Jesen stiže, očekivanje moje, ja se ne opametih

Posted on

U inboxu mi jedno 20 različitih mailova različitih sajtova sa istom tematikom: Kako da budete produktivniji. Moja podsvjest mi već devet mjeseci (ma i duže) govori kako sam neorganizovana, kako mi vrijeme curi, kako moram i ovo i ono, a nisam, kako me čeka ovo i ono, a nisam stigla, kako me trebaju ovi i oni, a nisam im se javila.

Nisam i moram.

loline none

Šta ćemo ako neću i ako ne mogu? Kad je prestalo biti dozvoljeno da nešto ne možeš?

Ne bih ja ni skontala koliko sam u tom alarm raspoloženju, mada kucam kao bomba koja će implodirati više nego neki sat, ali nema veze, da drugarica Lana, književnica koja tako lako riječima da neki život, nije napisala petnaestak rečenica o tome kako joj treba to da ne radi ništa. Da prosto postoji. I da treba da prestanemo da se osjećamo krivima zato što nešto ne možemo.

Ko kriv? Ja? Da, ja. Svaki dan, svakog trenutka za nešto sam sebi kriva.

Kriva, jer danas nisam stigla da napravim ručak, a Goran baš voli kad ja kuvam.

Kriva, jer sam ostala na poslu duže 14 minuta (da, gledala sam na sat), a mogla sam tih 14 minuta da Loli pjevam: “Taši, taši, Tanana i svilena marama” pa da se ona smije sa tih svojih šest zuba.

Kriva, jer imam bar tri osobe s kojima mi se pije kafa, ali nemam vremena ili sam prosto nesposobna da ga nađem.

Kriva, jer za sebe nisam uradila ništa mjesecima.

Kriva.

Ko me okrivio? Pa, ja, kako ko?

iris ljubav

I zato imam plan do Nove godine koji ću predložiti i vama. I znate šta je sjajno s njim? Pa ispunićete ga i vi!

Imam plan da ne planiram. Ništa. Nijedan dan. Imam plan da vidim šta Lola i Goran, Brana, Aljoša, Iris, Jelena, Anita, Milica, Ljilja, Žana, Sara, Siniša, Pero, Milica, Jelena, Savo, Nenad, Melisa, Buba, Saša, Vanja planiraju. Pa da možda i ja budem dio tih planova.

Kako ću ja to?

Lijepo. Ustaću svako jutro i krenuti redom, od dva najdraža poljupca u dvije omiljene ćelave glave pa preko osmijeha cura i Siniše u redakciji do popodneva koja će me već odveti nekom i nečem.

Da ne fotografišem, da ne gledam sebe u ogledalu onim optužujućim “Opet nešto nisi stigla” pogledom.

foto

Da ne kuvam na brzinu i na silu, sem ako mi se taj dan to ne bude baš radilo.

Da ne uzimam onoliko posla koliko ne mogu da obavim, samo zato što za trideset godina nisam naučila da kažem: “Ne mogu” i “Neću”.

Da kažem ljudima da ih volim i da ih podsjetim koliko su sjajni i važni.

Da čitam. Gledam. Slušam. Uramim slike. Složim albume. Sašijem haljine. Preslušam albume. Proslavim propuštene rođendane.

Jer ne mogu više da mislim da mogu, kad ne mogu. Da se takmičim sa samom sobom, kad sam već pobijedila. A i ti si, znam ja.

Moj jedini plan za ova tri mjeeca do Nove godine je da naučim da dišem i da nastavim da volim. Je l’ da da ću uspjeti?

Hoću. Jer bol u želucu kaže da hoću. Jer malaksalost kaže da moram. Jer smanjen apetit šapuće da mogu. Jer moj jedini plan može i mora biti da živim.

Očekivanje moje, jesen stiže, ja se ne opametih. Ali hoću. Obećavam.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Priča o neuspjehu: Da li ću ikada završiti taj fakultet?

Posted on

Trideset mi je godina i nemam diplomu fakulteta.

Imam još nekoliko ispita i tako već više od nekoliko godina.

Da li me je sramota? Jeste, ponekad.

Da li želim da završim fakultet? Da, svakako.

Zašto nisam? Ne znam. I nemojte me to pitati, jer imam dijapazon prijatelja i rodbine koji to pitanje postave bar jednom mjesečno.

Jesam li ja bila ona osoba koja je guglala: “Uspješni ljudi koji nisu završili fakultet”? O, naravno da jesam. Koliko god to bilo jadno i patetično. Mi ljudi volimo kad je još neko grešan poput nas. Lakše nam bude.

10256199_318225438326853_1286672822999413961_o

Ovo sam ja, gledam vas onim pogledom “Nemojte misliti da sam mnogo luda”

Sve to krene vrlo spontano. Moj otac u jednom trenutku mog studiranja više nije mogao da finansira moje studiranje, ja sam počela da radim neke honorarne poslove da bih se prehranila, cic mic, korak po korak, sve manje vremena je bilo za fakultet. Prve godine po prestanku studiranja sam još živjela u nadi da ću ja to završiti. U narednim godinama sam nekoliko puta čak pisala molbe za ponovni upis, uz razna obećanja i sebi i njima da je to sad to, evo sad ću ja to. Odlučila sam. Đavola jesam.

402547_10150556916184143_362390002_n

I tako sam ja, iz jednog potpunog neuspjeha, jer mi nesvršeni studenti smo veći neuspjeh od ovih koji ni ne krenu na fakultet, krenula da gradim neki svoj uspjeh. Iskreno, na tom mom putu mnogo mi je pomoglo ono što sam do tada naučila na Komunikološkom koledžu, posebno sa časova srpskog jezika na kojem smo najviše vremena provodili baveći se kreativnim pisanjem. Ali, sad je valjalo raditi i zaraditi, izboriti se za mjesto pod suncem, bez diplome u ruci.

422323_10150556877579143_933068104_n

Kad imate tetku koja je već ime u svijetu u kojem vi želite da rastete, mnogo vam je lakše, ali ujedno i mnogo teže. Lakše, jer vi već znate kuda idete, teže, jer svi misle da se vi držite za tetkinu suknju i uvijek vas posmatraju kroz tu prizmu. Ali, koga briga? Mene je često bilo.

429377_10150556878029143_1471691300_n

Imati nekog od koga možete učiti, to je blagoslov. Ja sam učila svaki dan. I učim.

Iz telefonskih razgovora starijih kolega.

Na sastancima na kojima sam satima ćutala i klimala glavom.

Na iskustvima drugih čiji sam dio bila bar kao posmatrač.

Rasla sam tako što sam mogla i htjela sve. Bez izuzetka.

Tako što sam žrtvovala brojne slobodne sate, da bih bila prisutna na projektima koji su me oblikovali.

U deset godina rada u agenciji, nema segmenta kroz koji nisam prošla, sem dizajna i produkcije. Bavila se medija planiranjem, kopirajtingom, akauntingom, ivent menadžerisanjem i svim tim poslovima s engleskim nazivima koji na našem ne zvuče tako egoztično. I uvijek jednom rukom držala PR uz sebe.

423112_10150556877829143_1825769064_n

Gutala sam knjige, nosila kući odštampane prezentacije i projekte, u periodima slobodnog vremena gledala prezentacije agencije rađene prije mog dolaska i redovno, gotovo svaki dan, pratila šta je to što se dešava u svijetu. Hoću reći – nikad nisam prestala da učim. Ali ni da se manjkom diplome mučim.

Posebno kad smo se prijavljivali na neki tender pa nam je trebao neko fakultetski obrazovan, s papirom. A ja samo onaj toalet imala kod kuće.

Da li sam ja uspjela? Ne znam, neka neko drugi to kaže. Ako, recimo, pitate Coca Colu, jesam, jer su me odabrali među toliko ljudi da baš ja budem njihov bloger.

Da li sam zadovoljna onim što sam postigla? Jesam, zadovoljna sam ovom Brankicom koja je pobijedila i onu nefokusiranu i onu rasplinutu i onu plašljivu i onu koju je previše bilo briga šta drugi kažu.

Da li sam ja sad neko i nešto? Ne. Nisam ni blizu. Prepadnem se kad vidim kako se ljudi olako nazivaju stručnjacima, kako se usuđuju da predaju i drže časove ljudima, maltene bez dana praktičnog znanja. Ali, jesam neko i nešto, sebi i ljudima oko sebe. Jer oni znaju iz čega sam postala sve ovo što sam danas.

166921_10150556878504143_1601638378_n

Da li ću završiti fakultet? Hoću, jer će u suprotnom suprug naučiti Lolu da me to pita, za jedno dvije godine, a djetetu neću moći reći: “Evo, sutra ću”. Meni su te Lole prava inspiracija.

Da li je za uspjeh potreban X faktor ili nešto više? Iks faktor je kul, blago onom ko ga ima i osloni se samo na njega. Mislim da njega možeš i isklesati radom, odricanjem, neodustajanjem, pobjeđivanjem same sebe i samokritikom. Jer, ja sam svoj najveći hejter i ljubitelj.

Nego, svi vi koji ste kliknuli na link misleći kako ću ja sad reći: “Ma kome treba fakultet?”, žao mi je – neću. Nije stvar u tome šta ćete vi na fakultetu naučiti iz knjiga koje su vam dodijeljene. Stvar je u disciplini, radnim navikama i neodustajanju. Stvar je u tome da nam sve nezavršene stvari vise nad glavom, ma koliko se mi pravili da ih ne vidimo. Nezavršen fakultet s nekoliko ispita je ljenost i bezobrazluk, a ne slobodoumnost i situacija za opravdanja poput: “Ali ja radim, ne stižem.”

I već sad zamišljam taj orgazmični osjećaj završavanja fakulteta, uzimanja diplome i stavljanja iste u ladicu.

Jer mi, znamo svi, neće nikad zatrebati.

Sem za neki tender.

Screen Shot 2016-08-27 at 10.25.54 PM

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


13512037_1034284413320199_4887705361872017419_n

Festival koji već godinama pokazuje da je sve moguće, ako ste dovoljno istrajni

Posted on

Sjećam se, kao da je bilo juče, ma kao da je bilo danas. A evo, prošlo je devet godina. Devet godina rada na projektu za koji su ljudi mislili da ga je napravio neko ko nije skoro provjerio «šta se to nosi» na muzičkoj sceni. A i tad, kao i sad, možda malo manje, bilo je u modi da se na muzičkoj sceni nosi što manje. I odjeće i talenta.

Prije devet godina nastao je Demofest. Sigurno najveći brend Banjaluke, poslije Trapist sira, Nektar piva i ćevapa. Onu legendu o sedam djevojaka na jednog muškarca u Banjaluci neću ni spominjati, jer se tu možda radi o muškarcu kao karakternoj osobini, ne kao polu.

Screen Shot 2016-07-18 at 11.42.51

Demofest je mnogo više od festivala. Demofest je dokaz da, kad si dovoljno istrajan, potpuno fokusiran na cilj, nema šanse da ne uspiješ. U tom slučaju vrijedi ona «Nemoguće je da je nešto nemoguće.» Te 2008. godine, gđa Janković okupila je tada nas skoro 20 i pred nas prostrla ideju o muzičkom festivalu koji bi se bavio demo bendovima. Nije to prvi put da se agencija Aquarius bavila marginalnim grupama u svijetu kulture i umjetnosti, ali nekako se to uvijek dešavalo iza kulisa. Pomogneš i ideš dalje. Na pitanje zašto baš demo bendovi rekla je: «To su djeca koja ulažu vrijeme i trud, sanjaju velike snove, a ljudi ih doživljavaju kao čupavce koji sviraju u garaži. Ta svijest se mora promijeniti.»

Imali smo cilj: Pobijediti kulturu šunda i kiča koja nam je svima gurala prst u oko. Koliko god taj cilj izgledao nemoguće, ovaj tekst će se potruditi da to upravo opovrgne.

Sve ovo vrijeme, svih ovih devet godina, iza scene Demofesta stoji otprilike 20 ljudi koji su temelj, podloga, leđa na kojima stoje svi oni koji budu angažovani sa strane, samo na tih nekoliko dana kad se festival sredi i izađe pred publiku. A Aquarius ga sređuje ostalih 362 dana. Možda mislite da je to još jedan u nizu festivala i možda on stvarno na momente izgleda tako. Ali, ljudi moji (je li to moguće?) to je čitava tvrđava unutar koje rade neki vrijedni, dragi ljudi koji smišljaju, pazite sad, kako da se za demo bendove što više čuje. Profesionalci sazdani od iskustva stečenog radom sa komercijalnim klijentima koji, bez dodatne finansijske nadoknade, dišu taj Demofest.

Tako smo za ovih 9 godina imali najgenijalnija kreativna rješenja nastala u glavama Dejana Šijuka i Mladena Škavića, uz inspiraciju ostalih kolega iz kreativnog odjela, potpuno senzacionalna scenografksa rješenja i najveću binu koja se svake godine diže uz dirigentsku palicu Borisa Kajganića. I, vjerovali ili ne, a morate mi vjerovati, 30+ demo bednova svake godine imaju:

  • Hotelski smještaj
  • Svog ličnog domaćina zaduženog da im ništa ne fali i zaduženog da im pokaže Banjaluku
  • Tri obroka
  • Opremu na kojoj sviraju i revijalni bendovi
  • Tonske probe
  • Radionice s raznim stručnjacima
  • Besplatno pivo (do neke granice)
  • I na raspolaganju Jelenu Babić, ženu koja svim programskim učesnicima zna i JMBG napamet, ženu i lijepu i pametnu

df jela

Ovaj tekst bi trajao predugo kada bih nabrajala sve ljude koji su pred sebe postavili cilj da Demofest bude najbolji festival, a ovi gore pobrojani uvijek su na čelu parade, jer je njihov rad najvidljiviji publici.

Govorili su: „Naplatite kartu“ , „Prodajte festival nekoj pivari“, „Ma šta će vam ti klinci“, „Dovedite još revijalnih bendova“, „Preselite se u Zagreb ili Beograd“. Pola sam zaboravila.

A evo njega, 21.7. će deveti put izaći da pokaže da je najveći mali festival, jer mu je ideja veća od muzike. A, sad se vi pitate, gdje je tu dokaz da, ako si dovoljno uporan, uspjeh ne može izostati?

Postavimo to ovako:

  • Ne postoji nijedna negativna medijska objava na temu Demofesta. Nijedna.
  • Demofest ne finansiraju Vlade i parade. Grad u kojem se održava učestvuje s nekim bakšišem, nedovoljnim da se plate domaćini, ali opet, bolje išta nego ništa. A evo ga, nije se ugasio.
  • Zavirite u bilo koju tačku bivše ex Yu i recite Demofest. Biće to kao karta za siguran osmijeh sagovornika.
  • Demofest je na male ekrane, radio stanice, portale, vratio demo bendove. A nisu čak morali ni da se skinu ni da sexy uradak procuri.
  • Pitajte novinare iz regije šta misle o Demofestu. Pa, svi ga jedva čekaju.
  • Ne postoji muzičar ex Yu regije koji u Demofestov leksikon nije upisao iskrene riječi hvale i nevjerice da to zaista postoji.
  • Ne moraju mu pripisati zasluge za to, ali dvije godine od nastanka Demofesta, broj TV emisija i malih festivala koji se bave demo bendovima, porastao je za 300%
  • M.O.R.T.; ZAA; – Demofestovi bendovi.

I znate šta još? Konstantno nas bombarduju naslovima kako je zajednički život nemoguć, kako se ovi i oni ne vole, kako je Haris Anti ovo, jer je on Milošu ono, a onda je Toše Luciji, ovako, jer se ne vole. Na Demofestu Haris, Ante, Miloš, Toše, Lucija i svi ostali pričaju isti jezik – jezik muzike. Skupi se Sarajevo, Mostar, Beograd, Zagreb, Nikšić, Skoplje, Niš, Split, Novi Sad, svi se skupe u Banjaluci, na Kastelu i bore se gitarama, pršti sve. I odu kući znajući da su svi pobijedili. I odu kući znajući da će se Banjaluci vratiti čim prije.

Jer to je ono što je Banjaluka – kuća Demofesta.

df 1

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Izgubili, da bismo nešto dobili

Posted on

Nakon 4 mjeseca uzgajanja podočnjaka, testiranja sopstvenih granica izdržljivosti i strpljenja, prelaska iz spavalice u nenaspavalicu, mnogo toga sam naučila, shvatila da mnogo toga ne znam i pokušavam da se pripremim na sve ono što me čeka s ovih sedam kilograma sreće.

Jedna od lekcija majčinstva koje me je potpuno obuzelo, pa ni ljudi više neće da razgovaraju sa mnom, jer na pitanje «Kako si?» dobiju mameći ekspoze o tome kako sam, a to je baš slojevito, jeste da žene značajno romantizuju cijeli taj proces zvani «biti majka».

Ne bih ja da osporavam svu ljepotu i širinu emocija koje doživiš, ali, sem na fotografijama online umjetnika, rijetko gdje možete u stvarnom životu čuti majke koje «kukaju» o onim negativnim stranama. Postoji nekoliko mainstream mana majčinstva zbog kojih vas udruženje savršenih majki kojima ništa ne pada teško, neće gledati čudno. To su nenaspavanost, kilogrami viška (mada je ovo na granici prećutne osude), izjava «ne mogu stići ništa» i to je otprilike to.

Jedan od gubitaka koje doživite dobijanjem djeteta, a o kojem se ne priča, je i vrijeme s partnerom, čovjekom s kojim ste uložili što je trebalo da biste dobili dijete. Današnje vrijeme je donijelo odluku da je ljubav prema djetetu jedina ljubav koja ti je u životu potrebna i šta ti tu sad kukaš za ljubavlju s partnerom, ljubavisaćete se u penziji, strpi se malo. Sram me bilo što bih da se i s mužem volim.

Ima dana, a ima i noći, kad se oboje gledamo umorno, sve ono što smo planirali da popričamo, uradimo, posvetimo se jedno drugom, ostane zarobljeno između dva skršena treptaja i prećutnog «sutra ćemo». A tako smo se zabavljali. Nijedan dan našeg zajedničkog života ne mogu okarakterisati kao dosadan. Nismo se uvijek voljeli najviše na svijetu, ponekad su i želje da jedno drugo bacimo s balkona pa trčimo da uhvatimo dole, bojile dan, ali smo znali kako da iskoristimo svaki trenutak. I onda ti dođu i kažu, čestitamo, postali ste mama i tata stvorenja koje će uzeti svaki vaš trenutak. I bukvalno preko noći se sve promijeni.

unnamed

Moj tata je uvijek govorio da je važno iz kog ugla posmatraš situaciju, možeš je posmatrati iz ugla ruže, ili iz ugla trne. Posmatrano iz ugla trna, mi smo na gubitku i možemo da kukamo kako sad nešto nemamo. A možemo, što i radimo, da sve posmatramo iz ugla ruže i da situaciju posmatramo kao dobitak, jer, bez obzira na osjećaj nedostajanja prema sopstvenom mužu, osjećaji koje zajedno doživljavamo odgajajući ovu malu pandu se ne mogu uporediti ni sa čim što nam se u našim tridesetogodišnjim životima desilo.

Tako da, kad na kraju dana podvučemo crtu, sigurno jesmo izgubili slobodu da ne razmišljamo o tome kako ćemo potrošiti svoje slobodno vrijeme i koliko ga imamo, izgubili smo komfor spavanja vikendom, izlazaka do kasno u noć i sve ono što parovi inače rade, ali kad sve te minuse spojiš dobiješ jedan veliki plus, dobitak koji ima noge, ruke, oči pune ljubavi i koji u nama izaziva sve ono što nismo ni slutili da možemo da osjećamo.

A i voleći nju, nas dvoje smo naučili da više i snažnije volimo jedno drugo, tako da smo, kako god okreneš mi na dobitku.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria