Zar je to stvarno jedino što primijetiš?

Posted on

Jednu od brojnih lekcija koje se nižu od Lolinog rođenja, dobila sam upravo u bolnici, drugi dan po njenom rođenju. Ljubazna, ali malo hladnija sestra donijela mi je smotuljak manji od vekne hljeba i dala mi je u ruke. Dok je izlazila ja sam je pitala:

“A da li će joj proći ove bijele flekice po nosu?”

A ona mi je odgovorila:

“Zar je stvarno to jedino što si vidjela na njoj?”

Ne znam prođe li sedam dana u komadu da se ne sjetim tog razgovora. Zato što toliko često na ljudima primjećujemo samo ono loše. Mi, žene, pogotovo. Teške smo na “lijepa si” kao da imamo ograničen broj korištenja tog komplimenta u toku života, pa štedimo.

Ili je “vidi kakva joj je kosa”, iako je sve drugo prelijepo, ili je preusko, prekratko, staro, novo, kičasto, klempavo, nosato, prešminkano, nenašminkano, debelo, premršavo. Tome smo posebno sklone kad vidimo lijepu ženu. Tako mali broj žena neće po automatizmu tražiti manu. Bar podsvjesno.

To se primjenjuje i na djecu. Ovih dana završavamo s epizodom “prva temperatura” koja kao zaplet ima osip kojim je virus odlučio da kaže zbogom njenom malom organizmu. Ovih dana Lolu zovem tačkica, jer joj je koža prekrivena crvenim flekicama. A nisu boginje. Izlazile smo napolje nekoliko puta i pri susretu s drugim ljudima nesvjesno odmah objasnim zašto ima tačkice, jer se ljudi zagledaju. Ista je situacija sa rodinim ugrizom na potiljku njene, male, tršave glave. Ne znam koliko ljudi me pitalo “A hoće li to proći?” Šta i da ne prođe?

I sad premotajte film i razmislite kako kad naiđete na osobu (koje god ona dobi i veličine bila) buljite u njen nedostatak. Ili ako ne buljite, onda tako očigledno pokušavate da ne buljite, da je to još gore.

7472938322_6ab9f73429_b

Zar smo stvarno postali nesposobni da prvo vidimo lijepo, a da nedostatak (mada ne znam zašto se išta zove nedostatak) uklopimo u lijepu sliku o osobi? Ovo ja pitam i sebe.

Godinama sam se borila s svojim problemom zvanim “klempave uši”. Moja bivša majka nekoliko puta je, u mom pubertetu,  spomenula da sam klempava kao Dambo i od tad ja kosu bez trake nisam vezala sigurno 5-6 godina. Taj dan kad sam ja izašla na ulicu zavezane kose bez trake, evo sad ga se sjećam, imala sam osjećaj da SVI gledaju u moje uši. Danas su te moje uši (koje nisu uopšte tako Dambo klempave :D), moje visoko čelo i te iz konteksta izvučene sitnice mog fizičkog izgleda, samo dio mene cijele. Valjda trebaju godine da sebe prihvatiš. A sve zato što sam jednom davno primjećena kroz prizmu nedostatka.

Sljedeći put kad vidite bucku lijepu na sto načina, nemojte da pomislite “smršaj, sendviča ti”, već pomislite “baš je lijepa”. Ili kad sretnete dijete sa hemangiomom, flekicama ili nečim sličnim što ga izdvaja iz mase, ne gledajte ga kroz prizmu toga, već kroz ono lijepo što ima, a sigurno ima. Evo, obećavam da ja hoću.


krempitushka 2

Proljeće je, a u meni?

Posted on

krempitushka 2

Nisu to ni nemiri. Više su to svemiri. A sa svemirima se nikad ne zna. Taj mir u svemiru lako postane nemir kad sve procvjeta. Jer, uskomešaju se sve one odluke, sva ona neodgovorena pitanja o smislu postojanja i nas i drugih oko nas, pa tu nastane prava žurka. Nekako s  proljeća, točkovi na biciklima se sami počnu okretati, kao lijepo vaspitan pas koji grebe po vratima da bi izašao napolje, haljine prave krugove u ormaru gurajući u stranu svu crnu odjeću, prstići na nogama znaju da će najzad oni biti u centru pažnje, a ne samo te ruke. Kad dodje april i osmijeh se čini kao bolja opcija i jedina logična.

I, ne znam kako vi, ali ja se svake godine više posvetim proljećnom spremanju sebe, nego spremanju mjesta na kojem živim. Jer, kad sredim sebe, sredi se i prostor oko mene.

Krenem od glave, jer s njom je najlakše. Ona je poslušna, ako joj ne smetaju oni drugi, malo niže smješteni faktori ometanja, poput srca, duše ili onog nečeg u dnu stomaka. Protresem odluke, provjetrim mogućnosti, presložim planove i dodam svemu tome malo boje. Pogledam da se negdje nije zavukla vlaga od kiša, što onih jesenjih i zimskih, što onih mojih što na oči izlaze. Prebrojim upitnike u nadi da im se broj smanjio. Brige pomazim po glavi, jer njima treba samo malo ljubavi i nade, neke od njih su zaglavile sa mnom zauvijek, pa je bolje da se na njih naviknem. I onda dozvolim suncu da svako jutro obasja tu moju pospremljenu glavu garantujući dobro raspoloženje taj dan. Jer, čovjeku samo malo više Celzijusovih stepeni treba da bi bio srećan. Ali ne previše.

A onda se spustim malo niže, malo više lijevo, obiđem komore i pretkomore, sa sjetom pogledam parcele u srcu koje su neki davno zauzeli, ali ih nisu nikad obrađivali, pa su tako napušteni zarasli u trnje koje boli na promjenu vremena. Posebno bole ona mjesta koja ti po rođenju oduzmu i daju roditeljima, pa ako oni od tebe odu, taj dio srca zakržlja kao trinaesto prase. Zalijem one tek dodijeljene parčiće svog srca i zadržim se na mjestu gdje sada raste još jedno srce u srcu – Lolino. Zato je ovogodišnje proljećno spremanje same sebe najvažnije – da za nju ostavim što više mjesta. Voljela bih kad bi postojale riječi da se opiše taj dio mog bića gdje raste ljubav koju rodiš sama sebi. To je kao kad putujete negdje daleko i put vas nanese kroz neku netaknutu prirodu, a ona u proljeće pokaže svu svoju ljepotu i bujnost, tako lijepu da zaboravite da je fotkate i instagramišete. Jer ono najljepše ostavimo samo za sebe.

krempitushka

Spremanje srca, odnosno emotivnog dijela sebe je težak posao, kad dođe ljeto, vrućina nam je izgovor, pa se s nekim srčanim demonima ne borimo, jer ko bi po vrućini? Kad dođe jesen, onda nam je kiša sve kriva i pokvari nam dan, jadna kiša ni sama ne zna kakve joj mi super moći dodjeljujemo, i ko bi se onda hvatao u koštac sa strašilima ispod kreveta. A utom eto zime, tad se bavimo želucem, ne srcem. I proljeće kad dođe, ti šta ćeš, shvatiš da je sad ili nikad.

Evo, ja sam odlučila da je to sad. Ovog proljeća obećavam da ću se zavući najdublje u sebe i priznati sebi da boli, ono što se pravim da ne boli, pa krenuti da tražim lijek, da ću mijenjati neke glupe navike, kako bih se ojačala, poput toga da ne mogu da sačekam da neko završi rečenicu, ako je mene ta njegova inspirisala na neku moju, jer je to ružno i nekulturno i zašto je moja rečenica važnija od njegove? Obećavam da ću još manje pričati o drugim ljudima i biti spremna da kažem «Ne želim da razgovaramo o drugim ljudima, pričajmo o sreći», a više pričati sama sa sobom, jer iz tih razgovora izađem srećnija, a iz ovih prvih smorenija. Obećavam, a Svemir zna da mi je to najteže, da ću naći način da oprostim, jer mi je dovoljno što kičma treba da izdrži nosanje Lole koja je sve teža, ne mora da nosi terete prošlosti koja je,  prošla i neće se vratiti. I obećavam da ću neke ljude pustiti da odu, jer su jednom nogom već na vratima, samo ih ja obješena o njihovu nogu držim, jer se bojim ostavljanja, a samo tako ću stvoriti novi prostor za ljubav prema mojoj maloj kinder porodici. Jer tome čišćenje služi, da se stvori novi, svjež prostor za nove stvari.

 

Šta ćete vi obećati sebi tokom ovog proljećnog čišćenja?

 

Ja sam sebi svoje proljeće rodila u decembru, baš kao što je i Džoni pjevao. I s njom mi svaki dan izlazi i zalazi moje lično sunce. I možda baš ovog proljeća, inspirisana njenim sjajem, i ja postanem još bolji čovjek. Jer ništa drugo se ne čini tako logično kao to.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Makedonije, koji su također dio CCNBA učinite to ovdje .


Gluten free(dom)

Posted on

Ko sam bila?

Osoba koja je sirnicu jela umjesto kolača. Nutella i pola hljeba za doručak. Hljeb uz sve i svašta. Topao kroasan kao gilti pležr. Miris pekare nešto čemu je nemoguće odoliti. Ona koja izlaske završava u pekari na ćošku. Najveći hodaući fan pice i tjesta generalno.

Ovisna o brašnu, rekla bih.

Za sve to vrijeme pratili su me različiti zdravstveni problemi. Opečena nekoliko puta situacijom u kojoj sam zapostavljala simptome pa onda gubila živce, novce i vrijeme da to saniram, pokušala sam da obiđem sve doktore koji su mogli znati zašto imam osip koji se pojavljuje iznenada i ne rješava stvar, zašto mi želudac skoro pa ne vari hranu, zašto sam nervozna i konstantno u crvenom s energijom. To kod nas znači da moraš obići 12 doktora i da opet, vjerovatno nećeš saznati ništa.

Potrošila sam mnogo novca, vremena, o živcima ne vrijedi pričati. Pa sam tugu utapala u tijestu. Jer hrana sve liječi, kako misliš ne?

Sve do jednom. Dok me test u Arni centru nije upozorio da bih možda mogla razmisliti o tome da je hrana problem. Test Igg i Iga pokazao je da bi trebalo da uradim i i biopsiju tankog crijeva. I sve to na gomili pokazalo je da smo gluten i ja zauvijek završili. Čak i da nismo, čak i da sad uradim sve te testove i pokaže se da sam “zdrava”, zamolila bih doktora da izađem iz ordinacije, pa da mi kaže da ipak i dalje ne mogu da jedem gluten. Zašto?

Ko sam ja sad?

Osoba koja ne unosi pšenicu, ovas, ječam i raž u svoj organizam i ne pati ni za čim od nabrojanog. Ne smeta mi da ljudi pored mene jedu picu/pitu ili šta god. Iako za pitom tiho patim sama u ćošku. Već poslije tri mjeseca osjetila sam posljedice. Bolje sam spavala, više sam imala energije, koža mi se očistila, a organizam je sam pronašao idealnu kilažu.

Još jedna od stvari koja prati prezaposlene ljude koji misle da su toliko u frci da nemaju vremena ni da jedu, jeste manjak kuvanih obroka. Kupiš nešto na ulici što je već spremljeno ili platiš 3 puta skuplje nešto u restoranu za šta ti treba 30 minuta kod kuće. Odricanje od glutena promijeni i taj dio tebe. Ja sam morala sebi da kuvam. Ujutru, popodne, naveče. Restorani su tek kasnije došli kao opcija. Kad sam i ja bila sigurna da ponekad nešto mogu da pojedem, a da se ne bojim.

Da, strah je jedna od propratnih posljedica kada bolujete od glutena. Nekoliko puta sam slučajno unijela male količine glutena. Bol prouzrokovan time izazvao je takav strah koji je dovodio do toga da naredna dva, tri dana jedem samo voće i povrće.

Ipak, najveća prednost mog gluten free života je sloboda. Ja sam gospodar svog organizma. Dokazala sam sebi da mogu bez čega hoću, kad hoću, koliko hoću. Makar to bila i pita sirnica koju volim bezrezervno. Ja sam toliko snažna da mogu sebi da oduzmem nešto što je činilo veliki dio mog dana. Ponekad i noći.

Jer, šta vi jedete kad popijete (malo) vikendom pa vam se traži neka hrana? Burek, sendvič, picu ili kiflu? Ja sam dolazila kući rano ujutru i pekla jaja ili kuvala makarone (smijem se sama sebi). Šta mi teško.

I hvala ti, Novače, što si o tome progovorio tako glasno. Prvo me nerviralo, jer zbog tebe mi “bolesni” izgledamo kao tvoje kopije i to je prva reakcija skoro svake osobe kojoj kažeš da ne jedeš gluten. A sad mi je super, jer usvajanje navika uspješnih ljudi je jedan dio puta do uspijeha. Nema veze što sam ja to prije tebe prestala jesti. I nema veze što je tvoja knjiga neupotrebljiva, jer te sirovine ja ni na Guglu naći ne mogu.

Uglavnom, medicinskim aspektom glutena se ne bih bavila, jer nemam pravo na to. Ali, probajte, samo mjesec dana. Nemojte nikom reći (da vam se ljudi ne bi smijali), ali probajte. Ako vam vaš karakter dozvoli odricanje od brašna.

P.S.

Pšenici se sigurno nešto desilo. Kad sam bila mala, moja baka, kraljica tijesta, pravila je najljepše kifle, štrudle, domaće pogače, uštipke i sve ono predivno, toplo, mirišljavo i mekano kao njena duša što sam jela cijeli raspust i ništa mi nije bilo. Šta joj se desilo, možda nikad nećemo saznati.


Prodajem s(t)an

Posted on

Prodajem 44 kvadrata puna uspomena. Za više informacija o stanu klik na S(t)an

Prodajem san o tome da se može živjeti s kreditom.

Prodajem toplo mjesto, dovoljno veliko za porodicu, ali i dovoljno malo za jednog čovjeka.

10268683_10152173028719143_5896372813054872825_n

 

Prodajem 44 djevojačke želje.

Prodajem spavaću sobu punu snova, ali i neprospavanih noći.

Prodajem kuhinju punu neuspjelih jela i mirisnih kolača.

Prodajem dnevni boravak pun ćutanja, ali i dočekivanja zore.

 

10251980_10152394653789143_8006280649863489338_n

 

Prodajem hodnik pun tek zamišljenih želja po prvom ulasku. 

Prodajem kupatilo puno dana koje je oprao tuš. 

Prodajem prvu pločicu s prezimenom na nekom objektu.

10645211_10152770835664143_320620412770160469_n

Prodajem san.

Prodajem stan.

Javite ako nekom treba. 

 

11082587_10152885678134143_2956525373961458380_n


Lijepe priče ponedjeljkom

Posted on

Mene život svaki dan nešto nauči.

Šta sam danas naučila? Da toliko divnih ljudi u ovom gradu ima, da je nemoguće ne voljeti ga. Elem, do mene je danas došla priča iza koje neće stajati ime i prezime, jer je ideja važnija, a ja je dijelim s vama, jer ako samo još jedan čovjek uradi isto, ova godina će završiti predivno:

Dobra vila današnjeg dana kaže:

“Od danas je u našoj kući otvorena “kutija poklona” i narednih mjesec dana do pravoslavnog Božića svaki dan ćemo da ubacimo po nešto, što svoje što ne koristimo, što kupljeno. Naravno, pri tome uvijek vodim računa da nešto nije otrcano, poderano, pohabano i sl. Ne smatramo da ljudi koji nemaju isto koliko i mi trebaju “smeće”.”

Da li u našim domovima ima mjesta za kutiju poklona?

Iz kategorije “zašto se ja ovoga nisam sjetila” prebačeno u kategoriju “drago mi je da privlačim ovakve ljude”.

Život je lijep. Uljepšajte ga i vi nekom <3

 

11148021-Service-men-santa-with-cart-and-big-christmas-gift-box-Vector-illustration--Stock-Vector


Otvoreno pismo svim medvjedima

Posted on

Dragi medvjedi,

primite moje saučešće zbog smrti jednog od vas i pripremite se na smrt još jednog, jer toliko smo mi zamislili da bi vas trebalo da bude ubijeno u ovoj godini. Koristim ovu priliku da da vam se obratim i objasnim ukratko da nismo mi svi oni koji bi vas ubili. Nemojte suditi o svima nama na osnovu jednog čovjeka koji je po naređenju još jednog čovjeka, koji je baš u tom trenutku jeo janjetinu u Maj veju i omeli su mu obrok, rekao “Jedan k’o nijedan. Neće niko ni primjetiti da ga nema.. I tako nekoliko ološa ubiše Miloša. Možda se medo stvarno zvao Miloš?

Znate, mi inače ni za šta nismo spremni. Iznenadi nas snijeg svake godine, pa se naše putne službe slabo snađu. Iznenade na vrućine, pa novinari obavezno peku jaje ispred Boske, iznenade nas poplave pa se onda sjetimo da smo budžet za civilnu zaštitu potrošili na MedoZnaŠta. I tako dalje i čini mi se i tako bliže. I onda se pojavi taj vaš kolega. Sišao malo prije zime da obiđe ljude, da vidi jesu li se imalo popravili, šta jedu, koga ubijaju, ko njih tjera na samoubistvo. Deset dana turneje po mjestima koje su i političari u kampanji maltene zaobilazili, ali to tamo, to nije naseljeno, pa se naši vrlo lovci i još vrlije Ministarstvo nije po glai ni počešalo. Jer je Maj Vej bio na sigurnom. I čućeš ti šta će biti, biće to da je medo odlučio da dođe i u centar. Čuo je on da mnogi koje zovu međedi, a na dvije noge hodaju, vole doći u grad i glumiti lava, a ne medvjeda. Pa ko veli, daj samo da njuškom provirim, pa ću ja polako nazad. Nemojte slučajno da se pitate kako se medo ponašao, vidi se da je iz dobre kuće potekao. Ponašao se razumnije i pristojnije od pola ljudskog roda koji poznajem. Čak su i neki predstavnici ljudskog roda to potvrdili, bar Vesna kaže tako:

Međutim, dosadilo je ovdašnjim međedima da neki medvjed bude u centru pažnje koji su oni kaparisali davno i donesoše odluku da je vrijeme – da medo mora pasti! A vjerujte mi, dugo nismo, mi ljudi koji imamo mišljenje o svemu, a najzabavnija igra nam je da bude što različitije od drugačijeg i da se obavezno posvađamo oko toga čije je različitije, vjerujte mi smo svi navijali za medu. Mi možda ne znamo za koju reprezentaciju je normalno da glasamo, ali medo je bio naš favorit u ovom prvenstvu budala.

Dok ovo pišem, suza mi u oku iskri, jer bi bilo lijepo da sam sutra, prekosutra, mojoj svojoj soon to be ćerci Loli mogla reći: “Dođe nam medo, naše komšije ga lijepo uspavaše, smjestiše u kola i odvezoše tamo gdje mede inače žive.” Ali to još ni juče nisam mogla ispričati. Šta se tu u stvari desilo?

Desilo se to da smo svi mi postali medo. Jer baš kao i njega, i nas svakodnevno neko ubija, jer nema druga sredstva da nam pomogne. Da su pustili nas ljude, mi bismo se brzo organizovali, znate kad znam da bismo to mogli, skupili to nešto maraka, kupili tu pušku i poklonili im je. Mi smo dobri ljudi. Pa toliko toga smo prije samo godinu riješili i toliko ljudi je dočekalo zimski san poslije mokrog ljeta, jer su ljudi pomogli, ne međedi. Pomogli biste nam prije vi, medvjedi, znam ja to.

Desilo se to da su pokušali da nas ubjede da je to tako moralo biti. Jer im se nije dalo. Jer se nikad nikom ništa ne da. Jer bi oni možda i uključili mozak pa smislili neko rješenje, ali evolucija je dala više vama, medama, nego njima. Jer bi oni od sramote trebalo da se crvene narednih sto života, da budu toliko crveni da ih Zvezda angažuje da joj budu zaštitna lica. Ali šta zna međed šta je sramota?

Desilo se to da je njima to kad neko umre, bude ubijen, kad strada, postalo tako normalno da ih više ne zanima da li taj neko mora ostati bez života, kako je i zašto ostao i ko je kriv. Bio to medo, padobranac, novinar ili vojnik. Oni to smatraju tehnološkim viškom. Čak ne ni žrtvom.

Znate šta? Vama je teško, znam ja to, nama, ljudima, svaki dan, svaki sat, svaki minut neko pogine, znamo mi kako gubici izgledaju, ali braćo i sestre, teže je ovih dana nama. Toliko gluposti smo morali čuti, svariti, progutati pa proliv dobiti da bismo nastavili dalje. Pokušali su da nas ubjede da je normalno da nemamo pušku za uspavljivanje i da to imaju Srbija i Hrvatska, ali da nismo imali vremena da to donesemo, jer su one udaljene od nas kao Mars od života, a mogao ju je donijeti međed koji je taj dan neometano došao iz Srbije. Pokušali su da nas ubjede da je medo bio prijetnja ljudima oko sebe, a on 10 dana hodao, nije ni mrava zgazio. Pokušali su da nas ubjede da je tu pušku baš teško nabaviti, a mi je na pik.ba našli (da znate da tamo ima, ako i vama zateba da ljude uspavljujete). Pokušali su da nas ubjede da je to sve okej, jer sad lovci mogu samo jš jednog da ubiju, jer će im se ovaj računati kao onaj drugi. I to im je bila ključna greška, jer, da vas pitam, po vašem Medo zakonu, koliko ljudi vi smijete ubiti godišnje?

Vaš drug će poslužiti ljudima da uče na njemu na jednom našem fakultetu. Malo će ga preparirati, malo sjeckati, malo gledati pod mikroskopom. Ali ono što oni tamo neće vidjeti je da je taj medo simbol svega onoga što smo mi kao rasa postali.

Jedino ispravno rješenje bilo je napraviti mu spomenik u centru Banjaluke. Da nas svaki dan podsjeti koliko smo se udaljili od sopstvene suštine, koliko daleko smo otišli od ljudskosti i koliko sve više na zvijeri ličimo.

Inače ljudi u otvorenim pismima uvijek nešto traže, pa evo tražiću i ja. Molim vas da nam oprostite, jer mi sve više i sve češće ne znamo šta radimo.

Srdačno vaša,

prijateljica ubijenog Mede

 


Moja intima je javnija od tvoje

Posted on

Intima. Puna nam usta intime. A njoj neprijatno tamo. U ustima.

Razvlači je internet kao pite za koru. Ne da joj da diše, da spava, ne da joj da postoji.

Kako je danas popularno dijeljenje u klanove, tako ni nju, tu krhkost od intime, nije zaobišla klanizacija. Pa tako danas imamo one koji:

– dijele dijelove svog privatnog života sa nepoznatim ljudima na internetu i smatraju da je to skroz u redu i skroz normalno. Mada, recimo, da ste mene pitali prije 10 godina da li bih išla i pokazivala slike sa svoje svadbe nepoznatim ljudima i govorila: Ja sam se udala, ja sam se udala, rekla bih da niste normalni.

– hejtaju ove prve, iako u suštini i sami to rade. To su oni kojima smetaju oni koji odbrojavaju do rođendana, oni koji se raduju svojim važnim danima u životu i td. To su oni kojima smeta sve i svašta. A rade isto što i ovi prvi. Samo kad oni to rade, to nije dijeljenje intime, to je podjela iskustava.

Koji klan ste vi?

Ja sam prvi. Ja sam ona koja odbrojava dane do Lole, do rođendana, ona koja je podijelila stomak, prsten, “da”. Ona koja dijeli lijepe dijelove svog života, ali i tugu zbog recimo nekih dana u kojima mi više nego obično fali figura majke. To sam ja. Ona o kojoj misle da znaju sve, a sve to što podijelim je taman onoliko da bi ljudi mislili da znaju baš mnogo, pa ne ispituju dalje. Odbrambeni mehanizam. Podijeliš jednu tugu ili sreću, i ona pokupi svu pažnju pa se ostalim možeš baviti na miru. Mada, oni koje zanima tuđi život više se lijepe na tuge, a njih je teže buditi iz intime. Zastupam teoriju da podijeljena tuga postaje manja, a sreća veća.

S druge strane, mene tuđi životi ne zanimaju, sem u onoj rekreativnoj zoni zvanoj “zamisli, uradila je to” ili “Bože, šta je obukla”, ali bez nekog sistematičnog praćenja i analize osobe i posvećivanja velike pažnje. To su “kafa” priče. Ma čak ih ni tračem neću nazvati. Jer je ovo moj tekst i ja mogu šta god hoću. Pokušavam da živim po paroli “ne radi drugom što ne želiš da drugi rade tebi” pa pokušavam da ljud ešto manje osuđujem u bilo kom obliku, jer svako od nas ima neki svoj džak koji nosi na leđima. Svako. I ja i ti i on i ona. I ko zna koji uslovi su doveli do situacije koja je došla kao informacija do mene. I ko zna da li je ta informacija jedina ispravna. Niko. Sem te osobe.

I s treće strane, ja tako volim kad na ovom internetu koji postaje deponija, naletim na komad sreće, nečije tuđe, neku vjeridbu, neku bebu, ruku u ruci, romatično iznenađenje, ozdravljenje ili prve korake. Pa kako i zašto se ne bih radovala?

A isto tako, ja sam ona koja neće podijeliti sliku gole bebe, koja neće Lolu izložiti lajkovima i klikovima, jer nema ništa intimnije od života koji je tek nastao.

E, onda s one strane mosta imate ovaj drugi klan. Neobični ljudi. To su oni kroz čije profile na Facebooku ili Tviteru preletite i znate toliko toga o njima da imate potrebu da ih pozdravite na ulici, jer, hej, ja znam da ti je očistio nar, jer ti to ne voliš da radiš, znam kad vam je godišnjica, znam koliko te boljela proteza i kakve ti je probleme pravila, znam ti imena uže i šire familije, znam koje  životne izbore ljudi osuđuješ, i koje kafane ne voliš, znam kad si mamurna, tužna, u PMS-u, kad imaš bubuljicu i kad si debela. Znam ti omiljene pjesme. Znam da ideš na ples. Kakve patike nosiš, znam da štirkaš stonjake. Znam te. <3

I ok, upotrebom zdrave logike, dolazimo do zaključka da smo svi mi slični, svi smo mi samo ljudi koji žive u vremenu u kojem je je internet sastavni dio našeg svakog dana, znamo previše o previše ljudi, čestitamo rođendane ljudima čije rođenje nikako nije uticalo na naš život i na koje ni ne pomislimo dok na FB ne kaže: Hej, rođendan mu je. I sva ta priča o loženju i neloženju stane u jednu jedinu rečenicu:

Opusti se. Ili što bi narod rekao: Ne loži se.

Boli te (ne)postojeća kita za ljudima koji ne postoje u tvojim dnevnim i sedmičnim rasporedima, čije tuge i sreće nisu i tvoje. Upravo tako kako se ti baviš životom onog ko svoj život dijeli s internetom, tako i ti postaješ dio onog internet svijeta koji tako svesrdno osuđuješ. Svi se mi vrtimo u krug. Psihologija bi tu imala mnogo toga da kaže. I budimo realni, sve je to u isto vrijeme i potpuno normalno i potpuno nenormalno.

Ne postoji osoba kojoj nije važno mišljenje drugih ljudi. Veliki su oni koji znaju kako da odaberu one ljude čije im je mišljenje zaista treba biti važno. Zato, u konačnici, razmislite, da li želite da vas pamte kao one koji su se radovali životu glasnije od drugih (oprosti, ali o tome da li neko izmišlja ili ne izmišlja sreću stvarno niko nema pravo da sudi), ili kao one koji su čangrizali na bukvalno sve, od vremena, preko drugih ljudi, do sastava vode na Marsu.

Svi mi previše vremena provodimo na internetu. Svako od nas se pronađe u tuđoj kritici pa nas zaboli podsvijest, iako zaista čovjek nije mislio na nas. Svi mi imamo toliko istih osobina, a toliko različitih. I to je ono što ovaj svijet čini tako zanimljivim, lijepim i na momente neizdrživim. Jebiga. Ja biram da volim ovaj svijet.

A ti intimo, oprosti, pravila se mijenjaju. Neki tvoji dijelovi su sada malo javnije intimni, ali i dalje najviše volimo onaj tvoj dio koji je samo za par ili dva para očiju. Ne brini. Nismo zaboravili koliko si važna i koliko je lijepo njegovati te. Čak i kad to tako ne izgleda.

 


Zašto je važno da imaš mamu, ako si živo biće?

Posted on

Mnogo je važno da imaš majku dok rasteš. Dok ti rastu zubi.

Dok ti raste srce i guza.

I sise i dlake.

Dok ti rastu misli u nešto što ne prepoznaješ i ne znaš šta ćeš s njima tako velikim.

Dok ti se šire zjenice i horizonti.

Dok parcelišeš srce i dijeliš ga okolo, pa poslije preko suza pokušavaš da povratiš svoju imovinu, onako razvaljenu, porušenu, s počupanim biljkama.

Dok misliš da sve možeš sama i o svemu sve znaš.

Još je važnije da imaš majku kad to sve naraste, kad shvatiš da i ti rasteš.

A možda je od svega najvažnije da imaš majku kad u tebi još jedno biće raste.

Važno je zato što nikom srce nije tuđa kuća, kao što je majci za njeno dijete. Važno je zato što će ona čuti i ono što ne želiš da kažeš, jer možda nemaš adekvatne riječi, a želiš da zna. Važno je zato što samo majka ima mogućnost da te voli kad to baš niko drugi ne može i ne zna. Važno je zato što si ti rasla u stomaku svoje majke i vi već imate neki svoj tajni jezik koji razumijete i kad obe ostarite. Važno je jer ničije oči ne vide cijelu tebe kao majčine. Važno je jer, samo je majka ta koja oprašta i neoprostivo, razumije i nerazumljivo. Važno je jer si ti u životu samo svoj čovjek i mamino dijete. Sva druga pripadanja su labava. Dok ne dođe tvoje dijete.

Važno je, jer je majka tvoje zagarantovano “Kako si?”, “Lijepa si” “Možeš ti to” “Popravićemo.” “Razumijem te.”. Jer je majka tvoj zagrljaj bez roka trajanja, tvoje krilo s doživotnim najmom, tvoja dnevna doza hrabrosti i neko s kim možeš podijeliti dnevnu dozu gluposti.

Majkama: 

Nisu vaša djeca vaša u smislu da vam pripadaju. Vaša djeca su onoliko vaša koliko im ostavite slobode da budu svoja. Ta sloboda, ta vrata koja otvorite da im dozvolite da budu svoji, to su ista vrata kroz koja će vam se uvijek vraćati. I ne, čak i kad u određenim godinama izgleda kao da je vaša potreba da budete blizu, da pričate ili nedaobog budete emotivni, ni tad nemojte prestati da ispoljavate svoju potrebu, jer naša podsvijest u registar pojmova upiše: Majka – ona osoba koja je bila tu i kad sam bila nemoguća za izdržavanje.

Nemam dovoljno jednostavne, a jasne riječi da objasnim da je majčina ljubav ono što je bebi majčino mlijeko. Hranite svoju djecu. Ne propustite nijedan jedini dan da im pokažete da ih volite. Nijedan. Čak i kad vas zaboli Lego kockica u po noći, čak i kad dojke krvare, čak i kad nisu ono što ste vi mislili da će biti, ali njima se dopada to što jesu, čak i kad su zalutali. Čak i kad vam se čini da oni vas ne vole dovoljno. Ako si živo biće, majčina ljubav je ono što je sunce biljci. Majke mi.

Djeci:

Kao da je neko mogao da bira majku. Možda joj frizura nije najljepša. Možda ta haljina na njoj i nije must have this season. Možda je već postala dosadna sa imperativima koje ponavlja vaki dan. Možda ti promaja neće ništa kao ni hladan beton. Ali, evo, stani i zažmuri na tren. Da li možeš da se možda zamisliš bez nje?

Bolje ni nemoj.

Nego pokušaj da je razumiješ. Uloži bar deseti dio snage koji ona ulaže u to da razumije tebe. Zagrli je kad ne očekuje, uberi tri cvijeta negdje usput, pomozi joj da napravi ručak. Odvedi je tamo gdje ideš s drugaricama, dozvoli da te upozna. Pošalji poruku kad stigneš kući iz grada i reci joj kad ti je teško. I nemoj je nikad, nikad lagati. Jer, na prvu možda bude ljuta, možda ne bude razumjela sranje u koje si se uvalila. Ali samo i jedino ona može da bude ta koja će pomoći. Ako ništa, dijeljenjem tereta koji problem nosi.

I zapamti, onog trenutka kad novi život krene da raste u tebi, samo ona će biti ta koja će razumjeti kroz šta prolaziš, bez da joj ispričaš. Svi drugi imaju i druge teme za razmišljanje ili im treba više vremena da prihvate novosti. Samo njoj ćeš ti biti udarna vijest devet mjeseci. A ako nema nje – šta?  Sama si, djevojčice.

Zato, nemoj da ti nikad bude dosadno da je voliš. Čak i malo, čak i na mrvice, čak i kad ti se ništa ne da. Čak i kad je to u tvom sistemu vrijednosti u rubrici “patetika”. Kad si živo biće koje ima majku, možeš sve. Možeš i bez nje, ako moraš, ali put je mnogo duži, mnogo teži, pun pitanja kojima fali odgovor, a druge se ustručavaš da pitaš.

Onima bez majki:

Nije lako. Ali nije ni toliko teško da je nemoguće. Bilo da je nema, jer je sama tako odlučila, bilo da je nema, jer se njeno tijelo pokvarilo i odustalo od popravke. U bilo kom slučaju, važno je samo da shvatiš da njeno mjesto neće niko i ništa popuniti. Da odmah odustaneš od zakopavanja, zatrpavanja i zavaravanja. Ali, postoji način. Arhitetkuru majke u tvom životu nadoknadiće svi oni ljudi koji te vole i koje voliš, svi oni koji će onoliko bezrezervno koliko ljudska priroda to dozvoljava, moći da te vole. Ljubav je ljubav, nema velike ni male. Jedino što ne smiješ, ne smiješ dozvoliti da ta rupa postane veća od prostora na kojem uzgajaš svoj život. Nikad. Ti nisi ta rupa. Ti si neko ko ponekad sjedne na rub te rupe, izvrišti se, čuje svoj odjek i nastavi dalje s osmijehom. I ništa više. Ti nisi ta rupa.

Sebi:

Bićeš uskoro majka. Sebi sve ovo reci svaki dan.

 

 

 


Šta sam naučila za 30 nedjelja?

Posted on

1. Divno je biti žena, jer tvoje tijelo može biti kuća čitavom jednom novom životu.

2. Djecu moraš praviti s nekim ko te baš baš baš baš baš voli, jer koliko si luda mimo trudnoće, toliko ćeš luđa biti u trudnoći.

3. Suze su okej.

4. Malo se sreća može porediti sa srećom pomjeranja života u tebi.

5. U redu je da najviše voliš sebe, i drugi to rade.

6. Najbolje prijateljice prije trudnoće ne moraju biti najbolje i u trudnoći. A druge najbolje drugarice možda postanu još bolje od najboljih.

7. Ljubav prema sopstvenom tijelu prolazi kroz najveća iskušenja u trudnoći. Ako to preživite i nastavite da se volite, voljećete se zauvijek.

8. Svi misle da sve znaju o svemu, čak i kad nisu prošli kroz to, a krhko je znanje, a preglasno neznanje.

9. Pande su skroz lijepe životinje, posebno kad ih prepoznate u svom odrazu u ogledalu 😥

10. Okružite se ljudima koji vas vole toliko, da te ljubavi ima za dvoje, jer sad više niste sami.

11. Potpuno je u redu da trudnoću koristite kao izgovor za baš sve. Moja omiljena rečenica uz šteneći pogled: “Ali nas je dvoje.”

12. Zdravlje je najvažnije. Mentalno i fizičko. A onda ljubav. A onda tople noge.

13. Možeš sve što ti tvoje tijelo kaže da možeš. A toliko toga možeš da ni svjesna nisi.

14. Ne moraš ništa. Sad stvarno ne moraš ništa. I nemoj slučajno da radiš nešto što moraš. To ne važi za sok od cvekle. Njega moraš da piješ.

15. Važno je da ti toalet bude blizu, da u frižideru imaš mnogo hrane, ali bez mnogo kalorija, i da imaš grudi na koje možeš da legneš i znaš da si kod kuće.

16. Ne, ti ne jedeš za dvoje, nisi slon.

17. Ljudi su bahati i bezobrazni i nikog nije briga što si ti trudna, pa ne očekuj da ti neko stane na pješačkom, pusti preko reda, ili nedajbože ne zakači na trotoaru

18. Smij se. Smij se toliko da doktor ni ultrazvuk ne može uraditi, jer se slika pomjera, toliko da ti se učini da se ti već 30 nedjelja smiješ, i uvijek se smij iz dna stomaka, ona će to osjetiti.

19. Pričanje s bebom kad ste same u stanu ili kad je tata tu je obavezna stvar. Već mi je sad jasno da će biti neka šmizla, jer se folira da se stidi pa kad kažem nekom: Vidi kako se pomjera, ona se smiri.

20. Ukoliko ste odrastali bez (jednog) roditelja, pripremite se na raščišćavanje svih strahova i mnogo suza. Ali obećavam, poslije bude bolje.

21. Kao što svi volimo najmekšu ćebad, onu koju bismo oblačili na posao koliko su nježna, tako je važno da u okruženju imate samo takve ljude, one koji prijaju na prvi susret. I jeste, moguće je.

22. Ne, ti nisi dosadna trudnica koja je prestala da izlazi i pije. Ti si buduća majka koja već sada ima odgovornost prema novom životu. A ostatak tvog života će ti donijeti još izlazaka i alkohola. Ne brini. (ako budeš željela)

23. Na treba ti, sunčice, niko kome ne trebaš ti. Razgovaraj s ljudima koji znaju da razgovaraju, a to znači: Čujemo se međusobno i razmjenjujemo mišljenja na sve teme. (Naravno, bićeš ponekad naporna, ali svi mi to budemo.)

24. Nikad ti neće biti smiješne fore “Sad svi znamo šta si radila.” “Debela.” i sl., ali navikni se, lakše ćeš preživjeti.

25. Spremi punu vreću riječi “izvini” i stvarno nek ti bude žao kad se izvinjavaš, ne radi to radi reda. I okej je da okriviš hormone, ali samo nakon što se izviniš.

26. Ostani na poslu koliko god ti misliš da treba i koliko god tvoje tijelo dozvoljava. Ali što budeš trudnija, manje koristi stolicu, više noge, prilezi ako imaš gdje, makar na 5 minuta. Ali radi. Sve dok možeš. I bebi će biti zabavnije.

27. Ulje je tvoj najbolji kozmetički preparat i drug i nikad ga dosta. Nikad.

28. Skroz si u pravu, ta reklama za pelene te proganja po Youtube-u, nisi ti to izmislila.

29. Sreća je lijepa kad se čeka, ali već sada, nakon 30 nedjelja znaš da će biti još ljepša kad se dočeka.

30. Ako neka trudnica čita mnogo , mnogo knjiga, ide u razne školice i posjećuje forume, to ne znači da je ona bolja trudnica od tebe. Ti samo imaš svoj tempo i više se oslanjaš na instinkte. Ne poredi se. Nijedna od nas ne nosi isto dijete. Srećom.

pregnant-breasts-sex-pregnancy-ecards-someecards

 

Još samo 10 nedjelja i stiže Lola <3

 

P.S.

Ovo sam naučila ja, što ne mora da znači da si i ti ili da ćeš i ti. “Nije u pravu” ovdje nema mjesta 🙂 :*


Ko će, ako nećeš ti?

Posted on

Gledam te kako se nemarno odnosiš prema sebi.

Sutra ćeš. Prekosutra ćeš. Zakazala bi se ti, ali dugo se čeka.

Zaboravljaš se. Zaboravljaš svoje zdravlje u ranim jutarnjim časovima na šankovima. Zaboravljaš svoje zdravlje u ladici s potkošuljama. Zaboravljaš svoje zdravlje na sastancima gdje živce daješ i onom ko ne traži. Zaboravljaš svoje zdravlje u zaboravljanju doručka. Zaboravljaš svoje zdravlje u stalnom biranju sjedenja umjesto kretanja.

Zavaravaš se. Zavaravaš se da se tebi to ne može desiti, to se dešava tamo nekim ljudima. Zavaravaš se da to ima samo na filmovima. Zavaravaš se da tvoje tijelo ne treba da prepipavaš ti, pa što bi? Zavaravaš se da i to nešto što si osjetila, ma to je zbog PMS-a.

Ne razmišljaš. Ne razmišljaš o posljedicama zaboravljanja i zavaravanja. Ne razmišljaš o sebi, jer si toliko zauzeta razmišljanjem o tome o čemu drugi razmišljaju kad razmišljaju o tebi. Ne razmišljaš o tome kad si posljednji put kontrolisala svoje zdravlje, jer čekaš da te zdravlje podsjeti da ga trebaš kontrolisati. Ne razmišljaš o tome da je ponekad kraći put spriječiti, a ne liječiti. Ne razmišljaš, sebičnjakinjo, o ljudima koji te vole i koji ne mogu svoj svijet zamisliti bez tebe, i da si, ako već nisi sebi, dužna njima da budeš zdrava.

Gdje ti je glava?

Gdje ti je zdravstvena knjižica?

Gdje ti je dojka?

Svuci se do pola. Stani pred ogledalo, bez upaljene kamere na telefonu. Gledaj svoje dojke. Gledaj ih kao da su najvažnija stvar na svijetu. Jesu li simetrične? Ima li udubljenja? Nepravilnosti? Jesu li ti bradavice normalne boje? Perutaju li se?

Uzmi je u ruku. Jagodicama prstiju prepipavaj je kao da tražiš nešto, a nadaš se da ništa nećeš naći. Kružnim pokretima od areole bradavice, prema gore na zamišljenom satu do pozicije 12h. I nazad. Uradi to i sa dijelom ispod pazuha.

Nježno pritisni bradavicu. I nadaj se da ništa neće iz nje izaći.

Ako su ti ova pitanja i pipanja dala razlog za brigu, skloni se od ogledala i trči doktoru. Kaži mu, htjela si ti i ranije doći, instinkt te nagovarao, ali neka ti je buka u glavi ovih dana, kao da ti svijest prolazi kroz tunel, pa nema signala između dijelova tvog tijela.

I nemoj čekati mjesec u kojem svi pričaju o dojkama, grudima, sisama i tome kako ih trebaš i ti sama pipati, ne samo on(a).

Gledam i te tvoje drugarice. Zaboravile su gdje im se nalazi ginekolog, ne mogu se sjetiti posljednje kontrole, na kafama pričaju o svemu i svima, a ne sjete se podsjetiti jedna drugu da bi mogle da malo rašire noge i na ginekološkoj stolici. Čekaju da ih zaboli zub da bi krivile zubara za svoj strah od njega. Čekaju da ih nemoć natjera na kontrolu krvi i urina.

Da ti kažem, nekulturna si. Nekulturne ste. Dio osnovne kulture je briga o sebi. Kulture tijela. Kulture življenja.

Kompletna krvna analiza i analiza urina nije ni 20 KM.

Prepipavanje dojki jednom mjesečno je besplatno.

Godišnji kontrolni pregle kod ginekologa nije više od 100 KM.

Kontrola kod zubara najviše 30 KM.

To znači da svaki dan, ako te pare muče, treba da skloniš po pola KM da bi sve ovo za sebe uradila.

Shvati, ne postoje izgovori. Sem u tvojoj glavi s raščupanim mislima. Nemoj biti jedna od 135 000 žena koje svake godine obole od raka dojke, a možda su ga mogle spriječiti. Svaki dan 100 žena umre zbog sise koja ih je izdala, prodala se bolesti. Svaki dan bar hiljadu ljudi ostane bez onih bez kojih ne mogu zamisliti svoj život, bez neke svoje nezamjenjive žene. A moglo se bez te sise, da je na vrijeme shvatila da nije više njena.

Idi, prepipaj se. Nek tvoje dojke, tvoje tijelo znaju da ih voliš. Jer ko će, ako nećeš ti?