Nisam zauzeta već mi se ne da da pričam s ljudima

Posted on

Tekst je inspirisan porukom bliske drugarice sadržaja “Hej, je li mi imamo neki problem?”

Poruka se desila nakon što se ja 24h nisam javila na njen poziv da idemo negdje, popijemo kafu, nešto radimo. A nisam, jer nisam imala vremena, snage, živaca. Jer pokušavam da ne radim stvari “radi reda”. Ne znam kako mi ide, ali mogu samo da kažem da me ne grize savjest što se ne javim odmah, a prije me grizla.

Ima jedan citat, dijele ga motivatori interneta, koji pola stvari koje podijele nikad ne bi primijenili u životu, jer za njih trebaju korjenite promjene ličnosti, a ko još ima snage za to? Uglavnom taj citat kaže (parafraziram) kako se uspješni ljudi odmah javljaju na telefon, na poruke, na pozive, jer samo gubitnici vole da ih čekaš. Al Paćino ili De  Niro. A možda nijedan od njih dvojice.

Ja sam onda gubitnik.

404830_10150458141089143_177747457_n

Zar ne mislite da je sasvim dovoljno što u poslovnoj kulturi moramo da ispoštujemo mailove, pozive, poruke? Zar ne mislite da sva ta poslovna moranja čine dovoljno moranja za jedan život? Pritom, da se razumijemo, a nećemo se razumjeti, jedna pametna gospođa koja ima preko 30 godina iskustva nam je jednom u firmi rekla: Samo kardiohirurzi moraju da budu non stop dostupni, ne morate odmah da odgovorite na mail kad vam stigne, jer kako ćete se onda organizovati? Ništa što vi radite nije tako urgentno važno da biste morali odmah da odgovorite. Nije to operacija na otvorenom srcu.

A ljudi se ljute. Ljudi dižu nos. Ljudi prevrću očima kad čekaju. Jer ko još ima strpljenja? Alo, mora sve i odmah sad, brzo , što brže, ode voz, ode svemir, požuri, odgovori, klikni, javi se, izađi, budi nasmijan, budi spreman da slušaš, da razumiješ, posavjetuješ. Sve budi.

Gazim ovu posljednju godinu kad broj 2 dominira svjesna toga koliko je vremena ispred mene, ali još svjesnija činjenica da sam tooooooliko vremena potrošila na ono što se mora. A današnje vrijeme nalaže da se mora biti dostupan.

Viber te lupi sa “seen!”. Baš kao i Facebook. Dodatno te lupi sa “posljednji put bio na mreži prije..” Tviter je malo nježniji, ali tamo recimo nemaš slobodu da tvitaš kad ti se neko javi na prethodnim mrežama, jer će on vidjeti da ti imaš vremena da tvitaš, a nisi mu se javio. A meni se nekad baš tvita, u tim momentima kad mi se s ljudima ne razgovara, pa licemjerno budem u fazonu: Joj, ne smijem. Nisam se javila na xy poziv.

A ljudi te traže svuda. Dm, inbox, Viber, Twitter, kažu sad i Snap, Whatsapp, ima još SMS pionira, poziva sve manje, ali ima i njih. Sreća pa fiksni ćuti. Sem ako nije neki anketar ili teleshop u pitanju. Zvonce na vratima davno umrlo.

Ne mogu. Odbijam da budem stalno dostupna. Ne mogu da odgovaram na poruke u raznim inboxima onog trenutka kad stignu. Zovite me nepristojnom, bezobraznom, bahatom, Ne mogu.

385467_10150458143314143_1754631983_n

Nedostajem sebi. Treba mi pola kile svježeg vremena za mene samu. Onaj ko to ne može da razumije, pa ne moramo ni da komuniciramo. Moji najbliži će to razumjeti. Čak i ako se naljute na mene, odljutiće se prvi put kad im se desi da ih ja tražim, a njima se ne razgovara. S najbližima ionako svi imate faze kad komunikacija ne zvoni na sve strane, ali znate da će se upaliti kad se sve složi na svoje mjesto, zar ne?

I ne, ne odbijaju ljudi komunikaciju samo kad imaju problem s vama ili su ljuti. Ljudima je ponekad potrebna tišina. A koliko god mi svi u ćutnji tipkali po telefonima ubadajući prstima po tastaturi, a u glavi mislili o stotoj stvari, to nije tišina. To je kakofonija.

A drugarica s početka teksta to razumije. Zato je stvarno istina da je najljepše imati ljude s kojima možeš da ćutiš. Pričati se ionako danas može sa svakim. Razgovarati, tek s nekolicinom.

 

409381_10150458140269143_1505056869_n