woman-hair-raising-freakout-660x405

Ne želim da budem politički korektna i objektivna, jer mi nismo normalne.

Posted on

Nek se rodi dijete, al’ neka bude muško.

I bi muško.

Donesoše ga kući i dogovoriše se, balkanski roditelji, da je njegovo da galami, jede da naraste veliki, da se igra isključivo muškim igračkama i da bude onaj kome svi udovoljavaju. Jer, zamisli, Bog te pogledao, dao ti da rodiš mudonju. Tvoje je da budeš srećna i pustiš njega da bude ono što najbolje zna da bude – muško.

I tako to krene.

Prvo za njim sklanjaš igračke. Možda bi ti nekad i pokušala da ga nagovoriš da ti bar pomogne, ne mora on sam. Ali te muž i pola rodbine, čak i oni već mrtvi, poprijeko pogledaju uz prećutnu “On je muško.” i ti šta ćeš, skloniš za malim mudonjom.

Onda on malo naraste, ti i dalje sve sklanjaš za njim, donosiš, odnosiš, prinosiš, paziš da ta muškost ostvari svoj puni potencijal. Ako u prodavnici igračaka krene da se igra sa rozim kolicima ti se izviniš i kažeš: “Ma ne radi on to inače, on je muško.” pa mu tutneš neki bager u ruke.

Onda on još malo naraste pa krene da štipa djevojčice, povlači im gumu od najmanjih grudnjaka na svijetu, jer on je muško, a na muškarcima je da pokažu ženama ko je glavni.

I tako on raste, raste njegova muškost, a ti i dalje sklanjaš za njim. Umorna si ti sad već, ali ko bi starog konja sad nečem učio. Ti sad već imaš refleks zvani “On je muško.” pa kad on, jadan, krene da sam nešto uzme, donese, ti si već ustala i donijela. Sažvakala bi ti njemu hranu, ali bojiš se nećeš dovoljno dobro pa ga pustiš da on to sam.

I oženi se on. Ode nekoj drugoj ženi. Onoj istoj koja je gledala kako njena majka to radi svom mužu ili još bolje, sinu. I ona šta će, nastavi.

woman-hair-raising-freakout-660x405

Skloni čarape, uključi mašine, skuva ručak. On nekad oguli krompir, ali zato što ona ronda i nabija mu na nos. Ona će sve.

Rekla bi ona njemu da on nešto, ali konta dok ja njemu objasnim šta treba, bolje da ja sama. I tako on ponekad nešto uradi, a ona, ona procvjeta, piše statuse, tvitove, šalje poruke u grupne četove “Zamisli, on je :uradio neku potpuno normalnu stvar: pa zar nije najbolji muž na svijetu?” I one s sve slože da jeste. Najbolji na svijetu. I onda on jadan, šta će, shvati da ne mora često, da je i povremeno dovoljno. Heroj.

Rodi se dijete. Pol sad nije važan. Vjerovali ili ne, ali eto nije.

Ona, emancipovana, hrabra, snažna, sve će oni zajedno raditi. Eto on samo ne mora da doji, jer ne može.

Krene to tako što ti uzmeš da je nosiš više, jer ona neće njemu. A neće njemu jer je ti uvijek uzmeš kad ti se učini da je on smotan i da će je polomiti.

Nastavi se tako što ti da bi otišla iz kuće moraš i da okupaš i uspavaš bebu, a on da bi otišao iz kuće mora da se obuje i obuče.

I u jednom trenutku ti shvatiš da radiš i ono što je radila njegova majka, i ono što bi morala ti svakako i ono što moraš sad ti kao nečija majka.

A on – heroj! Prošetao s njom da ti malo odspavaš. Daj tri aplauza.

Presvukao je, jer se ukakila (naravno u prisustvu brojne publike). Zovite Dodika, nek odlikuje čovjeka.

Ustao sat ranije, pa zaspao popodne odmah, a ti ga gledaš zaljubljeno, mili tvoj muž umoran, dok hvataš podočnjake po kući i slušaš J. Lo. Nisam ti ja mater.

(nastavi niz situacija)

Generalizujem, pa šta? Niti su svi ovakvi, niti nisu. (Anja, znam da je tvoj bolji od tvog, ćuti i grli ga. :D)

Ne želim da budem politički korektna i objektivna, jer mi nismo normalne.

Za sve smo mi krive. Za sve. Toliko se bavimo trivijalnostima i toliko smo nesposobne da delegiramo obavezu. Ne muškom, nego bilo kojem stvorenju, sve iz te proklete potrebe da budemo heroine, one koje mogu sve, najhrabrije, najsnažnije, najogrnizovanije, kraljice svake prostorije u kući i u kancelariji. Ma talenat i za krevet i za kuhinju i za laptop.

Ma u tri lijepe više s tim. Od toga raste tumor, tako se dese papiri za razvod, od toga narastu suze koje teku u potocima.

Reci mu, lijepo, glasno, tiho, porukom, postitom, bilo čim. Reci mu da uradi ovo ili ono. Naljuti se.

Znaš šta će se desiti?

On će to uraditi. Možda će se poslije ponašati kao heroj, jer je uradio, ali brzo to prođe kad shvati koliko puta na dan mora biti heroj pa mu malo vremena ostane da to sve obavi.

Oni sve urade, samo kad im se kaže. Ali mi to kao slabost doživljavamo, to kad nekog zamolimo da nam pomogne. Pritom, nisi ti sama dijete rađala. Nisi sama tanjire isprljala. Nisi sama.

Reci.

 

P.S.

A vi majke sinova, odgajajte ih učešći se na svojim greškama. Znam neke majke čiji će sinovi biti najbolji muževi svojim ženama, najbolji partneri svojim partnerkama. Može se to. Stvarno.

 


Ja sam ona loš(ij)a majka

Posted on

Mi žene.

I kad bi ova rečenica ostala sama u tekstu, u glavama svima koji bi je pročitali bi se ispisala cijela priča, svaka iz ličnog iskustva, s nama ženama.

Ne bih o brojnim, šarolikim osobinama koje posjedujemo, neke kao super moći, neke kao nemoći. Danas bih o ženskim takmičenjima.

Mi žene, mi smo sklone romantizaciji svega – od muškarca “Ma ne tuče on mene, on je samo tako snažan, neiživljen, pa mu se omaklo.”, preko drugarstava “Ma dobro, njoj je teže, ne znaš ti kako je njoj, nema veze što ja uvijek ćutim na kafama” pa do majčinstva “To je najljepša stvar koja se svakoj ženi može dogoditi i tačka.”

Važi.

Evo me, deset mjeseci majka i već se pravim pametna. To je zato što sam ja ona iz naslova.

Lijepo je, prelijepo je, toliko ste tekstova na sve strane, pa i na Loli pročitali o tome. Divno jedno iskustvo i svaki dan je sve divnije. Ali ne lezi vraže, ima i Ali.

Ima jedna stvar, jedna društvena pojava, jedna bolest današnjice, a vjerovatno je i juče i prekjuče bilo tako – takmičenje.

Svijet majčinstva je jedno veliko takmičenje. Nema tu nagrade, diploma, para ni medalja. Šta one koje uvijek moraju da budu najbolje dobiju – ne znam. Ali nije im lako.

To krene odmah od trudnoće. Mjeri se:

  • Intenzitet mučnina – “Joj, meni je gore, ja ustati ne mogu.”
  • Broj povraćanja – “Ma nije to ništa, ja nekad i po 12 puta”
  • Broj kilograma – “Joj baš si se zgovnala, jasam dobila samo 6 kila. Ali to je pola voda.”
  •  Broj mrdanja bebe – “Uh, nije to nešto kako treba, ovaj moj će biti fudbaler sto posto.”

I nastavi se s porođajem i rođenjem djeteta. Nemoguće bi bilo nabrojati sve situacije, ali najčešće su:

  • Trajanje porođaja – “Toliko? Pa ja sam rodila za 3 minute. Bukvalno izletilo.”
  • Anestezija – Nisi prava majka ako si uzela epidural, sram te i stid bilo.
  • Bebine prve brojke – porede se kilogrami, centimetri, ocjene doktora

A onda krene haos. Ono što uslijedi, niko vas ne može pripremiti na to. Imala sam napade lupanja srca i mučnine, jer sam na momente, zbog tog takmičenja, mislila da nešto nije u redu s mojom bebom s kojom je sve u redu. Jer je nečija beba sjela s 6.5, a moja nije do osmog. Jer je nečija beba ustala na noge čim je izašla iz majke. Jer nečija beba zna azbuku, a ni godinu dana nema.

To opterećivanje poređenjem s drugom djecom je dovelo do toga da sam ja našu pedijatricu pitala da li ja mogu nešto da učim svoju osmomjesečnu bebu, eto, znate, nešto malo, šta fali. Smiješno, zar ne?

I jbg, kako god okreneš, ne možeš ti u kolo sa super mamama. One znaju sve o ljekovitim biljkama, Himalajskoj soli, feng shuiju za bebe, uticaju punog mjeseca na njen san i idealnoj toploti tijela, prostorije i vode. I ti, majko, ne smiješ da nešto ne znaš i da slučajno pitaš “U vrijeme interneta i kad ti je sve dostupno, ti takva neinformisana hodaš.” Posebno je to izraženo u mamećim grupama gdje NE SMIJEŠ imati drugačije mišljenje, ne smiješ ga ni ponuditi kao opciju. Jer ne dobiješ dijalog nazad, već osudu, napade, obraćanje s visine, potrebu za istresanjem nagomilanih frustracija proisteklih iz te potrebe za savršenstvom.

Surovi, okrutni, bahati svijet. Bez ijednog muškarca u tom krugu, žene stoje oko svake novoporođene majke i bacaju gomilu floskula, savjeta koje ni one nisu primijenjivale, pogleda punih “ne znaš ti ništa, kukala ti majka” i “ja bih to bolje” savjeta koje im niko nije tražio.

One znaju kako ja treba da obučem svoje dijete, koliko treba da jede, kad da jede, koliko puta da sisa, kad da se kupa, koliko smijem da je nosim u rukama, koliko puta rođenu sisu da joj dam. One sve znaju.

A ja, ja pustim da me Lola nauči većinu toga.

Jer su me knjige izludile. Jer sam u vremenu interneta, često ostajala budna cijelu noć, čekajući jutro da s doktoricom provjerim informacije pronađene na tom istom internetu, jer svaka kaže drugačije. Jer pokušavam da od njenog odgoja ne pravim vojničku školu. Jer ću od tolikog pritiska dobiti infarkt.

I postoji još jedan smrtni grijeh među majkama: Povratak na posao.

lola

Ne, ti moraš ostati 12 mjeseci s bebom. Propustićeš sve, Kakva si ti majka. “Joj, ja ne bih mogla.”, “Nedostaje li ti?”

I kad se, kao ja, vratiš poslije tri mjeseca na posao, ne zato što moraš, već zato što želiš, dobiješ na sve ovo gore navedeno još čitav šleper lijepo upakovanih uvreda, pasivne agresije i nemajka epiteta.

Ja o majčinstvu znam tek malo. Najviše sam učila od nekih divnih majki oko sebe, žena koje su odgojile pametnu, slobodnu, nezavisnu djecu, djecu koja se ne boje svoje sjenke, svojih riječi i želja. Ali znam sasvim dovoljno da mi je pravilo: puna mokra pelena, redovna stolica, dobar apetit i san, jedino kojeg se slijepo držim. Sve ostalo je podložno improvizaciji.

I zato sam odustala. Odustala od potrebe da se objasnim, opravdam, da doprem do mozga takmičarki u tom besmislenom takmičenju i da im se dopadnem, ja, Lolina majka. Pa se ti razgovori završe sa: Ja nikad neću biti tako dobra majka kao ti.

I neću.

Biću bolja. Jer je najljepše na svijetu biti Lolina mama.


Tebi koja si tek rodila..

Posted on

Da ti kažem.
Nećeš imati vremena za tuširanja kao nekad.
Nećeš imati vremena da ti kosa bude uvijek isfenirana (a i puštena kosa joj se zapetlja medju prstiće i bode je po licu).
Nećeš imati vremena da se presvučeš.
Nećeš imati vremena za muža.
Nećeš imati vremena ni da vidiš treba li čupati obrve.
Nećeš imati vremena da razmišljaš o tome šta je na tebi – važno je da je čisto.
Nećeš imati vremena za duge telefonske razgovore ili sjedeljke s ljudima.
Nećeš imati vremena da spavaš.

image

I neće te ni biti briga.

Jer kad te pogleda dok jede, skupljena uz tebe kao da je u stomaku, osjećaćeš se kao da vrijediš milion dolara.
Jer kad usta namjesti u osmijeh zasijaćeš kao novogodišnja jelka.
Jer kad je držiš u naručju imaš osjećaj da obe plešete u najljepšim haljinama.
Jer kad muž dodje kući i poljubi vas obe znaćeš da su i ti trenuci vaše vrijeme.
Jer kad smiriš njen plač, ni tvoji podočnjaci neće više biti tako važni, jer ti imaš super moći.

Zato, nemojte radjati djecu ako niste spremni da sebe na nekoliko godina stavite u drugi plan.
Nemojte praviti djecu s nekim ko vas neće samo voljeti još više kad se razmnožite.

A ništa ljepše od stvaranja i odgajanja djece nema.


Zar je to stvarno jedino što primijetiš?

Posted on

Jednu od brojnih lekcija koje se nižu od Lolinog rođenja, dobila sam upravo u bolnici, drugi dan po njenom rođenju. Ljubazna, ali malo hladnija sestra donijela mi je smotuljak manji od vekne hljeba i dala mi je u ruke. Dok je izlazila ja sam je pitala:

“A da li će joj proći ove bijele flekice po nosu?”

A ona mi je odgovorila:

“Zar je stvarno to jedino što si vidjela na njoj?”

Ne znam prođe li sedam dana u komadu da se ne sjetim tog razgovora. Zato što toliko često na ljudima primjećujemo samo ono loše. Mi, žene, pogotovo. Teške smo na “lijepa si” kao da imamo ograničen broj korištenja tog komplimenta u toku života, pa štedimo.

Ili je “vidi kakva joj je kosa”, iako je sve drugo prelijepo, ili je preusko, prekratko, staro, novo, kičasto, klempavo, nosato, prešminkano, nenašminkano, debelo, premršavo. Tome smo posebno sklone kad vidimo lijepu ženu. Tako mali broj žena neće po automatizmu tražiti manu. Bar podsvjesno.

To se primjenjuje i na djecu. Ovih dana završavamo s epizodom “prva temperatura” koja kao zaplet ima osip kojim je virus odlučio da kaže zbogom njenom malom organizmu. Ovih dana Lolu zovem tačkica, jer joj je koža prekrivena crvenim flekicama. A nisu boginje. Izlazile smo napolje nekoliko puta i pri susretu s drugim ljudima nesvjesno odmah objasnim zašto ima tačkice, jer se ljudi zagledaju. Ista je situacija sa rodinim ugrizom na potiljku njene, male, tršave glave. Ne znam koliko ljudi me pitalo “A hoće li to proći?” Šta i da ne prođe?

I sad premotajte film i razmislite kako kad naiđete na osobu (koje god ona dobi i veličine bila) buljite u njen nedostatak. Ili ako ne buljite, onda tako očigledno pokušavate da ne buljite, da je to još gore.

7472938322_6ab9f73429_b

Zar smo stvarno postali nesposobni da prvo vidimo lijepo, a da nedostatak (mada ne znam zašto se išta zove nedostatak) uklopimo u lijepu sliku o osobi? Ovo ja pitam i sebe.

Godinama sam se borila s svojim problemom zvanim “klempave uši”. Moja bivša majka nekoliko puta je, u mom pubertetu,  spomenula da sam klempava kao Dambo i od tad ja kosu bez trake nisam vezala sigurno 5-6 godina. Taj dan kad sam ja izašla na ulicu zavezane kose bez trake, evo sad ga se sjećam, imala sam osjećaj da SVI gledaju u moje uši. Danas su te moje uši (koje nisu uopšte tako Dambo klempave :D), moje visoko čelo i te iz konteksta izvučene sitnice mog fizičkog izgleda, samo dio mene cijele. Valjda trebaju godine da sebe prihvatiš. A sve zato što sam jednom davno primjećena kroz prizmu nedostatka.

Sljedeći put kad vidite bucku lijepu na sto načina, nemojte da pomislite “smršaj, sendviča ti”, već pomislite “baš je lijepa”. Ili kad sretnete dijete sa hemangiomom, flekicama ili nečim sličnim što ga izdvaja iz mase, ne gledajte ga kroz prizmu toga, već kroz ono lijepo što ima, a sigurno ima. Evo, obećavam da ja hoću.


Izgubili, da bismo nešto dobili

Posted on

Nakon 4 mjeseca uzgajanja podočnjaka, testiranja sopstvenih granica izdržljivosti i strpljenja, prelaska iz spavalice u nenaspavalicu, mnogo toga sam naučila, shvatila da mnogo toga ne znam i pokušavam da se pripremim na sve ono što me čeka s ovih sedam kilograma sreće.

Jedna od lekcija majčinstva koje me je potpuno obuzelo, pa ni ljudi više neće da razgovaraju sa mnom, jer na pitanje «Kako si?» dobiju mameći ekspoze o tome kako sam, a to je baš slojevito, jeste da žene značajno romantizuju cijeli taj proces zvani «biti majka».

Ne bih ja da osporavam svu ljepotu i širinu emocija koje doživiš, ali, sem na fotografijama online umjetnika, rijetko gdje možete u stvarnom životu čuti majke koje «kukaju» o onim negativnim stranama. Postoji nekoliko mainstream mana majčinstva zbog kojih vas udruženje savršenih majki kojima ništa ne pada teško, neće gledati čudno. To su nenaspavanost, kilogrami viška (mada je ovo na granici prećutne osude), izjava «ne mogu stići ništa» i to je otprilike to.

Jedan od gubitaka koje doživite dobijanjem djeteta, a o kojem se ne priča, je i vrijeme s partnerom, čovjekom s kojim ste uložili što je trebalo da biste dobili dijete. Današnje vrijeme je donijelo odluku da je ljubav prema djetetu jedina ljubav koja ti je u životu potrebna i šta ti tu sad kukaš za ljubavlju s partnerom, ljubavisaćete se u penziji, strpi se malo. Sram me bilo što bih da se i s mužem volim.

Ima dana, a ima i noći, kad se oboje gledamo umorno, sve ono što smo planirali da popričamo, uradimo, posvetimo se jedno drugom, ostane zarobljeno između dva skršena treptaja i prećutnog «sutra ćemo». A tako smo se zabavljali. Nijedan dan našeg zajedničkog života ne mogu okarakterisati kao dosadan. Nismo se uvijek voljeli najviše na svijetu, ponekad su i želje da jedno drugo bacimo s balkona pa trčimo da uhvatimo dole, bojile dan, ali smo znali kako da iskoristimo svaki trenutak. I onda ti dođu i kažu, čestitamo, postali ste mama i tata stvorenja koje će uzeti svaki vaš trenutak. I bukvalno preko noći se sve promijeni.

unnamed

Moj tata je uvijek govorio da je važno iz kog ugla posmatraš situaciju, možeš je posmatrati iz ugla ruže, ili iz ugla trne. Posmatrano iz ugla trna, mi smo na gubitku i možemo da kukamo kako sad nešto nemamo. A možemo, što i radimo, da sve posmatramo iz ugla ruže i da situaciju posmatramo kao dobitak, jer, bez obzira na osjećaj nedostajanja prema sopstvenom mužu, osjećaji koje zajedno doživljavamo odgajajući ovu malu pandu se ne mogu uporediti ni sa čim što nam se u našim tridesetogodišnjim životima desilo.

Tako da, kad na kraju dana podvučemo crtu, sigurno jesmo izgubili slobodu da ne razmišljamo o tome kako ćemo potrošiti svoje slobodno vrijeme i koliko ga imamo, izgubili smo komfor spavanja vikendom, izlazaka do kasno u noć i sve ono što parovi inače rade, ali kad sve te minuse spojiš dobiješ jedan veliki plus, dobitak koji ima noge, ruke, oči pune ljubavi i koji u nama izaziva sve ono što nismo ni slutili da možemo da osjećamo.

A i voleći nju, nas dvoje smo naučili da više i snažnije volimo jedno drugo, tako da smo, kako god okreneš mi na dobitku.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria 


Od viška glava zaboli

Posted on

Nakon porođaja ne suočiš se ti samo s jednim skroz novim bićem za koje ti preuzimaš potpunu odgovornost, već se suočiš i sa samom sobom. Izmjenjenom, drugačijom, sa viškovima, što na tijelu, što u mislima.

Prvih nekoliko dana se baviš samo viškovima u mislima, a nakon toga, kad uhvatiš zrak između brojanja od jednog podoja do drugog, zagledanja u bebinu stolicu i čekajući onu zlatno žutu, pregledavanja cijele bebine površine kože u potrazi za nekom piknicom, ugledaš i sebe. U ogledalu.

I onda kreće haos. Uđeš u onaj mood “ja sam snažna, ja sam rodila, ja sam sposobna da rodim, to je novi život” bla bla bla i tako danima. I na površini tvojih misli ti to stvarno misliš. To je ono kao kad ti kao odlučiš da ne misliš ni na šta, i onda shvatiš da misliš o tome kako bi trebalo da ne misliš ni na šta. A ispod tog šlaga od uvjerenja, fil od nesigurnosti.

Zagledaš se sa svake strane, znaš da ne smiješ na dijetu, jer hraniš svoju bebu, proklinješ te sve slatkiše koji su ti se (kao) tražili pa si mislila da će od toga bebi samo narasti obrazi, nećeš narasti i ti. Sama za sebe zapinješ. Čini ti se da ni kroz vrata ne možeš da prođeš. I onda kreće haos. Onda te pojede onaj višak od kojeg glava zaboli. Guglaš vježbe, kažeš od sutra ću, a onda negdje pročitaš da ne smiješ, pa onda ni ne vježbaš. Guglaš dijete poslije porođaja, a onda shvatiš da nisi normalna, pa i od toga odustaneš.

Nećeš da oblačiš spavaćice, nego insistiraš na širokim pidžamama, helanke si sakrila skroz ispod, ispod, ispod. I još malo ispod. Po prvi put kreneš da razmišljaš o nekim steznicima. Ne pomaže čak ni uvlačenje stomaka. A okolina sa svojim “moraš da jedeš zbog mlijeka” takođe ne pomaže.

U babinama si osuđena na samu sebe i nekoliko ljudi oko tebe, kojima je beba ionako dovoljno veliko čudo, pa na tvoju kilažu ni ne obraćaju pažnju. A onda izađeš napolje. Pa ljudi kažu “pa super izgledaš s obzirom na to da si rodila prije dva mjeseca”. I ti onda kontaš da li je to eufemizam za “bože, kako si se udebljala”.

Odjednom ti se javi želja da prestaneš zauvijek da jedeš. Da budeš mršava kao ofinger i da ti listovi i bedra budu jednake debljine. Sjediš na dupetu da ti se bedra ne bi “razlila” po mjestu na kojem sjediš. Dižeš hlače/suknju preko pupka, da malo stisneš te kilograme koji se se ulogorili na stomaku. Bježiš od stomaka. Počneš da sve manje voliš sebe.

Kad sad, 4 mjeseca nakon tog kraja devetomjesečnog puta i početka nekog skroz novog života, pogledam na taj period, mogu samo da kažem: Previše razmišljanja je ubilo mačku, onu zgodnicu koja čuči u nama svima. A i nerealna očekivanja s fotografija fit mama koje viđamo po internetima i biramo da ih svjesno pratimo kako bismo nahranile svoje komplekse.

Nemojte to sebi da radite, mile moje tek porođene bucke. Kao što kamera dodaje ljudima na kilaži, i to uglavnom u predjelu sisa i dupeta, tako i mi, suočene s novom ulogom u životu, dodajemo same sebi mnogo više nego što imamo.

Devet mjeseci si skupljala te kilograme, što obavezne, što neobavezne, ali ko bi sebi uskratio kinder jaje ili sladoled kašikom. Supenom. Tačno devet mjeseci imaš da se oporaviš i vratiš samoj sebi. Sve je to savršenstvo od majke prirode napravilo. I taman kad prođe 9 mjeseci, utom eto i trčanja za malom aždajom i eto još koji kilogram dole. A onda možeš da razmišljaš i o karijeri modela (pokušaj humora nedjeljom).

Poenta cijele te “od viška glava i zgodnoća bole” sage je da smo sebi nametnule previsoka očekivanja koja kad sama sebe pogledaju u ogledalo nije im jasno od čega su toliko narasla. Shvataš li, svaka ti se kost u tijelu rastavila dok si rađala. Shvataš li, donijela si život na svijet, cijelog jednog novog čovjeka koji danas, sutra mora da vjeruje u sebe i svoje kilograme. Ko će ga naučiti ako ti ne naučiš da je gubljenje suvišnih kilograma, onih koji na tebe utiču zdravstveno, koji čine da se ne osjećaš dobro, proces i da se ne može desiti preko noći. Uči o sebi da bi svoje dijete naučila o njemu.

A i ako neki kilogram pretekne, neka ga. Otići će kad ti odlučiš da ode. I to ne tako što ćeš sebi uskratiti baš sve, nego tako što ćeš se sama sa sobom dogovoriti da kašiku probušiš, a patike iz ormara iskoristiš za malo fizičke aktivnosti u kojoj se odmara mozak i troši tijelo.

Samo nemoj da misliš da nešto u nekom trenutku moraš. Da moraš da izgledaš savršeno odmah po izlasku iz bolnice. Da moraš odmah da uđeš u svoje farmerke (ubilo me to, znala sam ih obući i hodati u njima po kući, iako sjedenje nije bilo opcija, ali sam sebe ubjeđivala da sam baš zgodna), da moraš da budeš totalno fit po izlasku iz babine, jer šta će ljudi reći. Da nećeš biti zgodna svome partneru i da zato moraš da smršaš do ljeta.

Ne moraš, ljepoto. Moraš samo da budeš dobro. U sebi i sa samom sobom. Zbog sebe, zbog njega i najviše zbog novog života.

dijeta_25112012_shutter625

Moja magična brojka je 7 kg viška, a ona još magičnija je Lolinih skoro 7 kg sa nepuna 4 mjeseca. Koje su tvoje magične brojke?


krempitushka 2

Proljeće je, a u meni?

Posted on

krempitushka 2

Nisu to ni nemiri. Više su to svemiri. A sa svemirima se nikad ne zna. Taj mir u svemiru lako postane nemir kad sve procvjeta. Jer, uskomešaju se sve one odluke, sva ona neodgovorena pitanja o smislu postojanja i nas i drugih oko nas, pa tu nastane prava žurka. Nekako s  proljeća, točkovi na biciklima se sami počnu okretati, kao lijepo vaspitan pas koji grebe po vratima da bi izašao napolje, haljine prave krugove u ormaru gurajući u stranu svu crnu odjeću, prstići na nogama znaju da će najzad oni biti u centru pažnje, a ne samo te ruke. Kad dodje april i osmijeh se čini kao bolja opcija i jedina logična.

I, ne znam kako vi, ali ja se svake godine više posvetim proljećnom spremanju sebe, nego spremanju mjesta na kojem živim. Jer, kad sredim sebe, sredi se i prostor oko mene.

Krenem od glave, jer s njom je najlakše. Ona je poslušna, ako joj ne smetaju oni drugi, malo niže smješteni faktori ometanja, poput srca, duše ili onog nečeg u dnu stomaka. Protresem odluke, provjetrim mogućnosti, presložim planove i dodam svemu tome malo boje. Pogledam da se negdje nije zavukla vlaga od kiša, što onih jesenjih i zimskih, što onih mojih što na oči izlaze. Prebrojim upitnike u nadi da im se broj smanjio. Brige pomazim po glavi, jer njima treba samo malo ljubavi i nade, neke od njih su zaglavile sa mnom zauvijek, pa je bolje da se na njih naviknem. I onda dozvolim suncu da svako jutro obasja tu moju pospremljenu glavu garantujući dobro raspoloženje taj dan. Jer, čovjeku samo malo više Celzijusovih stepeni treba da bi bio srećan. Ali ne previše.

A onda se spustim malo niže, malo više lijevo, obiđem komore i pretkomore, sa sjetom pogledam parcele u srcu koje su neki davno zauzeli, ali ih nisu nikad obrađivali, pa su tako napušteni zarasli u trnje koje boli na promjenu vremena. Posebno bole ona mjesta koja ti po rođenju oduzmu i daju roditeljima, pa ako oni od tebe odu, taj dio srca zakržlja kao trinaesto prase. Zalijem one tek dodijeljene parčiće svog srca i zadržim se na mjestu gdje sada raste još jedno srce u srcu – Lolino. Zato je ovogodišnje proljećno spremanje same sebe najvažnije – da za nju ostavim što više mjesta. Voljela bih kad bi postojale riječi da se opiše taj dio mog bića gdje raste ljubav koju rodiš sama sebi. To je kao kad putujete negdje daleko i put vas nanese kroz neku netaknutu prirodu, a ona u proljeće pokaže svu svoju ljepotu i bujnost, tako lijepu da zaboravite da je fotkate i instagramišete. Jer ono najljepše ostavimo samo za sebe.

krempitushka

Spremanje srca, odnosno emotivnog dijela sebe je težak posao, kad dođe ljeto, vrućina nam je izgovor, pa se s nekim srčanim demonima ne borimo, jer ko bi po vrućini? Kad dođe jesen, onda nam je kiša sve kriva i pokvari nam dan, jadna kiša ni sama ne zna kakve joj mi super moći dodjeljujemo, i ko bi se onda hvatao u koštac sa strašilima ispod kreveta. A utom eto zime, tad se bavimo želucem, ne srcem. I proljeće kad dođe, ti šta ćeš, shvatiš da je sad ili nikad.

Evo, ja sam odlučila da je to sad. Ovog proljeća obećavam da ću se zavući najdublje u sebe i priznati sebi da boli, ono što se pravim da ne boli, pa krenuti da tražim lijek, da ću mijenjati neke glupe navike, kako bih se ojačala, poput toga da ne mogu da sačekam da neko završi rečenicu, ako je mene ta njegova inspirisala na neku moju, jer je to ružno i nekulturno i zašto je moja rečenica važnija od njegove? Obećavam da ću još manje pričati o drugim ljudima i biti spremna da kažem «Ne želim da razgovaramo o drugim ljudima, pričajmo o sreći», a više pričati sama sa sobom, jer iz tih razgovora izađem srećnija, a iz ovih prvih smorenija. Obećavam, a Svemir zna da mi je to najteže, da ću naći način da oprostim, jer mi je dovoljno što kičma treba da izdrži nosanje Lole koja je sve teža, ne mora da nosi terete prošlosti koja je,  prošla i neće se vratiti. I obećavam da ću neke ljude pustiti da odu, jer su jednom nogom već na vratima, samo ih ja obješena o njihovu nogu držim, jer se bojim ostavljanja, a samo tako ću stvoriti novi prostor za ljubav prema mojoj maloj kinder porodici. Jer tome čišćenje služi, da se stvori novi, svjež prostor za nove stvari.

 

Šta ćete vi obećati sebi tokom ovog proljećnog čišćenja?

 

Ja sam sebi svoje proljeće rodila u decembru, baš kao što je i Džoni pjevao. I s njom mi svaki dan izlazi i zalazi moje lično sunce. I možda baš ovog proljeća, inspirisana njenim sjajem, i ja postanem još bolji čovjek. Jer ništa drugo se ne čini tako logično kao to.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Makedonije, koji su također dio CCNBA učinite to ovdje .


Ja sam te rodila, ja ću te..

Posted on

Jeste, ja ću te nositi. Sad će puna tri mjeseca, ma i duže, jer je to ludilo počelo prije nego se Lola desila i uljepšala ovu planetu, kako slušam:

“Ne navikavaj je”

“Vidjećeš šta će biti”

“Ostavi je da se isplače”

(nastavi niz)

Jeste, vidjela sam šta će biti. Biće to da je meni nošenje nje kao da sopstveno srce držim u rukama, pa moram pažljivo i s najvećim divljenjem da ga gledam, jer bez njega mi nema života. Vidjela sam da se na taj način veza između nas dvije svaki put plete još deblje i čvršće. OSjetila sam svu ljubav ovog svijeta kad zaspi na mom ramenu. Vidjela sam da ona to voli najviše na svijetu.

Naravno da je i moja kičma vidjela, da ponekad osjećam bol u rukama čak i ujutru, nakon odmora. Naravno da je bilo trenutaka kad sam htjela da je spustim i pustim da plače. Možda čak i izađem napolje i pravim se da ja uopšte nisam mama (ti baš kratko traju:D)

Ali postoji jedna važna činjenica koju zagovarači nenosanja zaboravljaju: Bebe su ljudi.

Kad je neko ljud to znači da mu bude dosadno, da voli da se kreće, da voli da upoznaje nove stvari, da mu treba komunikacija s drugim ljudima i sl. Treba li vama to?

E sad, vjerovali ili ne, i bebama može da bude dosadno. Stavim ja svoju Lolu u stolicu i onda krenem da pravim ručak, sklanjam po kući, kuckam po telefonu. Obratim se ja njoj, naravno, ali da joj se tad baš posvetim skroz – jok. Jer moj mozak šalje poruku, dobro joj je, u stolici je, zabaviće se ona. Pa ne bi meni bilo zanimljivo u stolici, a kamoli njoj.

Kad nosite bebe vi pričate s njima, pokrećete se pa one otkrivaju svijet, osjećaju vaš dodir i znaju da je sve super.

A da ne pričamo o dijelu zvanom – pusti je da se isplače. Života ti? Da li stvarno zaista to mislite, vi koji to izgovarate? Neka, hvala. Ja, kao neko koga su puštali da se isplače suviše dugo, znam koliko vremena i krpljenja treba da te rupe nastale prazninom zbog manjka utjehe zakrpiš. Kakve veze ima što je tako mala – ona sad već mora i treba da zna da ću ja uvijek biti tu, dok sam živa. I ja i njen otac. I drugi ljudi koji je vole, a koji je uzmu odmah čim plače. Posmatrala sam svoje najbliže prijateljice, od kojih jedna ima dijete, ostale ne. Sve reaguju isto – na njeno plakanje uzmu je i igraju se s njom.

Bilo je scena (šifra grčevi) kad je plakala i u mom naručju, ali ja sam tad mirnija jer znam da sam uradila sve što sam mogla. Nek plače, biće joj lakše bar u zagrljaju. Sad se sjetite, vi odrasli ljudi, koliko je vama lakše kad plačete, a neko je tu da vas zagrli.

Činjenica je da prebrzo rastu. Vrlo uskoro neće joj biti dovoljno samo moje mlijeko, vrlo uskoro, počeće da otkriva svijet na svojim koljenima, a onda i na stopalima, vrlo uskoro će držati moju ruku u svojoj i hodati kraj mene, tražeći da je ponesem tek ponekad, kad joj je ta vrsta dodira neophodna. A baš vrlo brzo će doći i vrijeme kad nošenje neće uopšte biti zanimljivo.

Lolo, ja sam te rodila, ja ću te i nositi. Jer se osjećam kao superheroj svaki put kad te na grudima smirim. I jer ja to volim jednako kao i ti. I ništa, baš ništa se ne može porediti s tom čarolijom kad nam srca kucaju zajedno, baš kao i onih 9 mjeseci kad sam te s uživanjem nosila i hranila. Baš kao i sad.


Znam, ali proći će

Posted on

Da ti kažem, ti koja si na svijet donijela to divno stvorenje, ti si heroj. I u svemu što ti se dešava, nisi sama. Ima nas još. 

Ima tih situacija u životu za koje znaš da postoje, ali uvijek, baš uvijek misliš da se tebi ne mogu desiti. Zaobići će te. Neće se baš na tebe okomiti. To se dešava tamo nekim drugim ljudima, tim ljudima iz tekstova koje čitaš i TV emisija koje gledaš.

Loša vijest je: Da, vrlo lako se billo šta može desiti i tebi.

Dobra vijest je: Proći će.

A kako počne?

Dođe tiho, optužiš svoju ranjivost za to. Donijela si novi život na svijet, imaš pravo da si malo slaba. Možda je od umora, možda od nenaspavanosti. Ma okej, mogu malo da plačem. Sigurno je od sreće.

A onda plačeš kad dojiš. Plačeš kad nezgodno uzmeš bebu koja izgleda kao vekna. Plačeš kad muž treba da ode kući, a ti ostaješ u toj bolnici. I nije ti više jasno što plačeš.

I onda se to tvoje stanje (bolje rečeno sranje) pobrine da ti ne uzme samo oči, već i mozak.

Ja to neću moći. Neću biti dobra majka. Da li smo požurili? Da li ja nju dobro dojim? Da li ću ikad imati više vrijeme za muža? Da li sam ja sebična zato što mislim na svoje vrijeme, a ne na njeno? Da li sam ja uopšte normalna?

A čitala si o tome. Samo si mislila da se tebi nikad to neće desiti.

Ok, možda je do bolnice. Znaju ta mjesta tako da utiču na ljude. Plači. Šta ima veze. I onda dođeš kući. Pa plačeš jer se osjećaš potpuno usamljeno. Onda se kao razlog za plakanje pojavi i nenaspavanost. Pritom. ti si više nenaspavana jer gledaš da li beba diše, a ne zato što je beba zahtjevna. Onda ti glas u glavi govori: Ja ovo ne mogu. Ja ovo ne mogu. I ti, iako realno možeš sve što poželiš, izgovoriš: Ja ovo ne mogu. Javlja ti se želja za produženim vikendom u nekoj banji. Ma nema problema, ostavićeš im obe sise, sve uzmite, samo me pustite iz ove situacije napolje.

I onda ne znaš više što plačeš. I to kad si sama. I izbjegavaš da pričaš s ljudima, Jer i pričanje je razlog za suze.Kažeš sebi da si dobro, samo ti treba malo odmora.

Da ti ja sad kažem. Nisi dobro. I trebalo bi da kažeš da nisi dobro. Glasno, tiho, porukom, pismom. Kako god ti je lakše. Ja nisam mogla da pričam o tome, od suza. Svaki put bih ostala bez glasa.

Život se spašava tako što ti neko pomogne. Teško sam sebi život možeš spasiti.

Svima nam se desilo. Dok u srcu osjećaš najveću moguću radost, jer tvoj život diše kraj tebe (prije ili kasnije sve to osjetimo), tvoj dosadašnji sklop života se osjeća ugroženo, jer mu se nadograđuje novi dio, a on, iako je imao devet mjeseci da se spremi, nije spreman za te promjene.Normalno je da nadogradnje izazivaju neke posljedice. Suze, vrištanje, želju da odustaneš.

Jedino što je važno u tom trenutku je da kraj sebe imaš nekog ko te mnogo voli. Ko te voli toliko da može da uloži svu snagu u to da razumije kako se osjećaš i da te nijednog (baš nijednog) trenutka ne osudi, ne pogleda čudno, da hoda kao po polupanim jajima i da se ni ne pokuša našaliti s tvojim plakanjem. Zato je baš važno s kim praviš djecu. Tom tvom muškarcu će u isto vrijeme trebati snaga da se navikne na to da je otac, ali i da podigne tebe tamo gdje ti je mjesto, kraj sebe i bebe.

Meni su rekli da bi bilo dobro da imam kraj sebe neku žensku osobu kojoj se to desilo, jer žena ženu razumije. Mom mužu se to nije desilo, ali je razumio. Tako da, nije važan pol i iskustvo, važna je ljubav. Mene je u život vratila rečenica: “Ako ti ne budeš dobro, šta ćemo nas dvoje bez tebe. Trebaš nam.”

Znam, tebi to tvoje izgleda strašnije od ovog mog. Znam, ali proći će.

Jesi li loša majka, jer plačeš, a majka si? Nisi. Ti si divna majka.

Jesi li loša majka, jer se osjećaš umorno, a tek je počelo? Nisi. Novorođenče je fizički zahtjevno. Umorili bi se i oni koji nisu prošli kroz traumu rađanja.

Jesi li loša majka ako želiš vrijeme sa mužem, bez tog malog krečavca? Nisi. S mužem si i stvorila to dijete. Da nije bilo vašeg vremena, ne bi ni nje bilo.

Ne možeš biti loša majka, sve dok god radiš po instinktu, ne zatrpavaš emocije u sebe, jer one odu u mlijeko, pa i beba plače više od tebe, dok god si iskrena. Prema sebi i prema sebi bliskima.

Divne stvari dođu kad suze prestanu. Samo ih pusti i podijeli s onima koji te i uplakanu vole.

Sreća podijeljena raste, tuga podijeljena nestaje.

Pusti baby blues da svira. Brzo će mu nestati baterija.