Promise to myself: biću srećnija!

Neki ljudi idu psihologu. Neki ćute. Neki galame. Neki histerišu. Neki se napiju. Neki okrive nekog drugog za svoje stanje. Ja, evo, pišem. Patetična kakva jesam po genetskom kodu, dok prstima dodirujem tastaturu pokušavam da niz slova koja cure na ekranu kojem treba čišćenje shvatim šta se dešava i zašto se kosmosi urušavaju.

Imam ja tu neku lično donesenu odluku koja podrazumjeva mene srećnu. “Bićeš srećna, no matter what,” rekoh sebi i stvarno pokušavam da gazim tim manje utabanim stazama. Jer je ljudima lakše da prihvate sjebanost kao opšte stanje pa da njega ponekad upakuju u osmijeh. Ja na to, poslije 26 godina gladijstorske borbe sa životom, zaista ne mogu da pristanem. Neću da umrem od tuge. Ako umirem, nek umrem nasmijana. Ne ježite se na umiranje. Sve nas čeka.

Ali opet, naiđu ti neki periodi, ta neka stanja i sranja, kad tuga prosto preuzme primat. Sreća se sakrije u ćošak, drhteći kroz osmijeh i moleći se nekom tamo gore da ne naiđe neki pauk u tom mraku, jer se ona baš boji tih malih insekata zato što ne može da skonta smiju li se oni. I tad hodam ulicom na rubu suza, tad mi se usne pretvore u ružno obješeni džemper koji visi po ćoškovima ostavljajući tragove na naramenicama koje niko više neće popraviti. Tako i ja poslije svake posjete tuge. Niko me više ne može popraviti.

Ko li će pobjediti, ta slana kap u kojoj se samo oblaci ogledaju jer od sunca se skriva, ili ja koja glumim sunce u danima kad nema osmijeha oko mene? Beskraj upitnika, nigdje odgovora. Kao da iglu u plastu sijena tražim. Kao da sam zalutala u sopstvenom odrastanju. Život od mene traži da se osjećam krivom što nisam nešto što ne mogu da budem. A ja, dovoljno starija od sopstvenog života, ne mogu da mu dopustim taj luksuz da nastavi da diktira tempo mojih raspoloženja. Ko će pobjediti?

Ko će pobjediti u borbi mog ličnog straha od samoće i činjenice da smo svi, o, koliko samo, prokleto sami? Ko će odnijeti pobjedu kad snage odmjere slomljeno srce i prestrašene misli? Ko će iz nehata prvi povući obarač i s čim ću nastaviti da živim?

Da li će glasni smijeh koji budi uspavane duhove zavučene u pukotine na zidovima pobjediti ovu tišinu koja prijeti da me natjera da šapućem?

Gubim ljude kao da su ukosnice za kosu. Padam na testovima za koje sam mislila da ću briljirati. Okrećem se u krug dok mi se ne zavrti pa mi bude toliko muka da zaboravim gdje sam. Gdje sam? Jesam. Jesam li?

Nekoj budućoj meni imam da poručim da joj u obavezu ostavljam da duplo nadoknadi ove dane koje sam upropastila razmišljanjem u petoj brzini na putu na kojem nije dozvoljena veća od treće. Nekoj prošloj meni imam da se izvinim što nisam baš sjajna uvijek i što se ne pazim za sve ono što će tek doći.

Posao će popraviti polomljeno raspoloženje. Kad se zabavite radom za nekog osjećaj odgovornosti vam ne da da padnete u stanje “ne da mi se”.

Da mi se.

Da mi je da se.

Hvala blogu na trpljenju. Let it be.