuju svaki dan, neku ideju na Fejsbuku ili kolegu na poslu. Jok, samo nam džepovi puni kamenja.

Sve ovo vodi do onoga u naslovu. Ovaj tekst je prvobitno zamišljan kao tekst o tome kako mišljenja, posebno loša, utiču na nas kroz godine. Bio je plan da imam sagovornike koji imaju 10, 20, 30, 40. 50 i 60 godina starosti i da mi odgovore na isto pitanje: Kako ono što ljudi pričaju o njima utiče na njih. A onda je Uroš, moj genijalni žuti desetogodišnjak pokvario taj koncept i učinio ga boljim.

Njegov odgovor prenosim u cjelosti, a vi učite iz njega:

«Pogađa me, ali zavisi ko priča. Ako me neko ne voli, meni je to normalno. Ali mi je gore ako neko ko mi je prijatelj da nešto ružno o meni priča. Pogađa me kad priča neko ko me voli. U prvo vrijeme pokušavam to da ignorišem, a ako se nastavi onda više ne ignorišem. Onda razgovaram sa njim. Kažem mu da me pogodilo i da to više ne radi.»

 

Može li jednostavnije, genijalnije? Ne može. Ali ja sam odrasla žena koja sve komplikuje jer je zaboravila da se stvari rješavaju jednostavno.

Zato ću ja ubuduće da poslušam Ukija. A poslušajte i vi. Potrebno nam je svima da razgovaramo više jedni s drugima.

Jer premali je život da bismo ugađali svijetu oko nas. Treba nuačiti da je normalno da vas ljudi ne vole i brinuti o onima koji vas vole. I razgovarati. O svemu i uvijek. Čak i sa onima za koje znate da otvoreno šire minus stvari i o vama. Sastaćete se, kad-tad. Možda se samo niste razmjeli. A možda vam je suđeno da se ne volite.

 

Nemoj biti kao Brankica.

Budi kao Uroš.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


balans

Nisam ja guma da se izbalansiram

Posted on

Izbalansiraj se.

Nađi tu tačku unutar sebe, pa je pogledaj, pa gledaj kroz nju, nek kroz nju izađe sve loše iz tebe i nađi balans.

Možeš ti to.

Ne jogurt Balans na polici u marketu. Nego balans. Znaš onaj o kojem svi pričaju.

Onaj o kojem obučavaju.

Onaj za koji plaćaš da ti ga nađu.

Da te izbalansiraju.

Kao da si guma na autu.

Kao da je na tebi nešto tako pravilno, striktno određeno kao ta četiri točka kojima je jedini zadatak da se okreću.

A koliko je zadataka ispred i iza tebe. A u tebi tek haos.

Ali izbalansiraj se. Kako ne možeš.

Uzmeš um, uzmeš tijelo, jedno u jednu, drugo u drugu ruku i kažeš:

Alohomora, izbralansiraj se!

Možeš ti to. Pa vidiš da svi kažu da možeš.

Kako misliš niko te nije pitao možeš li?

Kako misliš niko ne zna da nije balans to što ti tražiš, jer balans podrazumjeva neki mir, neku stabilnost, a u tebi sve neki talasi, lavirinti, krivine i šume. A oni bi da to sve regulišu semaforima, udisajima koji traju do 30, zalogajima koji traju do 15. A ti nekad i 40 puta žvaćeš, jer odlutaš na more, tamo na onu ležaljku koja je malo neudobna, ali ima odličan pogled u ništa. A nekad žvaćeš tek do 3, jer i to vrijeme ukradeš od trčanja za njom, njim, šerpom, štiklom, knjigom, toalet papirom.

Ne razumijem, kako možeš da kažeš da balans ne postoji, da je to marketinški trik koji dobro prolazi u ovom vremenu kad je sve na prodaju (čik ne zapjevaj narodnjak).

Ovo je vrijeme paklenih očekivanja.

U isto vrijeme svi očekuju od tebe da nađeš mir u sebi, balans na dnu te rupe koja se završava u dnu stomaka, gdje stanuju oni osjećaji za koje nisu još našli adekvatno ime, ali i da stigneš i postigneš i dostigneš i prestaneš i nestaneš i staneš i kreneš. I sve odjednom. I sve izbalansirano.

Proklamuju zdravu, izbalansiranu ishranu, nemoj maragrin, nemoj šećer, nemoj gluten, nemoj. Samo nemoj to što nije u balansu. S čim? S kim?

Znaju li oni da ponekad samo šećer može da te iščupa iz rupe u koju upadneš jureći taj balans? Znaju li oni da te margarin i džem podsjećaju na ona mirna jutra, kad je vatra bila u balansu s vremenom napolju, a baka govorila «Uzmi, sine, gladna si.»

Znaju li oni da se niko nije izbalansiran rodio, a kamoli umro, jer čemu sve ovo ako ne vidim i šta je skroz gore i skroz dole?

Izbalansiraj se.

Neću. Jer će i vrijeme balansa proći pa ćemo mi raštimovani opet biti u modi. I možda će srce povremeno preskočiti, možda ću pojesti koju sopstvenu godinu jedući unutrašnjost usana. Ali to su i dalje moje godine. Moj haos. Moj stres.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .

 

 


Jesen stiže, očekivanje moje, ja se ne opametih

Posted on

U inboxu mi jedno 20 različitih mailova različitih sajtova sa istom tematikom: Kako da budete produktivniji. Moja podsvjest mi već devet mjeseci (ma i duže) govori kako sam neorganizovana, kako mi vrijeme curi, kako moram i ovo i ono, a nisam, kako me čeka ovo i ono, a nisam stigla, kako me trebaju ovi i oni, a nisam im se javila.

Nisam i moram.

loline none

Šta ćemo ako neću i ako ne mogu? Kad je prestalo biti dozvoljeno da nešto ne možeš?

Ne bih ja ni skontala koliko sam u tom alarm raspoloženju, mada kucam kao bomba koja će implodirati više nego neki sat, ali nema veze, da drugarica Lana, književnica koja tako lako riječima da neki život, nije napisala petnaestak rečenica o tome kako joj treba to da ne radi ništa. Da prosto postoji. I da treba da prestanemo da se osjećamo krivima zato što nešto ne možemo.

Ko kriv? Ja? Da, ja. Svaki dan, svakog trenutka za nešto sam sebi kriva.

Kriva, jer danas nisam stigla da napravim ručak, a Goran baš voli kad ja kuvam.

Kriva, jer sam ostala na poslu duže 14 minuta (da, gledala sam na sat), a mogla sam tih 14 minuta da Loli pjevam: “Taši, taši, Tanana i svilena marama” pa da se ona smije sa tih svojih šest zuba.

Kriva, jer imam bar tri osobe s kojima mi se pije kafa, ali nemam vremena ili sam prosto nesposobna da ga nađem.

Kriva, jer za sebe nisam uradila ništa mjesecima.

Kriva.

Ko me okrivio? Pa, ja, kako ko?

iris ljubav

I zato imam plan do Nove godine koji ću predložiti i vama. I znate šta je sjajno s njim? Pa ispunićete ga i vi!

Imam plan da ne planiram. Ništa. Nijedan dan. Imam plan da vidim šta Lola i Goran, Brana, Aljoša, Iris, Jelena, Anita, Milica, Ljilja, Žana, Sara, Siniša, Pero, Milica, Jelena, Savo, Nenad, Melisa, Buba, Saša, Vanja planiraju. Pa da možda i ja budem dio tih planova.

Kako ću ja to?

Lijepo. Ustaću svako jutro i krenuti redom, od dva najdraža poljupca u dvije omiljene ćelave glave pa preko osmijeha cura i Siniše u redakciji do popodneva koja će me već odveti nekom i nečem.

Da ne fotografišem, da ne gledam sebe u ogledalu onim optužujućim “Opet nešto nisi stigla” pogledom.

foto

Da ne kuvam na brzinu i na silu, sem ako mi se taj dan to ne bude baš radilo.

Da ne uzimam onoliko posla koliko ne mogu da obavim, samo zato što za trideset godina nisam naučila da kažem: “Ne mogu” i “Neću”.

Da kažem ljudima da ih volim i da ih podsjetim koliko su sjajni i važni.

Da čitam. Gledam. Slušam. Uramim slike. Složim albume. Sašijem haljine. Preslušam albume. Proslavim propuštene rođendane.

Jer ne mogu više da mislim da mogu, kad ne mogu. Da se takmičim sa samom sobom, kad sam već pobijedila. A i ti si, znam ja.

Moj jedini plan za ova tri mjeeca do Nove godine je da naučim da dišem i da nastavim da volim. Je l’ da da ću uspjeti?

Hoću. Jer bol u želucu kaže da hoću. Jer malaksalost kaže da moram. Jer smanjen apetit šapuće da mogu. Jer moj jedini plan može i mora biti da živim.

Očekivanje moje, jesen stiže, ja se ne opametih. Ali hoću. Obećavam.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Da li treba da umru da bismo shvatili koliko su važni?

Posted on

Rođena 31. ili 35. Ponekad nam se činilo da 65. rođendan slavimo Bogzna koji put. Punija žena, sve do neke tačke nosila je svoje kilograme kao da nijedan nije višak. A onda su joj mirišljave kiflice, krofne, “da se ne baci” hrana došli kičme. A i glave.

Uvijek je mirisala na svježe pecivo, na domaću supu, na mladi sir. Sama bi rekla da to njoj duša miriše, a mi smo to prihvatili zdravo za gotovo, posebno mi djeca. Jer, naravno da duša miriše, nema veze što niko ne zna gdje je. “Tu je ona, negdje između srca i želuca, zato je važno voljeti i dobro jesti,” govorila mi je.

Ona je bila moj najdraži raspust, moj ručicama ispleten džemper, moja velika spavaća soba s namještajem boje trule višnje, kupljen u prvom salonu namještaja u Gradišci parama koje je zaradila u Njemačkoj na proizvodnji platinaste dugmadi (nadam se da se to tako zove). Ona je bila moja ljubav. Ona je bila moja drugarica koja je sa mnom sakrivala čokolade ispod kreveta da ih druga djeca ne nađu. Ona je uvijek voljela mene najviše na svijetu, iako je oko nje bilo još bezbroj djece. I čak kad ju je bolest uhvatila čvrsto za ruku, kad je postala senilna, mene je prepoznavala u skoro svakoj situaciji.

baka

Ne znam kako vi sa svojim bakama, ali mi kojima su tetke i bake u nedostatku prave, bile najpravije majke, mi smo s njima bile najbolje drugarice. A znate kako mi ljudi s najboljim drugaricama, s ljudima koje volimo najviše na svijetu? Oni nama počnu da se podrazumjevaju.

Od svoje 6. do svoje 13. godine, kad smo se i preselili kod nje, svaki raspust sam bila kod nje. Moje Sebago cipele, kofer s tek ponekim komadom odjeće, jer je dosta toga čekalo kod nje i s mnogo knjiga koje smo čitale skupa. Svake subote išle smo na pijacu, jer je ona prodavala sir i mlijeko i jaja. Vozile se na konjskim kolima do grada, a meni je to izgledalo kao da se u prinčevoj kočiji vozim. Svakog petka bi mi rekla “Spavaj ti, ćeri. Rano ustajemo. Vraćam se ja dok se probudiš.” Ali ne. Možda nisam ni spavala. Ponekad bi me pustila da i ja prodajem, a za nagradu me vodila na ćevape. Kakav život. Kakva jednostavna sreća.

Daleko od toga da je sve bilo idealno. Ali sad, ovog trenutka, biram da sve što se s njom ikad desilo gledam samo kroz prizmu onog lijepog.

Počela je da mi se podrazumjeva.

Odveo me fakultet.

Odveli me ljudi. Želja za druženjem, za nekom novom energijom, za bježanjem od te kuće u kojoj je sve mirisalo na tuđe odlaske. Kakav bezobrazluk s moje strane misliti da će baka živjeti zauvijek i sačekati da ja to sve tako obavim, pa da joj se pojavim s bebom u naručju, bebom koju je toliko željela da vidi, i kažem:”Hej, evo sad sam došla. Sad imam vremena za tebe. Poželila sam te se, samo mali mi je dan. Nisam imala vremena za tebe.”

Umrla je. I sad dok ovo kucam, dok kucajući po tastaturi pokušavam da stavim sve na jedno mjesto, ne mogu da prihvatim tu činjenicu. Moje bake više nema.

Umrla je dva dana nakon što sam ja rodila Lolu.

Ja nisam imala vremena ni da odem na njen posljednji ispraćaj s ove zemlje na kojoj su je u jednom trenutku svi zaboravili i dali da se o njoj brinu često ljubazne tete u staračkom domu. Nisam imala vremena, jer sam držala svoj novi život u rukama. A prethodno ga nisam imala, jer sam se bavila svojim životom.

A toliko puta me nazvala svojim dugim prstima, izboranim na svim mogućim mjestima, jedva se snalazeći s touch ekranima samo da me pita kako sam. Bože, koliko puta mi je bila dosadna, naporna. Koliko puta se nisam javila. “Bože, bako, pa šta hoćeš nedjeljom ujutru?”

viber-image

A sad, sad bih dala sve da me nazove nedjeljom ujutru i pita kako je Lola. Kako bi se njih dvije voljele. Takvu ljubav svijet ne bi zapamtio.

I ne postoji ta suza, taj tekst, ne postoji taj buket cvijeća, to gledanje u neku od njenih fotografija, koje će popuniti taj bezdan iz kojeg još miriše njena duša.

Nemojte biti kao Brankica.

Ljudi imaju rok trajanja. Čak i oni koje volimo najviše na svijetu.

Budite s njima dok su tu. I ne dajte da se počnu podrazumjevati.

Jer kad odu, zaboliće vas tamo između srca i želuca. A ta bol rijetko kad prestane.


Screen Shot 2016-07-07 at 5.49.32 PM

Nisam zauzeta već mi se ne da da pričam s ljudima

Posted on

Tekst je inspirisan porukom bliske drugarice sadržaja “Hej, je li mi imamo neki problem?”

Poruka se desila nakon što se ja 24h nisam javila na njen poziv da idemo negdje, popijemo kafu, nešto radimo. A nisam, jer nisam imala vremena, snage, živaca. Jer pokušavam da ne radim stvari “radi reda”. Ne znam kako mi ide, ali mogu samo da kažem da me ne grize savjest što se ne javim odmah, a prije me grizla.

Ima jedan citat, dijele ga motivatori interneta, koji pola stvari koje podijele nikad ne bi primijenili u životu, jer za njih trebaju korjenite promjene ličnosti, a ko još ima snage za to? Uglavnom taj citat kaže (parafraziram) kako se uspješni ljudi odmah javljaju na telefon, na poruke, na pozive, jer samo gubitnici vole da ih čekaš. Al Paćino ili De  Niro. A možda nijedan od njih dvojice.

Ja sam onda gubitnik.

404830_10150458141089143_177747457_n

Zar ne mislite da je sasvim dovoljno što u poslovnoj kulturi moramo da ispoštujemo mailove, pozive, poruke? Zar ne mislite da sva ta poslovna moranja čine dovoljno moranja za jedan život? Pritom, da se razumijemo, a nećemo se razumjeti, jedna pametna gospođa koja ima preko 30 godina iskustva nam je jednom u firmi rekla: Samo kardiohirurzi moraju da budu non stop dostupni, ne morate odmah da odgovorite na mail kad vam stigne, jer kako ćete se onda organizovati? Ništa što vi radite nije tako urgentno važno da biste morali odmah da odgovorite. Nije to operacija na otvorenom srcu.

A ljudi se ljute. Ljudi dižu nos. Ljudi prevrću očima kad čekaju. Jer ko još ima strpljenja? Alo, mora sve i odmah sad, brzo , što brže, ode voz, ode svemir, požuri, odgovori, klikni, javi se, izađi, budi nasmijan, budi spreman da slušaš, da razumiješ, posavjetuješ. Sve budi.

Gazim ovu posljednju godinu kad broj 2 dominira svjesna toga koliko je vremena ispred mene, ali još svjesnija činjenica da sam tooooooliko vremena potrošila na ono što se mora. A današnje vrijeme nalaže da se mora biti dostupan.

Viber te lupi sa “seen!”. Baš kao i Facebook. Dodatno te lupi sa “posljednji put bio na mreži prije..” Tviter je malo nježniji, ali tamo recimo nemaš slobodu da tvitaš kad ti se neko javi na prethodnim mrežama, jer će on vidjeti da ti imaš vremena da tvitaš, a nisi mu se javio. A meni se nekad baš tvita, u tim momentima kad mi se s ljudima ne razgovara, pa licemjerno budem u fazonu: Joj, ne smijem. Nisam se javila na xy poziv.

A ljudi te traže svuda. Dm, inbox, Viber, Twitter, kažu sad i Snap, Whatsapp, ima još SMS pionira, poziva sve manje, ali ima i njih. Sreća pa fiksni ćuti. Sem ako nije neki anketar ili teleshop u pitanju. Zvonce na vratima davno umrlo.

Ne mogu. Odbijam da budem stalno dostupna. Ne mogu da odgovaram na poruke u raznim inboxima onog trenutka kad stignu. Zovite me nepristojnom, bezobraznom, bahatom, Ne mogu.

385467_10150458143314143_1754631983_n

Nedostajem sebi. Treba mi pola kile svježeg vremena za mene samu. Onaj ko to ne može da razumije, pa ne moramo ni da komuniciramo. Moji najbliži će to razumjeti. Čak i ako se naljute na mene, odljutiće se prvi put kad im se desi da ih ja tražim, a njima se ne razgovara. S najbližima ionako svi imate faze kad komunikacija ne zvoni na sve strane, ali znate da će se upaliti kad se sve složi na svoje mjesto, zar ne?

I ne, ne odbijaju ljudi komunikaciju samo kad imaju problem s vama ili su ljuti. Ljudima je ponekad potrebna tišina. A koliko god mi svi u ćutnji tipkali po telefonima ubadajući prstima po tastaturi, a u glavi mislili o stotoj stvari, to nije tišina. To je kakofonija.

A drugarica s početka teksta to razumije. Zato je stvarno istina da je najljepše imati ljude s kojima možeš da ćutiš. Pričati se ionako danas može sa svakim. Razgovarati, tek s nekolicinom.

 

409381_10150458140269143_1505056869_n


Tebi koja si tek rodila..

Posted on

Da ti kažem.
Nećeš imati vremena za tuširanja kao nekad.
Nećeš imati vremena da ti kosa bude uvijek isfenirana (a i puštena kosa joj se zapetlja medju prstiće i bode je po licu).
Nećeš imati vremena da se presvučeš.
Nećeš imati vremena za muža.
Nećeš imati vremena ni da vidiš treba li čupati obrve.
Nećeš imati vremena da razmišljaš o tome šta je na tebi – važno je da je čisto.
Nećeš imati vremena za duge telefonske razgovore ili sjedeljke s ljudima.
Nećeš imati vremena da spavaš.

image

I neće te ni biti briga.

Jer kad te pogleda dok jede, skupljena uz tebe kao da je u stomaku, osjećaćeš se kao da vrijediš milion dolara.
Jer kad usta namjesti u osmijeh zasijaćeš kao novogodišnja jelka.
Jer kad je držiš u naručju imaš osjećaj da obe plešete u najljepšim haljinama.
Jer kad muž dodje kući i poljubi vas obe znaćeš da su i ti trenuci vaše vrijeme.
Jer kad smiriš njen plač, ni tvoji podočnjaci neće više biti tako važni, jer ti imaš super moći.

Zato, nemojte radjati djecu ako niste spremni da sebe na nekoliko godina stavite u drugi plan.
Nemojte praviti djecu s nekim ko vas neće samo voljeti još više kad se razmnožite.

A ništa ljepše od stvaranja i odgajanja djece nema.


Kako da zaposliš sama sebe?

Posted on

Brojke su nemilosrdne. Preko pola miliona ljudi u BiH je nezaposleno. Procjena je da taj broj raste nevjerovatnom brzinom, čak i dok vi čitate ovaj tekst. Jeste li i vi među tih pola miliona?

Zaposlena sam od svoje 18. Od prevođenja i pisanja seminarskih i maturskih lijenim, a imućnijim učenicima, preko cvjećare, rada na televiziji i sve do marketinške agencije. A preda mnom je potpuno novi izazov koji će označiti početak skroz novog poslovnog perioda.

Da li biste to nazvali srećom? “Blago njoj, ona ni ne zna kako je biti nezaposlen”. Nije to sreća, to je neodustajanje.

Da je vrijeme da se sama pozabavim svojim zaposlenjem shvatila sam kad sam prilikom jednog odlaska u Banjaluku na fakultet, nakon vikenda provedenog kući, od oca dobila 10 KM, uz rečenicu: “Evo, ćeri, toliko ostaje i meni.” Prvo sam “proširila” glas da mi pisanje ide, ubacivala se kao vegeta i gdje mi nije mjesto s rečenicom: “Evo, napisaću ti ja taj maturski! Ma može za 24h!” A onda je došao Đurđevdan, lokalnoj cvjećarki je trebala pomoć i ja sam rekla: “Evo ja ću!” I ostala tu skoro godinu dana. Tako je došao i konkurs na ATV-u za novinara. Opet sam rekla: “Evo ja ću!” Nikad se do tada nisam bavila novinarstvom, nisam imala iskustva, a kamoli pojma u šta se upuštam. Vrlo hrabro sam se pojavila noseći CV (na jednoj stranici) odlučna da dobijem taj posao. Neću ni reći da je konkurs već bio završen. Ali i da sam dobila posao koji je jedno od najdivnijih i najnemilosrdnijih iskustava u mom životu.

To je priča o onome šta sam dobila, a šta sam izgubila? Slobodno vrijeme, spavanje do 12 u studentskim danima, prisustvo predavanjima, neke interne zabave, jer sam radila i po 12 sati. Tu i leži ključ problema. Ljudi mojih tadašnjih godina, ali i sadašnjih, teško se odriču sopstvenih komoditeta. Tako nas uči današnjica. Ti si sebi najbitniji. Jeste, treba ti posao, ali samo sad imaš xx godina, nek ti tata da 10 KM, kao da je važno, važno je da se zabavljaš.

Gledam kako se po internetu zbijaju šale (ma i sama ponekad podlegnem tom trendu) na temu Nails, Dekupaž, Parfemi, profila, jer sram ih bilo, kako su se samo sjetile da tako iskoriste internet i zarade neki novac. Naravno, blogeri su takođe izvor inspiracije za online šaljivdžije kojima je sve smiješno. Ali evo, Coca Cola konkurs za blogere, koji je ove godine odabrao Krempitushku da piše u ime Bosne, dokaz je da vas neko može plaćati da radite ono što volite.

24698672292_f94f871087_b

Naravno, ima i onih drugih, koji bi radili odmah sutra, ali ne znaju odakle da počnu. Da sam ja vi i da mi je potreban posao, ja bih uradila sljedeće:

Papir ne izlazi iz mode

Sjela bih i napisala šta su to moji afiniteti, u čemu sam dobra, čime bih voljela da se bavim i da li znam išta o tome. Kad je to sve na papiru, lakše se razmišlja. Realnost je dobar drug. Ako se na tom spisku nalaze zanimanja kojih ima već previše, koja nisu realna na našim prostorima, za koja su potrebna veze ili trocifrene cifre u nečijem džepu – piši propalo odmah. Nema tu mjesta za nerasploženje, to je realnost. Ideš dalje. Uvijek je važno da ideš dalje.

Više glava je pametnije od jedne

Ako se na tom spisku nalaze zanimanja za koja postoji realna osnova da bi mogla postati vaš izvor primanja, go for it! Razgovarajte s ljudima iz vašeg okruženja koji se bave sličnim poslovima, naučite nešto iz ragovora s njima, slušajte ih, ne pričajte vi mnogo, primajte njihove savjete i primijenite tačno onoliko koliko vam je potrebno. Sami ne možete ništa, ne zavaravajte se.

Plan je plodna zemlja svake akcije

Džaba sve ako krenete kao grlom u jagode. Plan. Na papiru, računaru, telefonu, nije bitno gdje. Važno je da imate plan koji ima cilj. Jer u suprotnom nit’ znate da li ste pošli ili došli.

Uzmimo za primjer da ste dizajner. Nezaposleni dizajner. Kako bi vaš plan mogao da izgleda?

1. Raspitati se da li agencije/firme, kojima je potreban dizajner, imaju konkurs za takvo radno mjesto

2. Raspitati se kako se kreću cijene dizajniranja osnovnih materijala (onih koji su u širokoj upotrebi)

3. Prijaviti se na freelance sajtove koji imaju globalni domet (Preporučila bih Upwork, Toptal, Elance i Freelancer)

4. Razglasiti među širim krugom ljudi, u kojem se krećete, da tražite posao (super je ako među njima ima dizajnera, a ima sigurno)

5. Ako prve četiri tačke ne daju NIKAKVE rezultate, uzdati se u se i u svoje kljuse iliti:

Kreirati Facebook stranicu, uraditi nekoliko fantastičnih radova koji pokazuju svu raskoš vašeg talenta, uložiti u Facebook promociju (to je investicija u vašu budućnost) i raditi na toj Facebook stranici kao da vam je ona posao. I strpljivo sačekati da se neko “upeca”

6. Ukoliko tačka 5 bude vaš odabir, razmislite o tome da dizajnirate pro bono za neku organizaciju koja ima dobar domet (usluga za uslugu). Dobar glas daleko se čuje.

Ovakva vrsta akcionog plana primjenjiva je i na druga zanimanja. Posao ne pada s neba i neće niko doći na vaša vrata da vas zaposli, vjerujte mi. Naravno, možda vaša sreća može biti i član familije koji ima firmu, a ima slobodno mjesto za vas. Ali, vjerujte mi, ako vi ne znate/ne možete/niste za taj posao koji vam rodbina nudi, bolje je da ga ne prihvatite. Sve na silu ugurano, kad tad ispadne samo.

A ako ništa od ovog ne upali, učite. Važno je da negdje u glavi imate odgovor na pitanje šta želite da budete kad porastete i da učite konstantno kako biste to postali. Nemoguće je da je nešto nemoguće i to je jedino nemoguće. Sve ostalo se može desiti, ako date sebe za nešto u šta vjerujete da je vaš put, da biste zauzvrat dobili ono što će vas učiniti još boljima.

Kao motivaciju i dokaz da sam u pravu, izabrala sam nekoliko ljudi/poslova koje biste mogli da analizirate kako biste shvatili da je samozapošljavanje realno, a koji su dio mog svakodnevnog života.

1. Salatica – Zaposlena u državnoj upravi, svjesna nezauzetog prostora u segmentu zdrave hrane, uhvatila se kuke i motike, učinila zemljoradnju seksi poslom i sad svi hoće njenu Salaticu. Predivan primjer povezivanja offline i online svijeta. Ona svojoj salatici pjeva, hrani je samo prirodnim stvarima i možda ta salatica nije najukusnija na svijetu, ali znam da ako je ona jede i daje svojim najbližim – odlična je i za mene

12342804_1657347341184669_1878825004578807878_n

Za više info: Salatica

2. Minty – Modni brend koji je rastao sa svakim novim komadom odjeće. Iza njega stoji pravnica koja volontira u sudu, a koja dizajnira, traži materijale, šije i održava FB stranicu. Od svakog dizajniranog komada pravi samo tri primjerka i kolekcija se, nakon objavljivanja, rasproda u rekordnih dvadesetak minuta. I ja imam nekoliko komada koji su mi posebno dobro poslužili u trudnoći.

10389997_1542812542598161_3788828103417850850_n

Za više info: Minty

3. Puppy eyes – Iza ovih nevjerovatnih slika stoji divna Nataša. Njene slike su jedine umjetnine u mom stanu i kupovinom njenih slika investirate u njen daljnji razvoj, jer ona uvijek uči. Slika portrete po narudžbi, izrađuje bookmarkse, a možete kupiti i neku od slika iz njene Facebook galerije. To su najljepši i najoriginalniji pokloni. Najviše volim portret mog muža i mene sa svadbe, jer smo viđeni njenim očima još ljepši.

10246816_663929440338771_996443314992503628_n

Za više info:Puppy eyes

4. Make up by Anita Marjanović – Jedna od najbližih osoba u mom životu, ali i najupornijih. Počela je da šiša tuđe glave još sa 18, ali to nikad nije stvanro voljela. Šminkanje (i sve što ima veze s estetikom) je njena ljubav. Količina truda uloženog u učenje, pronalaženje načina da se dođe do najboljih šminkera i od njih uzme znanje, odricanje od svega zarad investiranja u ono što voli – tako se postaje najbolji.

10525834_358722804277116_6448972903013516078_n

Make up by Anita Marjanović

Imate takve primjere i vi oko sebe, znam. Gledajte u njih, a ne u brojke sa početka teksta.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .