Ja sam te rodila, ja ću te..

Jeste, ja ću te nositi. Sad će puna tri mjeseca, ma i duže, jer je to ludilo počelo prije nego se Lola desila i uljepšala ovu planetu, kako slušam:

“Ne navikavaj je”

“Vidjećeš šta će biti”

“Ostavi je da se isplače”

(nastavi niz)

Jeste, vidjela sam šta će biti. Biće to da je meni nošenje nje kao da sopstveno srce držim u rukama, pa moram pažljivo i s najvećim divljenjem da ga gledam, jer bez njega mi nema života. Vidjela sam da se na taj način veza između nas dvije svaki put plete još deblje i čvršće. OSjetila sam svu ljubav ovog svijeta kad zaspi na mom ramenu. Vidjela sam da ona to voli najviše na svijetu.

Naravno da je i moja kičma vidjela, da ponekad osjećam bol u rukama čak i ujutru, nakon odmora. Naravno da je bilo trenutaka kad sam htjela da je spustim i pustim da plače. Možda čak i izađem napolje i pravim se da ja uopšte nisam mama (ti baš kratko traju:D)

Ali postoji jedna važna činjenica koju zagovarači nenosanja zaboravljaju: Bebe su ljudi.

Kad je neko ljud to znači da mu bude dosadno, da voli da se kreće, da voli da upoznaje nove stvari, da mu treba komunikacija s drugim ljudima i sl. Treba li vama to?

E sad, vjerovali ili ne, i bebama može da bude dosadno. Stavim ja svoju Lolu u stolicu i onda krenem da pravim ručak, sklanjam po kući, kuckam po telefonu. Obratim se ja njoj, naravno, ali da joj se tad baš posvetim skroz – jok. Jer moj mozak šalje poruku, dobro joj je, u stolici je, zabaviće se ona. Pa ne bi meni bilo zanimljivo u stolici, a kamoli njoj.

Kad nosite bebe vi pričate s njima, pokrećete se pa one otkrivaju svijet, osjećaju vaš dodir i znaju da je sve super.

A da ne pričamo o dijelu zvanom – pusti je da se isplače. Života ti? Da li stvarno zaista to mislite, vi koji to izgovarate? Neka, hvala. Ja, kao neko koga su puštali da se isplače suviše dugo, znam koliko vremena i krpljenja treba da te rupe nastale prazninom zbog manjka utjehe zakrpiš. Kakve veze ima što je tako mala – ona sad već mora i treba da zna da ću ja uvijek biti tu, dok sam živa. I ja i njen otac. I drugi ljudi koji je vole, a koji je uzmu odmah čim plače. Posmatrala sam svoje najbliže prijateljice, od kojih jedna ima dijete, ostale ne. Sve reaguju isto – na njeno plakanje uzmu je i igraju se s njom.

Bilo je scena (šifra grčevi) kad je plakala i u mom naručju, ali ja sam tad mirnija jer znam da sam uradila sve što sam mogla. Nek plače, biće joj lakše bar u zagrljaju. Sad se sjetite, vi odrasli ljudi, koliko je vama lakše kad plačete, a neko je tu da vas zagrli.

Činjenica je da prebrzo rastu. Vrlo uskoro neće joj biti dovoljno samo moje mlijeko, vrlo uskoro, počeće da otkriva svijet na svojim koljenima, a onda i na stopalima, vrlo uskoro će držati moju ruku u svojoj i hodati kraj mene, tražeći da je ponesem tek ponekad, kad joj je ta vrsta dodira neophodna. A baš vrlo brzo će doći i vrijeme kad nošenje neće uopšte biti zanimljivo.

Lolo, ja sam te rodila, ja ću te i nositi. Jer se osjećam kao superheroj svaki put kad te na grudima smirim. I jer ja to volim jednako kao i ti. I ništa, baš ništa se ne može porediti s tom čarolijom kad nam srca kucaju zajedno, baš kao i onih 9 mjeseci kad sam te s uživanjem nosila i hranila. Baš kao i sad.


One thought on “Ja sam te rodila, ja ću te..

  1. Pingback: Ја сам те родила, ја ћу те и… | Зелена учионица

Comments are closed.