O poplavama illi “Vidjela sam čovjeka u maju”

Posted on

Poplavljene su mi misli. Litre i litre suza prošle su mi kroz glavu tražeći izlaz kroz oči. Nije to patetika.Svi oni koji su već na prvu rečenicu prevrnuli očima, neka odustanu odmah od čitanja.

Ali prije toga neka pozovu 1458 ako si iz Republike Srpske, 092 890 830 ili 090 291 032 ako si iz FBiH ili pošalji SMS na 1003 ako si iz Srbije. i neka potpišu peticiju: PETICIJA koja će omogućiti uvoz građevinskog materijala.

U nesrećnim vremenima imala sam tu sreću da niko moj, ni bliži ni dalji, nije nastradao u poplavama. A zar mi nismo svi u isto vrijeme i svoji i ničiji?

Petak, odlazimo s posla svi mi kojima su kuće i stanovi s one strane mostova, jer postoji mogućnost da mostovi budu zatvoreni. Imam 28 godina, jedan rat i jedno bombardovanje, razvod, 10 selidbi i tri promjenjene škole iza sebe, ipak ovo stanje u kojem smo se iznenadno našli me je uplašilo najviše od svih dosadašnjih. Valjda čovjek što je stariji sve teže podnosi činjenicu da se život može završiti i sad, dok ovo čitate, a on nije uradio sve što je trebalo da uradi.

Nije ovo prostor za ko zna koju reprizu lične drame. Drama je postala zajednička.

Provjeri podrum. Slušaj vijesti. Provjeri telefon. Refreshuj Facebook. Ne idi na Tviter, tviteraši će spasiti Srbiju. Gdje se nalazi Crveni krst. Kako je Jelena u Mrkonjiću. Kako je Milja u Trnu. Kako su ljudi u Budžaku. Ma nemoguće, neće toliko narasti. Puca Brana. Puca brana. Ne puca. U redu je. Doboja nema. Provjeri podrum. Spakuj kofer. Hlado je. Jebemjojmater ne prestaje da pada. Ma ko je ikad izmislio ljubljenje na kiši. Gubljenje života na kiši. Spasioci. Nikola na TVu. Nema čamaca. Zašto nema čamaca? Helikopteri koji prevoze političare. Imamo komandanticu. Popij vode. Ljudima fali pitka voda. Zašto si ponijela laptop, poješće ga voda. Djeca nemaju šta da jedu. Kako možeš pomoći. Ne gubi vrijeme na razmišljanje, pomozi. Nemoj misliti na sebe. Misli malo na sebe. Daj se. Ne daj da te prave budalom. Gledaj TV. Novinari su hrabri. Gradiška je dobro. Kakav je ovo petak. Refreshuj Facebook. Klikni share, toliko možeš. Daj svoj kaput, zaradićeš pare za novi. Odnesi jedan jastuk, dosta ti je jedan. A i ta jedna stolica ti služi samo za odjeću koju skineš sa sebe. Ljudi nemaju ništa. Čak ni iluziju da imaju nešto.

Dom Omladine pun omladine na kojoj će, srećom, ostati svijet. Facebook najzad dobija svoju društvenu ulogu i opravdava naziv “društvena mreža”. Krtice koje su skupljale dječiju i svoju odjeću, namještaj i razne drangulije sada postaju najvažnije ličnosti, jer oni imaju mnogo da daju. I znate šta? Dali su. Svi. Svaki sekund, svaki najmanji sekund bila sam svjedok pojavljivanja dobrih ljudi iz različitih uglova mog širokog svijeta. Moj inbox postao je skladište ljudskih sudbina.

“Imam odjeću za bebu do 8 mjeseci.”

“Htjela bih da poklonim haljinu za maturu.”

“Imam krevetac, ali nemam dušek.”

“Da li znaš kome je najpotrebnija hrana?”

“Jedan deda u Budžaku je sam.”

I tad, u trenutku kad ne jedeš tri dana i ne osjećaš glad, kad vidiš kuće koje su postale najlošija verzija sebe, kad vidiš ljude do grla u blatu i ostacima onog što su nekad zvali život, tad shvatiš koliko smo prokleto prokleti u svom prokletstvu zvanom “Daj svega i daj mnogo”. Voda je izjednačila i one sa digitalnim kapijama i one u trošnim brvnarama. Priroda nas je dovela u blato i rekla: “Vidite li, svi ste isti?” Sem onih koji su zakonski različiti. A oni nisu ni važni, jer se voze helikopterom.

I šta se onda desilo?

Danima su svi samo davali. Danonoćno. Plakalo se, molilo se, uzimalo i poklanjalo. bilo je onih koji su krali za sebe, ali njih će već zadesiti neka poplava u kojoj ni sami sebi neće biti u mogućnosti da pomognu. Fotkalo se, šerovalo se, osječao se ponos u vazduhu jer su svi gradovi, a posebno Banjaluka (jer nju sam gledala svojim očima) pokazali da ljudi žive tu među nama. Oni ljudi koji bi sa vama podijelili komad hljeba, dajući vam sredinu, da se ne osjećate loše jer nemate.

Lično sam postala bogatija za jednu Dagmar, Maju, Igora, Aidu, Smijlku, Teodoru, Nelu, Sašu, Raku, Bogoljuba, Korneliju, Andreu, Damira, Gorana. Još više sam zavoljela mnoge ljude, a posebno Davorina, Srđana, Milicu, Tikija, Anu, Nikolinu, Ljiljanu, Sašu, Bojanu, Nemanju, Suzu, Dejana, Borisa, Ninu, Dijanu, Darija, Dunju, Željku, Milju, Zoricu, Lidiju, Jelenu P., Markeza i cijeli Akvarijus…

Najviše od svega me pogodila moja nesvjesnost. Da, ja Brankica Stojanović, znam da postoje siromašni ljudi. I sama sam imala faze života u kojima sam se osjećala siromašno. Finansijski. I emotivno. Ali, ne, ja nisam znala u kakvim uslovima žive ljudi. Voda ih je nosila i izbacila pred sve nas nesvjesne izobilja u kojem postojimo i živimo. Ne, ne radi se o tome da ja nisam zaslužila sve što imam, jer sve sam zaradila svojim rukama. Ali se radi o tome da ti ljudi nisu to zaslužili. Nisu zaslužili ni tako tužan i siromašan život prije poplava, a kamoli poplave.

Ljuta sam na porodice sa hiljadu djece koju odgajaju na rubu preživljavanja uz poznatu, balkansku rečenicu “Gdje čeljad nisu bjesna, kuća nije tijesna.”. Jeste, tijesna je. Misli su im tjesne za tolike želje. Vidjela sam djevojčicu kojoj je Kinder čokolada kao meni odlazak na more. Čula sam priče o djeci koja su se otimala za čoko banane. Možda, oh, samo možda, ova poplava pomogne tome da se i njima pomogne, da ih neko vidi, čuje za njih, pa im pruži prst sigurnosti.

I za kraj ovog nasumičnog bacanja misli citiraću samu sebe:

Krivi smo jer smo pokazali da se možemo spasiti i sami, bez pomoći onih koje smo birali da nas spašavaju.

Krivi smo jer smo pokazali koliko možemo, znamo i hoćemo, pa sad više ne možemo da se izvlačimo na “ne znamo”.

Krivi smo jer smo opet na svoja leđa preuzeli teret onih koje plaćamo da taj teret ponesu. Ili bar podijele težinu.

Krivi smo jer smo sve to opet ćutke uradili izvlačeći se na to da nema vremena ni mjesta za galamu.

Krivi smo jer smo se opet bavili formom (sram ih bilo slikaju se), umjesto sadržajem (sram ih bilo nisu uradili ništa oni koji su trebali).

Krivi smo jer ne učimo ni na svojim, a kamoli na tuđim greškama. I nikad nećemo.

Krivi smo jer ćemo na mladima ostaviti svijet koji mi nismo znali da mijenjamo jer smo čekali da to neko drugi uradi za nas. A dočekaće njih.

Krivi smo jer ćemo sve ovo već sutra zaboraviti. Kao da se nikad nije ni desilo.

Krivi smo jer smo davali i šakom i kapom ne pomišljajući na to da su nam i šaka i kapa pod hipotekom.

Krivi smo jer neko uvijek mora da bude kriv.

I kao pečat sjećanja neka ostane ovih nekoliko lijepih priča sa terena. Na ispitu ljudstva pokazali smo da smo ono što smo uvijek trebali da budemo: Ljudi. Bar vi kojima je sad na mjestu gdje bi stajala duša da fizički postoji, nešto zaigralo.

P.S. Sunce ne znači da je došlo ono Sunce poslije kiše koje označava neko bolje vrijeme. Bolje vrijeme će biti ono u kojem će nam svima biti dobro i ono u kojem izaberemo one koji će raditi za naše dobro. To nam sunce treba.

Screen Shot 2014-06-06 at 13.40.53 Screen Shot 2014-06-06 at 13.41.17 Screen Shot 2014-06-06 at 13.41.26 Screen Shot 2014-06-06 at 13.41.48

 

 


3 thoughts on “O poplavama illi “Vidjela sam čovjeka u maju”

  1. Pingback: O poplavama illi “Vidjela sam čovjeka u maju”

  2. Pingback: O poplavama ili “Vidjela sam čovjeka u maju”

  3. Pingback: О поплавама или “Видјела сам човјека у мају”

Comments are closed.