Da li treba da umru da bismo shvatili koliko su važni?

Rođena 31. ili 35. Ponekad nam se činilo da 65. rođendan slavimo Bogzna koji put. Punija žena, sve do neke tačke nosila je svoje kilograme kao da nijedan nije višak. A onda su joj mirišljave kiflice, krofne, “da se ne baci” hrana došli kičme. A i glave.

Uvijek je mirisala na svježe pecivo, na domaću supu, na mladi sir. Sama bi rekla da to njoj duša miriše, a mi smo to prihvatili zdravo za gotovo, posebno mi djeca. Jer, naravno da duša miriše, nema veze što niko ne zna gdje je. “Tu je ona, negdje između srca i želuca, zato je važno voljeti i dobro jesti,” govorila mi je.

Ona je bila moj najdraži raspust, moj ručicama ispleten džemper, moja velika spavaća soba s namještajem boje trule višnje, kupljen u prvom salonu namještaja u Gradišci parama koje je zaradila u Njemačkoj na proizvodnji platinaste dugmadi (nadam se da se to tako zove). Ona je bila moja ljubav. Ona je bila moja drugarica koja je sa mnom sakrivala čokolade ispod kreveta da ih druga djeca ne nađu. Ona je uvijek voljela mene najviše na svijetu, iako je oko nje bilo još bezbroj djece. I čak kad ju je bolest uhvatila čvrsto za ruku, kad je postala senilna, mene je prepoznavala u skoro svakoj situaciji.

baka

Ne znam kako vi sa svojim bakama, ali mi kojima su tetke i bake u nedostatku prave, bile najpravije majke, mi smo s njima bile najbolje drugarice. A znate kako mi ljudi s najboljim drugaricama, s ljudima koje volimo najviše na svijetu? Oni nama počnu da se podrazumjevaju.

Od svoje 6. do svoje 13. godine, kad smo se i preselili kod nje, svaki raspust sam bila kod nje. Moje Sebago cipele, kofer s tek ponekim komadom odjeće, jer je dosta toga čekalo kod nje i s mnogo knjiga koje smo čitale skupa. Svake subote išle smo na pijacu, jer je ona prodavala sir i mlijeko i jaja. Vozile se na konjskim kolima do grada, a meni je to izgledalo kao da se u prinčevoj kočiji vozim. Svakog petka bi mi rekla “Spavaj ti, ćeri. Rano ustajemo. Vraćam se ja dok se probudiš.” Ali ne. Možda nisam ni spavala. Ponekad bi me pustila da i ja prodajem, a za nagradu me vodila na ćevape. Kakav život. Kakva jednostavna sreća.

Daleko od toga da je sve bilo idealno. Ali sad, ovog trenutka, biram da sve što se s njom ikad desilo gledam samo kroz prizmu onog lijepog.

Počela je da mi se podrazumjeva.

Odveo me fakultet.

Odveli me ljudi. Želja za druženjem, za nekom novom energijom, za bježanjem od te kuće u kojoj je sve mirisalo na tuđe odlaske. Kakav bezobrazluk s moje strane misliti da će baka živjeti zauvijek i sačekati da ja to sve tako obavim, pa da joj se pojavim s bebom u naručju, bebom koju je toliko željela da vidi, i kažem:”Hej, evo sad sam došla. Sad imam vremena za tebe. Poželila sam te se, samo mali mi je dan. Nisam imala vremena za tebe.”

Umrla je. I sad dok ovo kucam, dok kucajući po tastaturi pokušavam da stavim sve na jedno mjesto, ne mogu da prihvatim tu činjenicu. Moje bake više nema.

Umrla je dva dana nakon što sam ja rodila Lolu.

Ja nisam imala vremena ni da odem na njen posljednji ispraćaj s ove zemlje na kojoj su je u jednom trenutku svi zaboravili i dali da se o njoj brinu često ljubazne tete u staračkom domu. Nisam imala vremena, jer sam držala svoj novi život u rukama. A prethodno ga nisam imala, jer sam se bavila svojim životom.

A toliko puta me nazvala svojim dugim prstima, izboranim na svim mogućim mjestima, jedva se snalazeći s touch ekranima samo da me pita kako sam. Bože, koliko puta mi je bila dosadna, naporna. Koliko puta se nisam javila. “Bože, bako, pa šta hoćeš nedjeljom ujutru?”

viber-image

A sad, sad bih dala sve da me nazove nedjeljom ujutru i pita kako je Lola. Kako bi se njih dvije voljele. Takvu ljubav svijet ne bi zapamtio.

I ne postoji ta suza, taj tekst, ne postoji taj buket cvijeća, to gledanje u neku od njenih fotografija, koje će popuniti taj bezdan iz kojeg još miriše njena duša.

Nemojte biti kao Brankica.

Ljudi imaju rok trajanja. Čak i oni koje volimo najviše na svijetu.

Budite s njima dok su tu. I ne dajte da se počnu podrazumjevati.

Jer kad odu, zaboliće vas tamo između srca i želuca. A ta bol rijetko kad prestane.