ejyskkdtsm1pamuyxh3u

Dijeta koja stvarno djeluje!

Posted on

Ako mene pitate, 15. januar je najdepresivniji dan na svijetu. Ne znam šta kažu stručnjaci za Dane ove i Dane one, ali evo ja kažem – 15. treba prespavati.

Prošle sve Nove godine. Sem one koju slavi Kinez Đuro.

Šljokice ponovo gurnute u dno ormara.

A novčanici gurnuti na dno torbe – jer u njima para više nema.

Ne mislim na vas koji štedite, mislim na nas koji volimo da poklanjamo, nas kojima djeca slave rođendan baš krajem decembra, na nas koji ne volimo 15.1.

ejyskkdtsm1pamuyxh3u

I da sve to bude još bolje, vozim se ja jutros na posao, muž priča neku svoju priču, a meni pažnja prikovana za glas koji dolazi s radija.

Sukobi. Oružje. Ubili. Prognali. Svađa. Rasprava. Zategnuti odnosi.

Srušio. Poginuli. Izrazio žaljenje.

Tri minute vijesti ukrale su ostatak mog dana.

I shvatim ja da ovako ne može više.

Imam dvije opcije. Da nas spakujem u kofere, pošaljem u tri lijepe evropske zemlje ili da idem na dijetu.

Informativnu dijetu.

information-diet

I dok će vas svi bombardovati detoksima, zelenim povrćem, organskom proizvodnjom, sjemenkama i vodom s tri i po kapi limuna narasla na Himalajima, a osveštana u Trebinju, ja mislim da to vama ništa ne treba. Reče vam žena koja nikad nije bila na dijeti.

Mi se, ljudi moji, moramo očistiti od ovog straha koji ulazi u kosti, u one ćoškove s mrvicama, u ljetnju garderobu.

Ne, nemam čarobne recepte kako se to radi, jer i mene samu čeka uvježbavanje olimpijske discipline izbjegavanja kao ugalj crne hronike, čuj mene hronike, života. Ali hajde da probamo zajedno. Vjerujte, meni kao urednici portala koji ne može zaobići svakodnevna dešavanja biće teže nego vama koje Fejsbuk bombarduje tim naslovima, jer ste samo dva puta kliknuli na to pa on misli da vas sad samo to zanima. Ali nemoguće je da je nešto nemoguće.

Zato možemo sljedeće (za početak):

 

  • Ujutru, na putu do posla, igrati se igre: ko prvi čuje vijesti i prebaci radio stanicu, ima kafu sljedeći dan.
  • Ako se vozite taksijem, nosite slušalice.
  • Kad dođete na posao pa uz kafu pregledate Fejs, potrudite se da prvo vi okačite kod sebe neku lijepu priču, oku ugodnu fotografiju, koristan savjet ili nešto što je vas inspirisalo. Dotaći ćete bar jednu osobu i zauzeti prostor namijenjen još jednoj tragediji.
  • Izbjegavajte razgovore o politici. Sem ako nisu vicevi o političarima. Znam da će ovo onima koji baš misle da je važno biti informisan zvučati kao: “Vidi je što se petlja”, ali moram vas suočiti s jednom tužnom istinom: nema šanse da mi nešto značajno promijenimo dok se ovi, koji su se u sve upetljali, ne otpetljaju. A sve dok nam njihove predstave budu zanimljive i dok budemo svojim vremenom plaćali njihove drame i svađe, oni će rasti i biti još gori. Zato – ne posvećujmo im vrijeme, jer sve čemu daš vrijeme RASTE.
  • Pokušajte da u svakom danu vidite nešto lijepo. Molim vas. Može to biti dnevnik zahvalnosti u kojem ćete svaki dan napisati tri stvari za koje ste zahvalni. A ne mora. Može biti što god da poželite. Ali nasmiješite se bebi kraj koje prođete, osobu koja vam se učini lijepom nagradite osmijehom i ne tražite joj manu. Ma i sitnice stvaraju bolju energiju od one u kojoj sad živimo.
  • Ne kukajte. Evo neću ni ja. Kukanje privlači nove razloge za kukanje i tome kraja nema. Ne kukajte.
  • Pazite kome dajete klik. Iz teksta o bilo kojoj tragediji, načinu na koji je neko umro, iz političkih rasprava, vi nećete izaći kao bolji čovjek – taj klik vam neće ništa dati, samo oduzeti. Pun je internet lijepih priča. Evo, Lola ih ima brdo.

Sad vi nastavite niz i dajte i meni inspiraciju. Uvjerena sam da zajedno možemo promijeniti atmosferu u kojoj se trenutno gušimo. U kilogramima i kilogramima velikih, globalnih, regionalnih, svačijih nesreća koje nas tjeraju da razmišljamo i o svojim malim, a koje od razmišljanja postaju još veće.

 

Fali nam sreće.

Zatrpajte se srećom.

Tu je.

Čeka svojih 5 minuta slave da zablista.

Vjerujte mi na riječ.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Od viška glava zaboli

Posted on

Nakon porođaja ne suočiš se ti samo s jednim skroz novim bićem za koje ti preuzimaš potpunu odgovornost, već se suočiš i sa samom sobom. Izmjenjenom, drugačijom, sa viškovima, što na tijelu, što u mislima.

Prvih nekoliko dana se baviš samo viškovima u mislima, a nakon toga, kad uhvatiš zrak između brojanja od jednog podoja do drugog, zagledanja u bebinu stolicu i čekajući onu zlatno žutu, pregledavanja cijele bebine površine kože u potrazi za nekom piknicom, ugledaš i sebe. U ogledalu.

I onda kreće haos. Uđeš u onaj mood “ja sam snažna, ja sam rodila, ja sam sposobna da rodim, to je novi život” bla bla bla i tako danima. I na površini tvojih misli ti to stvarno misliš. To je ono kao kad ti kao odlučiš da ne misliš ni na šta, i onda shvatiš da misliš o tome kako bi trebalo da ne misliš ni na šta. A ispod tog šlaga od uvjerenja, fil od nesigurnosti.

Zagledaš se sa svake strane, znaš da ne smiješ na dijetu, jer hraniš svoju bebu, proklinješ te sve slatkiše koji su ti se (kao) tražili pa si mislila da će od toga bebi samo narasti obrazi, nećeš narasti i ti. Sama za sebe zapinješ. Čini ti se da ni kroz vrata ne možeš da prođeš. I onda kreće haos. Onda te pojede onaj višak od kojeg glava zaboli. Guglaš vježbe, kažeš od sutra ću, a onda negdje pročitaš da ne smiješ, pa onda ni ne vježbaš. Guglaš dijete poslije porođaja, a onda shvatiš da nisi normalna, pa i od toga odustaneš.

Nećeš da oblačiš spavaćice, nego insistiraš na širokim pidžamama, helanke si sakrila skroz ispod, ispod, ispod. I još malo ispod. Po prvi put kreneš da razmišljaš o nekim steznicima. Ne pomaže čak ni uvlačenje stomaka. A okolina sa svojim “moraš da jedeš zbog mlijeka” takođe ne pomaže.

U babinama si osuđena na samu sebe i nekoliko ljudi oko tebe, kojima je beba ionako dovoljno veliko čudo, pa na tvoju kilažu ni ne obraćaju pažnju. A onda izađeš napolje. Pa ljudi kažu “pa super izgledaš s obzirom na to da si rodila prije dva mjeseca”. I ti onda kontaš da li je to eufemizam za “bože, kako si se udebljala”.

Odjednom ti se javi želja da prestaneš zauvijek da jedeš. Da budeš mršava kao ofinger i da ti listovi i bedra budu jednake debljine. Sjediš na dupetu da ti se bedra ne bi “razlila” po mjestu na kojem sjediš. Dižeš hlače/suknju preko pupka, da malo stisneš te kilograme koji se se ulogorili na stomaku. Bježiš od stomaka. Počneš da sve manje voliš sebe.

Kad sad, 4 mjeseca nakon tog kraja devetomjesečnog puta i početka nekog skroz novog života, pogledam na taj period, mogu samo da kažem: Previše razmišljanja je ubilo mačku, onu zgodnicu koja čuči u nama svima. A i nerealna očekivanja s fotografija fit mama koje viđamo po internetima i biramo da ih svjesno pratimo kako bismo nahranile svoje komplekse.

Nemojte to sebi da radite, mile moje tek porođene bucke. Kao što kamera dodaje ljudima na kilaži, i to uglavnom u predjelu sisa i dupeta, tako i mi, suočene s novom ulogom u životu, dodajemo same sebi mnogo više nego što imamo.

Devet mjeseci si skupljala te kilograme, što obavezne, što neobavezne, ali ko bi sebi uskratio kinder jaje ili sladoled kašikom. Supenom. Tačno devet mjeseci imaš da se oporaviš i vratiš samoj sebi. Sve je to savršenstvo od majke prirode napravilo. I taman kad prođe 9 mjeseci, utom eto i trčanja za malom aždajom i eto još koji kilogram dole. A onda možeš da razmišljaš i o karijeri modela (pokušaj humora nedjeljom).

Poenta cijele te “od viška glava i zgodnoća bole” sage je da smo sebi nametnule previsoka očekivanja koja kad sama sebe pogledaju u ogledalo nije im jasno od čega su toliko narasla. Shvataš li, svaka ti se kost u tijelu rastavila dok si rađala. Shvataš li, donijela si život na svijet, cijelog jednog novog čovjeka koji danas, sutra mora da vjeruje u sebe i svoje kilograme. Ko će ga naučiti ako ti ne naučiš da je gubljenje suvišnih kilograma, onih koji na tebe utiču zdravstveno, koji čine da se ne osjećaš dobro, proces i da se ne može desiti preko noći. Uči o sebi da bi svoje dijete naučila o njemu.

A i ako neki kilogram pretekne, neka ga. Otići će kad ti odlučiš da ode. I to ne tako što ćeš sebi uskratiti baš sve, nego tako što ćeš se sama sa sobom dogovoriti da kašiku probušiš, a patike iz ormara iskoristiš za malo fizičke aktivnosti u kojoj se odmara mozak i troši tijelo.

Samo nemoj da misliš da nešto u nekom trenutku moraš. Da moraš da izgledaš savršeno odmah po izlasku iz bolnice. Da moraš odmah da uđeš u svoje farmerke (ubilo me to, znala sam ih obući i hodati u njima po kući, iako sjedenje nije bilo opcija, ali sam sebe ubjeđivala da sam baš zgodna), da moraš da budeš totalno fit po izlasku iz babine, jer šta će ljudi reći. Da nećeš biti zgodna svome partneru i da zato moraš da smršaš do ljeta.

Ne moraš, ljepoto. Moraš samo da budeš dobro. U sebi i sa samom sobom. Zbog sebe, zbog njega i najviše zbog novog života.

dijeta_25112012_shutter625

Moja magična brojka je 7 kg viška, a ona još magičnija je Lolinih skoro 7 kg sa nepuna 4 mjeseca. Koje su tvoje magične brojke?