Petominutni tok misli

Posted on

Danima već bolujem od neizdrža. Imam neke kolapse misli u glavi. Na infuzije ih stavljam, ali ih ni to ne smiruje. Napijem ih, ali se samo teturaju kao pijane žene na štiklama. Uspavam ih, ali se u snovima razigraju i ubijaju me prerazmišljanjem. Te misli.

Nemiri. Ne miri. Gdje je tu mir?

Optužena da ne dajem dovoljno, osuđena na život sa etiketom sebičnjakovićke sve što u svoju odbranu imam da priložim je glavobolja i natečene oči. Koga je to još od sigurne smrtne kazne za emocije sačuvalo? Nikoga.

Što sam starija, sve mi je teže da pristanem na kompromis. Naviknuta na sebe, na svoje berlinske zidove koji i dalje u mojoj glavi dijele istok i zapad, na svoju strogo krojenu slobodu koja nije ni prekratka ni predugačka, gdje sam zalutala? Gdje da se sakrijem?

Krene iz dna stomaka najavljujući oluju, zadrži se u grudima i tu mi krade vazduh,  dušu mi uzima, popne se u grlo pa se folira kao da je knedla sa šljivama i rodi se iz mene kao uzdah. Nemir.

Igra se sa mnom. Taj nemir. Igra se s mojim raspoloženjem kao da je jo-jo. Dole – depresija. Gore – histerija.  Na momente moj  smijeh odzvanja od zidove kao loptica za skvoš. Plava. Raspoložena sam. Na momente osjećam da ću ostati bez daha i da će taj crveni balon u mojoj glavi koji čeka da se oslobodim same sebe, uhvatim ga i odem, eksplodirati na milijardu dijelova i nikad ga više neću pronaći.

Čiji sam ja komadić i da li postoji taj komadić koji nedostaje? Zašto su mi sve ljubavi kao Kunderine smiješne?

Zamisli da sretneš luđaka koji tvrdi da je riba i da smo svi ribe. Hoćeš li se svađati s njim?
Hoćeš li se pred njim svlačiti i pokazivati da nemaš peraja?
Hoćeš li mu kazati u oči šta misliš?

Glumim slobodu, a nisam slobodna. Vezana mislima kao lancima koprcam se u mraku gledajući sunce kroz rešetke sopstvene podsvijesti. Jednom nogom sam na rubu prošlosti, a strah da pogledam ka nebu me paralizuje. Strah od visine postao je strah od letenja, što rekla Erika:

“Bigamija je kad imate jednog muža previše. Monogamija je to isto.”

Zamjenila bih muža sa muškarca.

Nije ovo blog post. Ovo su nabacane misli kao odjeća u mom ormaru koju sakrivam zatvaranjem vrata od ormara. Kao što haos u svojoj glavi sakrivam zatvaranjem očiju. Tad ne razmišljam. Kad spavam.

Sve bih na brzinu, a fali mi polako. Dišem do pola pluća, čuvajući stomak za varenje sopstvenih nervoza. A lijepo nas je instruktorka joge učila:

Dišite duboko. Slušajte se kad dišete. Posvetite se disanju.

Jedem hranu koju nemam vremena da sažvaćem. Nije mi vrijeme niko uzeo, nisu ga rasprodali pa za mene ništa nije ostalo. Ja sam ga sakrila u džep neke jakne koju više ne nosim pa sad čekam to godišnje doba kad će mi ta jakna zatrebati pa da mi se vrati.

Tok misli. Pretvorila sam se u haos na dvije noge. Restart. Hibernate. Sleep. Dođi i pronađi moje dugme. Ti. Baš ti.

Ustani. IStuširaj se. Radi. Jedi. Radi. Radi. Jedi. Radi. Istuširaj se. Spavaj. Na unutrašnjim ličnim izborima sigurno ne bi mene izabrali za predsjednicu. Mozak bi mi zamjerio što sam ga tjerala na prekovremeni rad bez mogućnosti godišnjeg. Srce me ne bi ni pogledalo jer sam ga lomila. Zdravlje bi mi ispostavilo sve nalaze navodeći jajnike kao glavnog svjedoka optužbe. Duh se ni pojavio ne bi. Iznevjerila sam sopstvenu sebe koju pokušavam da razvijam kao slobodnu državu. Ja, žena država sam pred emotivnim bankrotom.

Ostaje mi samo da za sva slova optužim PMS. Uz parolu: Ćeraćemo se još.

Ćeraćemo se još
Sve može biti
Sem da se nećemo ćerati

Iz raja smo išćerani
Ali iz pakla nije niko
I niko se nije ćerao toliko
Da se nije mogao ćerati više

I koliko se god ćerao
Nije do kraja doćerao

Na mladima ćeranje ostaje
Ćeraćemo se još

Ali se više nećemo ćerati
Napamet i osumice
Brže — bolje i kako bilo
Tek onako od duga vremena
Na pola srca
Nadvoje
Natroje
Svako na svoju stranu
Ne znajući šta bi drugo
Pa ajde da se ćeramo

Nego ćemo se ćerati pametnije
ledene glave

Po planu ćeranja
Koji smisle najmudriji
Ćerolozi
Sa katedri za ćerologiju

Onaj ko hoće danas da se ćera
a ne prati razvoj i domete
ćeranja
Nema šta da traži
Na ćeralištima i ćerijadama.

Bećković, moj dobar drug.


Gdje je granica?

Posted on

Čini mi se da, od nastanka interneta pa do kraja svijeta kakvim ga znamo koji će se možda desiti nekad, uvijek će tema privatnosti biti aktuelna. Iako tu nema mnogo mjesta za filozofiju. Otkrivate onoliko koliko vi želite da otkrijete. Ni manje ni više. Vi upravljate sadržajem na vašim profilima na svim mrežama, mailovima, aplikacijama, siteovima. Vi ste ti koji kliknete na “I agree” iako, u većini slučajeva, ni ne znate sa čime ste se agree. Nije ni važno. Važno je da shvatite da, kao i za svaki vaš korak u stvarnom životu, van tastature, touch screenova i tastatura, odgovornost snosite samo vi. Sve ostalo su samo opravdanja.

To koliko će se osoba X ljudima otvoriti na internetu je u direktnoj konekciji sa njenim karakterom, sa njenim profilom ličnosti. Kao što u društvu (skup ljudi koji se druže bez telefona i laptopa koristeći jezik za razgovor ili ljubljenje) imate ljude koji pričaju manje ili više, smiju se glasnije ili se uopšte ne smiju, ogovaraju, lažu (to su oni što im nos brže raste) tako i na društvenim mrežama imate isti slučaj. Neko će okačiti milion slika svoje tek rođene bebe i svoju radost i ponos podjeliti sa cijelim svijetom, a neko će od toga napraviti porodični album i sačuvati to za intimu svoje porodice i prijatelja. Ko smije od vas koji ovo čitate da osudi prvu ili drugu vrstu ljudi? Niko, znam. Možete da imate svoje mišljanje, ali ni ono nije zasnovano na zdravim činjenicama jer nismo svi isti. Niti bi bilo dobro da jesmo. Poenta je u tome da i prvu i drugu vrstu ljudi, ako se zadržimo na ovima što kače slike svoje bebe, nešto u tome čini srećnim. Pa ako su oni srećni, što bismo mi u tome tražili neku nesreću, neki kompleks, problem za dr Frojda ili razlog za pljuvanje?

Da se razumijemo, čak i ako ja nisam u pravu ovo je moj prazan papir i ovdje imam pravo da ne budem u pravu.

Iskreno, ja jedva čekam da rodim jedno, dvoje, troje djece. I biću neki tip između. Da, želim da svi vide moju bebu za koju unaprijed znam da će biti najdivnija na svijetu zato što se milion puta desilo da nesređenih misli, pognutog pogleda i bez osmijeha na licu hodam i ugledam bebu u kolicima koja ide prema meni i osmjehnem se niotkud. Tako nekako.

Isto tako, ja sam definitivno iz grupe onih koje emocije vole tako da prospu svuda oko sebe. Odrasla u okruženju gdje se ljubav nije podrazumjevala i gdje se sve moralo zaslužiti, svjesna činjenice da živimo u svijetu čija sebičnost na polju emocija iz dana u dan raste, jer upravo dok vi čitate ovo jedna osoba u glavi odlučuje da prestane da pokazuje emocije i pretvara se u grubi sapun za pranje peta, ja sam odabrala da svoje misli podjelim sa drugima. Takve kakve su. Bila ja kraljica patetike, emotivno nesređena ili kakve god etikete se ljudima poput mene mogu prišiti, to sam prosto ja. Kao što nikad ne bih mogla biti ti ili ti ili ti koji sad ovo čitaš.

Valjda je najveća umjetnost u životu prihvatiti sebe takvog kakav zaista jesi. Iako, čini mi se, da do posljednjeg izdisaja ne prestanemo sebe da iznenađujemo. Ljudi koji teško izlaze sami sa sobom na kraj, koji u sebi ne nalaze dovoljno materijala za analizu i razmatranje, imaju dovoljno vremena da analiziraju i druge. Vrlo često sa pogrešne tačke gledišta. Ne pričam ovdje o benignim komentarima “Vidi je kako se obukla.” “Kosa joj izgleda očajno.” Komentari tog tipa su, valjda, potpuno prirodna potreba čovjeka da se upoređuje s drugim ljudima vrlo često naglašavajući njihove minuse pokušavajući tako da maksimizuje svoje pluseve. I ja to na tim kafama sa prijateljicama ženama majkama kraljicama radim. Uhvatim sebe kako djevojku koju uopšte ne poznajem pogledam pogledom koji govori: “Nemoguće da si takva izašla iz kuće.” Ali ja nju u roku do 68 sekundi zaboravim. Jer nije dio mog života.

Posmatrajte to ovako. Koliko puta vam se desilo da onekome čujete mnogo površnih loših komentara koji se ispostave kao netačni kada ga malo bolje upoznate? Ne, ne znači da su komentari tih ljudi netačni. To uglavnom znači da su se vaše energije, interesovanja, potrebe i želje bolje preklopile nego sa ljudima koji su komentare kreirali. Nismo svi stvoreni tako da svima odgovaramo niti da se svi volimo.

Što me dovodi do odgovora na pitanje: Gdje je granica?

Za bezobrazluk ona ne postoji. Za ljude sa manjkom samokritičnosti ona ne postoji. Za zlobnost ona ne postoji. To su neobuzdana ljudska stanja koje samo neki lični pad, neki bumerang može riješiti ili ublažiti. Pljujući vas oni pričaju priču o sebi. Koristeći vas kao temu oni pišu stranice i stranice o sebi. Jer da bi znali šta vas je dovelo u neko stanje o kojem vi pišete, pričate, u čijim šablonima živite, moraju vas poznavati. Da bi vas poznavali, moraju provesti vrijeme s vama. Ali za to im je potrebno vrijeme a oni ga troše na pljuvanje vas. Tako da je to u startu osuđeno na propast. Zato je neophodno da se sami sačuvate. I pokušate da vas to ne dotiče.

Ja u tom posljednjem dijelu uvijek zakažem u realizaciji. Jer komentari ljudi s kojima se ili uopšte ne poznajem ili se poznajemo vrlo površno u meni stvore pitanje veliko kao Mont Everest: Otkud ti potreba da o meni razmišljaš i mene analiziraš? I onda ja ne nađem odgovor na to pitanje pa se vrtim u krug, nerviram, razmišljam, analiziram, tražim, ispitujem, samokritikujem i tako u krug. Nadam se da ću uskoro odrasti dovoljno da će mi postati svejedno. Okružena prijateljima i ljudima koji me vole dovoljno da se svi prošli manjkovi ljubavi nadoknade naći ću način da oguglam. Nisam konj i od prašine kišem. Samo je, valjda,  potrebno vrijeme da očvrsnem.

P.S.

I ja sam vrlo često upadala u zamku izgovaranja komentara o ljudima o kojima sam pisala iznad. Nikad nisam spominjala njihove najbliže, ulazila u njihovu intimu ili nešto za šta znam da bi ih potencijalno moglo zaboljeti. Ali jesam, brbljala sam i lajala. Grešna sam. Izvinjavam se. Svjesna užasnosti te ljudske osobine trudim se da mi se to ne ponavlja. Trud, ako je dovoljno snažan i iskren, urodi plodom. sigurno.

 


Ljub(o)mora

Posted on

Za početak: Ne miješajte posesivnost i vjernost. Prvo je destruktivna potreba čovjeka da mu sve pripada. Drugo je poštovanje osobe s kojom ste.

Pa da nastavimo.

Ljudi se dijele na one koji zastupaju teoriju da ljubomora nije dobra, i one koji tvrde da ljubav nije ljubav ako partneri nisu sitni konzumenti ljubomore koja dolazi pakovana kao zrna bibera.

U koju grupu spadate vi?

Ja u obe. Kao da sam se ikad u svojih 26 godina mogla striktno opredjeliti da svim svojim svojstvima stanem u samo jednu kutiju. Uvijek neka emocija viri.

Htjedoh reći da ljubomora koja kao rezultat ima neku destrukciju nije dobra. Nju treba liječiti ukoliko ne reaguje na antibiotike u vidu razgovora tri puta dnevno, na svakih osam sati. Ukoliko ne reaguje na bildanje povjerenja dizanjem velikih količina emocija koje osjećate jednom prema drugoj.

Ako je neizlječiva, ako neko zbog nje doživljava neugodnosti, suze, noćne more, treba se riješiti osobe koja širi virus destruktivne ljubomore. Teško je, uvijek se nadate da će nju ili njega proći, da to njegovo vrištanje, nedaobog dizanje ruke na partnera ili nešto treće (možda i gore) je samo prolazna faza, ali vjerujte, nije.

A opet, veza u kojoj vas djetinjasto ne dotakne kada vaš muškarac/žena ima prisne interakcije sa drugim pripadnicima suprotnog pola, ukoliko vam je apsolutno svejedno kada pažnja koja je rezervisana za vas postaje još nečija pažnja, ako ne poželite neko pusto ostrvo na kojem ćete biti svoji, ukoliko vam je svejedno kada tuđi pogledi skidaju ono što ste vi na njemu ili njoj zakopčavali samo nekoliko trenutaka prije, kako znate da je to ljubav? Nije to stvar prisvajanja niti nepovjerenja. To su samo mali crvi koje čak i jabuke imaju.

Ninon de Lenclos je rekla  da žene mrze ljubomornog muškarca kojeg ne vole, ali bi se ljutile kad čovjek kojega vole ne bi bio ljubomoran. Sve stade u tu rečenicu.

Psiholozi, stručnjaci, ljudi koji izučavaju ljudske emocije i analiziraju ih do sitnih detalja u korijenu ljubomore pronađoše nesigurnost pojedinca koja počiva više na samoljublju nego na voljenju osobe koja ljubomoru izaziva. I tu ima istine.

Nesigurni smo vrlo često. I to nam je prirodno stanje. U toj stalnoj potrazi za komadićem koji nedostaje postanemo nesigurni. I onda se desi neko ko bi uz malo tesanja, šmirglanja i dorađivanja mogao da se smjesti u rupu koja štrči prazna, i kako da ne doživite transfer straha kad neko pokuša da ga turpija za svoju rupu?

I vratite se iz te krajnosti u koju ste umalo kročili. Nemam za cilj da opravdam ljubomoru.

Znam, znam, ljubavni čistunci, motivatori, emotivatori  će sve što sam nabrojala iskoristiti protiv mene i reći da sve to vodi u konflikt. Da je moje razmišljanje djetinjasto.  Pristajem i na to. Na kraju krajeva, ovo je moj spomenar.


Sex is an emotion in motion.

Posted on

Što rekao Ignjat, poluđeste me s tom pričom o seksu i tabuima raznoraznim.

Krenimo redom.

Da nije bilo seksa ni nas ne bi bilo. Džaba rode, džaba oblaci, džaba sedma neba. Sve se dešava kad se najsnažniji od svih seprmatozoida zaljubi u jajnu ćeliju i oni odluče da zauvijek ostanu zajedno. Postanu jedno. To jedno raste devet mjeseci. Jede ono što osoba u kojoj se nalazi jede, spava u toplom i ponekad tako otpleše nešto ili igra fudbal. I čeka dan kad će zaplakati.

 “Boys and girls have such a sad time together; sophistication demands that they submit to sex immediately without proper preliminary talk. Not courting talk — real straight talk about souls, for life is holy and every moment is precious.” – Kerouac

Da nema seksa ne bi bilo ni zadovoljnih, ispunjenih ljudi. (bez dvosmislenosti, molim) Jer malo je osjećaja koji se s orgazmom mogu porediti. Ima ih, ali bi se na prste jedne, možda dvije ruke mogli nabrojati. Malo je osjećaja koji se s osjećajem spajanja dvije jedinke koje dijele emocije, strast, želju, ili bar jedno od to troje, mogu porediti. Malo je osjećaja koji se mogu porediti s pripadanjem u kojem tijela izgube dimenziju kojoj su pripadale i stvore novu, potpuno drugačiju.

Da nema seksa ne bi ni mnogi novinari, stručnjaci, naučnici imali o čemu da pričaju, analiziraju, razmišljaju, pišu. Znate li vi koliko je to potencijalno nezaposlenih ljudi?

Seks je, takođe,  vrlo često ključan u odnosu dvoje ljudi. Ima ta lista koja ide nekim rasporedom:

Izgled: checked

Intelekt: checked

Priča: checked

Mirišljavost: checked

Seks: ?

(ostale stavke dodajte sami)

I da se svih 648 stavki poklopi, i da u svemu savršeno odgovarate jedno drugom, ako ne kliknete u krevetu (ili gdje god odlučite da to uradite) ne vrijedi. Tijela se neće. Strasti se neće. Ostanite prijatelji pa se njuškajte, pričajte i intelektuališite. Životinjskom u vama treba taj seks da biste bili kompletni. I tu nema mjesta kompromisima. Nema prostora za navikavanje, učenje. Sem u slučaju da jedna od osoba ima neki medicinski problem. Tad postoji prostor za rad, ulaganje vremena i davanje šansi. Ukoliko odlučite da to želite.

“Sex is an emotion in motion.”  Mae West

Međutim, šta se desilo? Šta smo mi tom prirodnom, prekrasnom procesu zvanom seks napravili?

Napravili tabu od njega. Nešto o čemu se priča samo u mraku. Nešto nepristojno. Nešto što nije za svačije uši. O problemima u seksu se ne razgovara. Eventualne zaraze se kriju. O seksu se samo isprazno priča. Na društvenim mrežama u vidu prenaglašenog forsiranja seksa kao čina, eksplicitnih opisa koji se često ne pretvore u praksu i tome slično. U medijima kroz tekstove ili priloge koji (bi trebalo) da predstavljaju savjete za pomoć vašem seksualnom životu koji izgledaju kao “A sada se skinite, lezite i ništa neće da vas boli” ili “Dobrodošli u cirkus Kolorado, večeras ste vi gimnastičar, akrobatičar i vratolimičar” i tome slično.

“But when a woman decides to sleep with a man, there is no wall she will not scale, no fortress she will not destroy, no moral consideration she will not ignore at its very root: there is no God worth worrying about.”  ― Gabriel Garcí­a Márquez,

Dokle to tabuisanje seksa ide govori i činjenica da postoje ljudi koji se stide ući u prodavnicu i kupiti kondome. Da postoje ljudi koji zbog srama ne žele da odu na testiranja na razne polne viruse. Da postoje djevojke, žene koje zbog stida ne idu na pregled kod ginekologa. Društvo i njegove priče za ispiranje mozga. Nametnuti modeli ponašanja. Izmišljeni tabui. A to su samo neki od primjera.

Jer šta je seks najjednostavnije rečeno? Prihvatanje sopstvenog tijela takvog divnog kakvo jeste i njegovo spajanje s drugim zarad uzajamnog zadovoljstva. Sva ta tabu tematika je nastala iz kompleksa. Bojazni od sopstvenog izgleda. Od centimetara, grudnih ili polnoorganskih koje niko nema vremena da u trenucima strasti mjeri.  Od celulita koji niko ne vidi sem tebe. To nas dovodi do drugog problema: fabrikovanih modela ljepote. Ali o tom potom.

Da skratim, iako sam već produžila.

Vodite ljubav, jebite se, seksajte se, krešite se, trošite se, uzimajte se, radite to kako god želite, kako se mape vaših tijela i umova poklope, ali ne pravite nauku od toga. Seks je kao disanje, kao hrana, kao čokolada, kao produžena s mlijekom, kao plesanje gola po kući dok komšije vire s prozora, kao kada puna pjene, kao popijena flaša najljepšeg bijelog vina.

Zašto ga etiketiramo, stavljamo u kalupe, iskorištavamo u pogrešne svrhe? Da, znam, zato što to ljudi tako rade inače u svojim životima.

“You can’t talk about fucking, people say you’re dirty. But if you talk about killing somebody, that’s cool.” ― Richard Pryor
 P.S.
Molim neke buduće generacije da smisle neku novu, lijepu riječ za seks. Seks je pregruba, prekrckava, slomljiva. Vođenje ljubavi je nekako patetično besmisleno. Jebanje smo već etiketirali kao psovku. Sve ostale su prolazne. Tako da, priti pliz, dajte neku lijepu seksualnu riječ.

P.S.P.S.

Svaka sličnost sa stvarnim likovima i situacijama je slučajna. Ovo su samo razmišljanja jedne krempite. Individualna. A mišljenja su tu da se poklapaju ili ne poklapaju. Ne da se svađaju.

 


Tata, ja te volim.

Posted on

Ja sam od onih koji zastupaju teoriju da porodicu čine tek poneki član s kojim ste u krvnom sredstvu, a da su većina vaše porodice prijatelji, ljudi koje sami izaberete. Možda je to posljedica odrastanja u nečemu što je s vana izgledalo kao porodica, a unutra je bilo trula jabuka koju su čak i crvi zaobilazili.

“Sjećaš li se kako sam ti, kad si bila mala, mogao staviti cijelu nogu u usta, kad, dok spavaš, proviri kroz krevetac? A gle te sad! Cura!”

“Ne sjećam se tata, kako bih se sjećala. Ali ti vjerujem.”

Imala sam tu (ne)sreću da smo nas tri odrasle samo s ocem. U čudnim nekim okolnostima. Taman se završio taj nesrećni rat u Bosni koji sam ja provodila s bakom na raspustima. Druga djeca su išla na more, ja kod bake u rat. Onda je počeo taj neki naš, unutrašnji rat. S mojih 10ak godina, kada je mama došla i rekla da je trudna i da ćemo dobiti i treću sestru, to je bila najsrećnija vijest na svijetu. Sjećam se da sam se budila noću, sjedala pored mame i spavala kraj njenog stomaka. Nalazili bi me u najčudnijim pozama s jednom rukom položenom na stomak. Na svijet je došla Marija, a sa svijeta je otišla prividna ljubav moje mame i tate. Iskreno, nisu se oni nikad ni voljeli. Nadali su se da će se zavoljeti.

Utom, da ne bi izgledalo da samo mi u kući ratujemo, počelo je bombardovanje Srbije. Bombe u glavi, bombe na ulici. Previše za mojih 13 godina. Previše za moj napupali pubertet. Odlazak kod bake, selidba, Marijin rođendan, fragmenti iz sjećanja Alise u zemlji čuda kojoj prijeti bankrot čuda.

Završilo se bombardovanje. Završio se brak mojih roditelja. Otpočeo jedan novi život mene i tate. I njih dvije, malene. Još manje od mene malene.

“Znaš ćeri, uvijek sam se bojao šta će biti s tobom. Nismo ti baš divan život priredili. Noću sam te slušao kako plačeš u jastuk, misleći da te tako neću čuti. Ali znaš nas tate, mi sve čujemo. A vidi te, sijaš umjeto sunca.”

“Ma tata, to sam ja zbog dječaka plakala. Ne razumiješ ti te stvari za dejvojčice.”

Moj tata je heroj 21. vijeka. Visoki čovjek, najmršaviji na svijetu, s brkovima s kojima sam se igrala, a on se folirao da će me ugristi, a ja se smijala i smijala. Neke igre nikad ne dosade. Poznat je po tome što nas je naučio da kad se okupamo dođemo kod njega da on ocjeni koja miriše više i ljepše. Nije mi čitao knjige. On je meni puštao Azru i EKV. Nije me vodio u luna park. Vodio me je na tamburaše i plaćao violini da mi svira na uho. Nije dolazio na moje školske priredbe i roditeljske sastanke, ali me je obavezno ljubio za laku noć, čak i kad sam ja mislila da to baš i nije u redu jer “ja sam velika cura.”

“Kako si? Jesi li se umorila danas?”

“Dobro sam, tata. Mnogo posla. Stalno neka frka, trka. Kako si ti?”

“Ja sam dobro uvijek, znaš svog tatu. Nazvao sam te da ti kažem da sam ponosan na tebe. Postala si mnogo više od onog što sam ja želio da budeš.”

Nije bio najbolji otac na svijetu. Ali je bio jedini najbolji kojeg imam. Pristao je da bude mama i tata. Kupovao mi uloške. Išao sa mnom kad sam birala haljinu za veliku maturu, pa smo na kraju kupili pantalone i košulju da ostanem tatin sin. Dijelili smo novac za džeparac kad ga nije bilo, njemu nekoliko maraka za pivo i cigare, meni nekoliko maraka za hranu u Banjaluci. I već 26 godina moja planeta se okreće oko njega, mog sunca. Priznajem, čak i dok je mama živjela s nama on je bio moj omiljeni roditelj.

“Kad ćeš doći malo kući?”

“Ne znam, tata. Mislila sam izaći ovaj vikend. Nisam dugo.”

“Dođi pa ćemo izaći zajedno. Znaš da sam zabavniji od tvojih drugara.”

Napisah 647 riječi da bih rekla da je važno da volite tate. I mame, vjerovatno. Zaboravila sam kako se vole mame. Znam, nekad su nemogući. Znate, nekad ste i vi njima bili nemogući. I sad smo.

Odoh sad da ga nazovem i kažem: Tata, volim te.

Učinite to i vi. A ako nije tu, s vama, pomislite to u sebi. Znaće on, gdje god da je.