ejyskkdtsm1pamuyxh3u

Dijeta koja stvarno djeluje!

Posted on

Ako mene pitate, 15. januar je najdepresivniji dan na svijetu. Ne znam šta kažu stručnjaci za Dane ove i Dane one, ali evo ja kažem – 15. treba prespavati.

Prošle sve Nove godine. Sem one koju slavi Kinez Đuro.

Šljokice ponovo gurnute u dno ormara.

A novčanici gurnuti na dno torbe – jer u njima para više nema.

Ne mislim na vas koji štedite, mislim na nas koji volimo da poklanjamo, nas kojima djeca slave rođendan baš krajem decembra, na nas koji ne volimo 15.1.

ejyskkdtsm1pamuyxh3u

I da sve to bude još bolje, vozim se ja jutros na posao, muž priča neku svoju priču, a meni pažnja prikovana za glas koji dolazi s radija.

Sukobi. Oružje. Ubili. Prognali. Svađa. Rasprava. Zategnuti odnosi.

Srušio. Poginuli. Izrazio žaljenje.

Tri minute vijesti ukrale su ostatak mog dana.

I shvatim ja da ovako ne može više.

Imam dvije opcije. Da nas spakujem u kofere, pošaljem u tri lijepe evropske zemlje ili da idem na dijetu.

Informativnu dijetu.

information-diet

I dok će vas svi bombardovati detoksima, zelenim povrćem, organskom proizvodnjom, sjemenkama i vodom s tri i po kapi limuna narasla na Himalajima, a osveštana u Trebinju, ja mislim da to vama ništa ne treba. Reče vam žena koja nikad nije bila na dijeti.

Mi se, ljudi moji, moramo očistiti od ovog straha koji ulazi u kosti, u one ćoškove s mrvicama, u ljetnju garderobu.

Ne, nemam čarobne recepte kako se to radi, jer i mene samu čeka uvježbavanje olimpijske discipline izbjegavanja kao ugalj crne hronike, čuj mene hronike, života. Ali hajde da probamo zajedno. Vjerujte, meni kao urednici portala koji ne može zaobići svakodnevna dešavanja biće teže nego vama koje Fejsbuk bombarduje tim naslovima, jer ste samo dva puta kliknuli na to pa on misli da vas sad samo to zanima. Ali nemoguće je da je nešto nemoguće.

Zato možemo sljedeće (za početak):

 

  • Ujutru, na putu do posla, igrati se igre: ko prvi čuje vijesti i prebaci radio stanicu, ima kafu sljedeći dan.
  • Ako se vozite taksijem, nosite slušalice.
  • Kad dođete na posao pa uz kafu pregledate Fejs, potrudite se da prvo vi okačite kod sebe neku lijepu priču, oku ugodnu fotografiju, koristan savjet ili nešto što je vas inspirisalo. Dotaći ćete bar jednu osobu i zauzeti prostor namijenjen još jednoj tragediji.
  • Izbjegavajte razgovore o politici. Sem ako nisu vicevi o političarima. Znam da će ovo onima koji baš misle da je važno biti informisan zvučati kao: “Vidi je što se petlja”, ali moram vas suočiti s jednom tužnom istinom: nema šanse da mi nešto značajno promijenimo dok se ovi, koji su se u sve upetljali, ne otpetljaju. A sve dok nam njihove predstave budu zanimljive i dok budemo svojim vremenom plaćali njihove drame i svađe, oni će rasti i biti još gori. Zato – ne posvećujmo im vrijeme, jer sve čemu daš vrijeme RASTE.
  • Pokušajte da u svakom danu vidite nešto lijepo. Molim vas. Može to biti dnevnik zahvalnosti u kojem ćete svaki dan napisati tri stvari za koje ste zahvalni. A ne mora. Može biti što god da poželite. Ali nasmiješite se bebi kraj koje prođete, osobu koja vam se učini lijepom nagradite osmijehom i ne tražite joj manu. Ma i sitnice stvaraju bolju energiju od one u kojoj sad živimo.
  • Ne kukajte. Evo neću ni ja. Kukanje privlači nove razloge za kukanje i tome kraja nema. Ne kukajte.
  • Pazite kome dajete klik. Iz teksta o bilo kojoj tragediji, načinu na koji je neko umro, iz političkih rasprava, vi nećete izaći kao bolji čovjek – taj klik vam neće ništa dati, samo oduzeti. Pun je internet lijepih priča. Evo, Lola ih ima brdo.

Sad vi nastavite niz i dajte i meni inspiraciju. Uvjerena sam da zajedno možemo promijeniti atmosferu u kojoj se trenutno gušimo. U kilogramima i kilogramima velikih, globalnih, regionalnih, svačijih nesreća koje nas tjeraju da razmišljamo i o svojim malim, a koje od razmišljanja postaju još veće.

 

Fali nam sreće.

Zatrpajte se srećom.

Tu je.

Čeka svojih 5 minuta slave da zablista.

Vjerujte mi na riječ.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


13512037_1034284413320199_4887705361872017419_n

Festival koji već godinama pokazuje da je sve moguće, ako ste dovoljno istrajni

Posted on

Sjećam se, kao da je bilo juče, ma kao da je bilo danas. A evo, prošlo je devet godina. Devet godina rada na projektu za koji su ljudi mislili da ga je napravio neko ko nije skoro provjerio «šta se to nosi» na muzičkoj sceni. A i tad, kao i sad, možda malo manje, bilo je u modi da se na muzičkoj sceni nosi što manje. I odjeće i talenta.

Prije devet godina nastao je Demofest. Sigurno najveći brend Banjaluke, poslije Trapist sira, Nektar piva i ćevapa. Onu legendu o sedam djevojaka na jednog muškarca u Banjaluci neću ni spominjati, jer se tu možda radi o muškarcu kao karakternoj osobini, ne kao polu.

Screen Shot 2016-07-18 at 11.42.51

Demofest je mnogo više od festivala. Demofest je dokaz da, kad si dovoljno istrajan, potpuno fokusiran na cilj, nema šanse da ne uspiješ. U tom slučaju vrijedi ona «Nemoguće je da je nešto nemoguće.» Te 2008. godine, gđa Janković okupila je tada nas skoro 20 i pred nas prostrla ideju o muzičkom festivalu koji bi se bavio demo bendovima. Nije to prvi put da se agencija Aquarius bavila marginalnim grupama u svijetu kulture i umjetnosti, ali nekako se to uvijek dešavalo iza kulisa. Pomogneš i ideš dalje. Na pitanje zašto baš demo bendovi rekla je: «To su djeca koja ulažu vrijeme i trud, sanjaju velike snove, a ljudi ih doživljavaju kao čupavce koji sviraju u garaži. Ta svijest se mora promijeniti.»

Imali smo cilj: Pobijediti kulturu šunda i kiča koja nam je svima gurala prst u oko. Koliko god taj cilj izgledao nemoguće, ovaj tekst će se potruditi da to upravo opovrgne.

Sve ovo vrijeme, svih ovih devet godina, iza scene Demofesta stoji otprilike 20 ljudi koji su temelj, podloga, leđa na kojima stoje svi oni koji budu angažovani sa strane, samo na tih nekoliko dana kad se festival sredi i izađe pred publiku. A Aquarius ga sređuje ostalih 362 dana. Možda mislite da je to još jedan u nizu festivala i možda on stvarno na momente izgleda tako. Ali, ljudi moji (je li to moguće?) to je čitava tvrđava unutar koje rade neki vrijedni, dragi ljudi koji smišljaju, pazite sad, kako da se za demo bendove što više čuje. Profesionalci sazdani od iskustva stečenog radom sa komercijalnim klijentima koji, bez dodatne finansijske nadoknade, dišu taj Demofest.

Tako smo za ovih 9 godina imali najgenijalnija kreativna rješenja nastala u glavama Dejana Šijuka i Mladena Škavića, uz inspiraciju ostalih kolega iz kreativnog odjela, potpuno senzacionalna scenografksa rješenja i najveću binu koja se svake godine diže uz dirigentsku palicu Borisa Kajganića. I, vjerovali ili ne, a morate mi vjerovati, 30+ demo bednova svake godine imaju:

  • Hotelski smještaj
  • Svog ličnog domaćina zaduženog da im ništa ne fali i zaduženog da im pokaže Banjaluku
  • Tri obroka
  • Opremu na kojoj sviraju i revijalni bendovi
  • Tonske probe
  • Radionice s raznim stručnjacima
  • Besplatno pivo (do neke granice)
  • I na raspolaganju Jelenu Babić, ženu koja svim programskim učesnicima zna i JMBG napamet, ženu i lijepu i pametnu

df jela

Ovaj tekst bi trajao predugo kada bih nabrajala sve ljude koji su pred sebe postavili cilj da Demofest bude najbolji festival, a ovi gore pobrojani uvijek su na čelu parade, jer je njihov rad najvidljiviji publici.

Govorili su: „Naplatite kartu“ , „Prodajte festival nekoj pivari“, „Ma šta će vam ti klinci“, „Dovedite još revijalnih bendova“, „Preselite se u Zagreb ili Beograd“. Pola sam zaboravila.

A evo njega, 21.7. će deveti put izaći da pokaže da je najveći mali festival, jer mu je ideja veća od muzike. A, sad se vi pitate, gdje je tu dokaz da, ako si dovoljno uporan, uspjeh ne može izostati?

Postavimo to ovako:

  • Ne postoji nijedna negativna medijska objava na temu Demofesta. Nijedna.
  • Demofest ne finansiraju Vlade i parade. Grad u kojem se održava učestvuje s nekim bakšišem, nedovoljnim da se plate domaćini, ali opet, bolje išta nego ništa. A evo ga, nije se ugasio.
  • Zavirite u bilo koju tačku bivše ex Yu i recite Demofest. Biće to kao karta za siguran osmijeh sagovornika.
  • Demofest je na male ekrane, radio stanice, portale, vratio demo bendove. A nisu čak morali ni da se skinu ni da sexy uradak procuri.
  • Pitajte novinare iz regije šta misle o Demofestu. Pa, svi ga jedva čekaju.
  • Ne postoji muzičar ex Yu regije koji u Demofestov leksikon nije upisao iskrene riječi hvale i nevjerice da to zaista postoji.
  • Ne moraju mu pripisati zasluge za to, ali dvije godine od nastanka Demofesta, broj TV emisija i malih festivala koji se bave demo bendovima, porastao je za 300%
  • M.O.R.T.; ZAA; – Demofestovi bendovi.

I znate šta još? Konstantno nas bombarduju naslovima kako je zajednički život nemoguć, kako se ovi i oni ne vole, kako je Haris Anti ovo, jer je on Milošu ono, a onda je Toše Luciji, ovako, jer se ne vole. Na Demofestu Haris, Ante, Miloš, Toše, Lucija i svi ostali pričaju isti jezik – jezik muzike. Skupi se Sarajevo, Mostar, Beograd, Zagreb, Nikšić, Skoplje, Niš, Split, Novi Sad, svi se skupe u Banjaluci, na Kastelu i bore se gitarama, pršti sve. I odu kući znajući da su svi pobijedili. I odu kući znajući da će se Banjaluci vratiti čim prije.

Jer to je ono što je Banjaluka – kuća Demofesta.

df 1

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Priča o taksistima: “Molim vas jedno vozilo…”

Posted on

Ustajem uvijek prekasno iako sam veče prije sebi obećala da neću kliknuti snooze. Možeš ti to Brankice, ustani na vrijeme i idi pješke na posao, saberi misli. Niti ja to mogu, niti saberem misli. Ustajem, perem zube i biram haljinu, šminkam se i obuvam čizme, tužno gledam krevet radujući se vraćanju u čistu posteljinu.

“Molim vas jedno vozilo u ulicu XY”. Preskačem “dobro jutro”, jer dok i ona meni kaže dobro jutro izgubile smo dragocjeni minut.

“Ulica xy, stalna putnica.” Muk. “Stiže za 5 minuta.”

Sve ih znam. Znam im loše i lijepe dane. Znam koliko djece imaju, šta ih muči i kakvo vrijeme vole. Znam kome treba zamjena automobila, ko uživa u mirisu novog. Znam koliko im je teško.

“Dobro jutro, gdje idemo?”

Govorim adresu firme, iako i oni već znaju gdje ćemo. Jednom sam na pitanje “Gdje ćemo?” ponovila adresu svog stana, a taksista je rekao “Pa ovo je bila najbrža vožnja u mom životu.”

Vozim se taksijem, jer ne moram razmišljati o parkingu, jer sam živčana i sigurno bih mini nervne slomove i infarkte doživljavala što od pješaka, što od vozača, jer se često zamislim pa sam prijetnja i samoj sebi, a kamoli saobraćaju. Vozim se taksijem, jer usput obavim još par stvari, jer nije važno u koje vrijeme i kakva se vraćam. Vozim se uvijek istim taksijem, jer su ti ljudi divni. A ja volim divne ljude.

Postoji jedan gdin Plavi Mercedes koji mi redovno pokloni neku čokoladicu, ako me on vozi ujutru. Kaže ” Znam da se nećete sjetiti da odmah nešto pojedete. Imam i ja ćerku.” Postoji i drugi gdin Plavi Mercedes koji je izgubio ćerku u saobraćajnoj nesreći. Ona je bila pješak. Kod njega nikad ne svira muzika, ponekad se tek poneki uzdah otme.

Tu je i gospodin Sivi automobil koji je strastveni pecaroš i ima problema sa grlom. Povremeno me zamoli da mu pomognem oko njegovog novog telefona koji “stalno nešto updateuje”. Jednom prilikom je mene i prijateljicu odvezao u Laktaše na košarkašku utakmicu za neke smiješne novce. U razgovoru s njim shvatiš koliko jednostavne stvari, poput pecanja ili učenja unuka kako se zakiva ekser, mogu biti predivne.

Ima nekoliko gdina Sivih automobila. S nekima razgovaram o moru, s nekima o tome kako je život postao tužan i ružan otkako su se svi otuđili jedni od drugih, s nekima prosto o pitanju “Kako si?”. Ti ljudi kad vas pitaju kako ste, zaista ih zanima.

Taxi cab sign

Ima i crvenih, bordo crvenih, tamno plavih, sivozelenih. O svakom od njih bih mogla malu priču ispričati. Jer to smo mi ljudi – hodajuće priče.

Ne znam kako vi prolazite kroz svoj život. Da li posmatrate ljude oko sebe, stignete li posmatrati sebe dok razgovarate s nepoznatim ljudima koje srećete gotovo svakodnevno i koji vas dobro poznaju. Meni je to važno. Prvi put sam, nakon selidbe u novi stan, znala da sam kod kuće, svoje kuće, kad me je prodavačica iz prodavnice ispod nazvala “komšinice”. Znate, ima tih ljudi koji vam ujutru daju hljeb ili cigarete, koji znaju po vašem licu, boji glasa, znaju kako ste.

Htjela sam samo da kažem da osmijeh ili lijepa riječ ne košta ništa. Danas, kad sretnete nekog koga srećete svaki dan, recite mu dobar dan, prodavačicu pitajte kako je, a s taksistom prokomentarišite snijeg, umjesto statusa na društvenim mrežama. Ti ljudi rade za vas, koliko i za sebe. I svaka topla riječ, svaki slučajni osmijeh će im uljepšati dan. Jer nasmješenih ljudi je sve manje.

Svi smo umorni od svakodnevice, željni tople šolje čaja i razgovora u kojem niko nikog ne osuđuje, svakom od nas je potreban znak, neki maleni znak da smo primjećeni, da nismo samo JMBG ili papirić na kojem piše broj koji ste u redu čekanja za plaćanje računa u banci.

Zdravo, ja sam čovjek i hranim se emocijama kao i hranom. Hvala ti što si podijelio osmijeh sa mnom. 

P.S. Moja topla preporuka je da uvijek okrenete 1544 (Banjalučki taxi). Dugogodišnje iskustvo mi daje za pravo da tvrdim da su najbolji.


Ne razumijem.

Posted on

Ne razumijem ljude koji ni u čemu ne vide lijepe stvari, povod za sreću, klicu nečeg pozitivnog, kojima je život u energetskom minusu.

Ne razumijem portale, medije uopšte, koji po svaku cijenu (čitaj klik koji ima cijenu) pišu tekstove i objavljuju snimke i fotke koji niti su informativni niti su zabavni niti doprinose svojim postojanjem.

Ne razumijem žene kojima je šminka svakodnevna odjeća za lice.

Ne razumijem muškarce kojima je alkohol i povod i opravdanje i uzrok i početak i kraj.

Ne razumijem ljude koji svu svoju ljubav, vrijeme, emocije bilo kojeg tipa ulažu u navijanje za sportske klubove.

Ne razumijem ljude koji ne čitaju knjige.

Ne razumijem postojanje današnjih političara koji su političari koliko sam ja vidovita.

Ne razumijem tvrdnju da Bog kao simbol pravde postoji, a djeca oboljevaju, čak i umiru svaki dan.

Ne razumijem ni majke ni očeve koji ostave svoju djecu sa ili bez izgovora.

Ne razumijem humor na temu nečijeg fizičkog nedostatka i dodajem naslov: Zamisli da si taj neko ti?

Ne razumijem žene koje stavljaju silikone u bilo koji dio tijela jer me strah da u sebi nosim silikon.

Ne razumijem ljude koji nekog ne vole, čak i mrze, bez osnovanog razloga. Ljubav bez povoda već razumijem.

Ne razumijem ljude koji varaju svoje partnere i ostaju s njima partneri jer to tako treba.

Ne razumijem brakove koji se klate na klackalici brendiranoj u “U braku smo zbog djece.”.

Ne razumijem zašto je priča o seksu i seksualnosti uopšte taboo tema.

Ne razumijem zašto se struja i voda naplaćuju.

Ne razumijem zašto su putovanja na mora i planine tako skupa.

Ne razumijem zašto postoje granice i kome je ta idiotarija pala na pamet.

Ne razumijem zašto nekom smeta što dječak voli dječaka, a curica curicu.

Ne razumijem šta znači polna ravnopravnost kad je nemoguće da budemo ravnopravni. Mi smo svakako superiornije.

Ne razumijem zdrave ljude koji sebi dozvole debljanje do statusa “medvjed”.

Ne razumijem ljude koji se drogiraju jer taj drogirani tren sreće košta sto trenutaka užasa nakon spuštanja.

Ne razumijem mnogo stvari, ljudi, situacija na ovom nerazumnom svijetu.

Ne razumijem. Ali ne osuđujem. Jer i ja radim i živim mnoge stvari koje drugi ne razumiju.

Želim vam razumijevanje :*


Zašto nisam hejter?

Posted on

1. Zato što situacije koje hejteri često hejtaju su situacije u kojima su se sigurno i oni često nalazili, samo im je pamćenje kraće od jezika.

2. Zato što sam daleko od savršenosti i ostavljam sebi prostor za grešku, pa otkud mi pravo da hejtam tuđu grešku kad će se kad tad dogoditi i moja?

3. Zato što je kritika koja u osnovi ima samo potrebu za galamom, omalovažavanjem učinjenog i slično, besmislena, neosnovana i umarajuća.

4. Zato što, da bih bila dobar čovjek sebi moram pokušati da razumijem druge. Ma kako to ponekad nemoguće izgledalo.

5. Zato što ne poznajem sve ljude na svijetu i nemam pravo da donosim sud o njihovim djelima bez da znam šta se u pozadini nečeg što su napravili, a što je postalo predmet opđtenarodnog hejta, nalazi.

6. Zato što nemam vremena za zamaranje tuđim životom jer ni svoj, poslije 27 godina, nisam u potpunosti dovela u red.

7. Zato što sam i sama često bila predmet neistinitih priča i imala potrebu da idem od čovjeka do čovjeka i da mu objašnjavam “da to nije tako kako ljudi pričaju” i to me je koštalo mladalačkih eobnovljivih živaca.

8. Zato što se ne usuđujem da prva bacim kamen.

9. Zato što samoj sebi dugujem mnogo lijepih dana u životu. A hejt i lijepi dani se poništavaju međusobno.

10. Zato što je ćutanje prelijepa aktivnost.

Pokušaću to da objasnim na konkretnom primjeru. U našoj sredini živi djevojka za koju muški pol kaže da je !lijepa i zgodna”. Djevojke, da li od ljubomore ili ne znam čega, se ne izjašnjavaju. Nisam imala priliku da se često srećem s njom pa mogu samo reći da je prijatne spoljašnjosti. Ljepša od prosjeka. Sudeći po njenim djelima, ili bar onome što je do mene dolazilo, djevojka je imala jedan cilj u životu: Da postane popularna na osnovu svog stasa i ljepote.

Komentar 1: Ko smo mi da osuđujemo ciljeve drugih u životu i otkud uopšte znamo da su naši ciljevi ispravni? Ispravan životni cilj definiše smao količina zadovoljstva koju ispunjenje toga donese. 

U maloj sredini kao što je Banjaluka, koju bih se usudila nazvati provicnijom, uspjesi se teško praštaju. Bilo kakvi. Elem, ta predmetna djevojka je u gradskim pričama predstavljala osobu koja je seksualno vrlo aktivna i osobu koja je fan plastične hirurgije. Dogodi se to da je ona u ispunjenju svog cilja uspjela. Njene, malo slobodnije, fotografije izašle su u magazinu koji voli slobodnije ljepote.  U tom magazinu ona je okarakterisana kao predstavnica ljepote cijele naše države. Sigurna sam da je zbog toga bila izrazito srećna.

Naravno, uslijedili su komentari: kurva, vidi je, skinula se gola, Bože, koliko je glupa i sl. (ne ulazi mi se u citiranje ni parafraziranje).

Zašto? Zašto su ljudi nesposobni da prihvate činjenicu da je njen cilj bio upravo to fotografisanje? Zbog čega? Šta tebe, mali obični čovječe koji pokušavaš da savladaš prepone koje ti život podmeće, interesuje djevojka s kojom nikad kafu nisi popio, a vjerovatno ni nećeš.

Postoji nekoliko otvorenih pitanja ovdje. Da li je ta djevojka nekome naškodila? Sudeći po mnogim komentarima, čini mi se da je mnoge usrećila. Da li ona nekog oštetila, oduzela mu nešto, prekršila zakon, ubila nekog, bilio šta od stvari koje jesu za osudu? Koliko ja znam nije. Ona je samo htjela da i drugi ljudi uživaju u njenom tijelu.

Tu dolazimo do konačnog zaključka: Try walking in my shoes. 

Ja se nikad ne bih slikala gola za široke narodne mase. Ali ni ona vjerovatno nikad ne bi pisala blog.

Htjedoh reći, uživajte u miholjskom ljetu. Učite napamet ljude koje volite. Radujte se svakom danu. I ne doživljavajte ovo kao patetiku, već kao nešto što neće pomoći samo vama da se osjećate bolje, već i ljudima koji vole vas pa njihova sreća zavisi od vaše. Moja današnja odluka je da u nekome pronađem nešto dobro. Da bi mi dan bio dobar. Učinite i vi isto.

 

P.S.

Glasam za konstruktivnu kritiku. Glasam za kritiku društva koje se raspada i koje je izgubilo kompas. Glasam za hejtanje svih virusa u društvu od kojih smo bolesni već godinama i nikako da se oporavimo. Ali ne glasam za gledanje svijeta kroz slomljene naočale, pa sve izgleda loše. Puno je dobrih ljudi svuda oko vas. Ljudi koji stvaraju, koji pomjeraju granicu, koji svoj mikrokosmos mijenjaju nabolje. Vrijeme je i za malo pohvala. Za otkrivanje dobrih strana ove medalje čiju zarđalu stranu gledamo bez prestanka.


Promise to myself: biću srećnija!

Posted on

Neki ljudi idu psihologu. Neki ćute. Neki galame. Neki histerišu. Neki se napiju. Neki okrive nekog drugog za svoje stanje. Ja, evo, pišem. Patetična kakva jesam po genetskom kodu, dok prstima dodirujem tastaturu pokušavam da niz slova koja cure na ekranu kojem treba čišćenje shvatim šta se dešava i zašto se kosmosi urušavaju.

Imam ja tu neku lično donesenu odluku koja podrazumjeva mene srećnu. “Bićeš srećna, no matter what,” rekoh sebi i stvarno pokušavam da gazim tim manje utabanim stazama. Jer je ljudima lakše da prihvate sjebanost kao opšte stanje pa da njega ponekad upakuju u osmijeh. Ja na to, poslije 26 godina gladijstorske borbe sa životom, zaista ne mogu da pristanem. Neću da umrem od tuge. Ako umirem, nek umrem nasmijana. Ne ježite se na umiranje. Sve nas čeka.

Ali opet, naiđu ti neki periodi, ta neka stanja i sranja, kad tuga prosto preuzme primat. Sreća se sakrije u ćošak, drhteći kroz osmijeh i moleći se nekom tamo gore da ne naiđe neki pauk u tom mraku, jer se ona baš boji tih malih insekata zato što ne može da skonta smiju li se oni. I tad hodam ulicom na rubu suza, tad mi se usne pretvore u ružno obješeni džemper koji visi po ćoškovima ostavljajući tragove na naramenicama koje niko više neće popraviti. Tako i ja poslije svake posjete tuge. Niko me više ne može popraviti.

Ko li će pobjediti, ta slana kap u kojoj se samo oblaci ogledaju jer od sunca se skriva, ili ja koja glumim sunce u danima kad nema osmijeha oko mene? Beskraj upitnika, nigdje odgovora. Kao da iglu u plastu sijena tražim. Kao da sam zalutala u sopstvenom odrastanju. Život od mene traži da se osjećam krivom što nisam nešto što ne mogu da budem. A ja, dovoljno starija od sopstvenog života, ne mogu da mu dopustim taj luksuz da nastavi da diktira tempo mojih raspoloženja. Ko će pobjediti?

Ko će pobjediti u borbi mog ličnog straha od samoće i činjenice da smo svi, o, koliko samo, prokleto sami? Ko će odnijeti pobjedu kad snage odmjere slomljeno srce i prestrašene misli? Ko će iz nehata prvi povući obarač i s čim ću nastaviti da živim?

Da li će glasni smijeh koji budi uspavane duhove zavučene u pukotine na zidovima pobjediti ovu tišinu koja prijeti da me natjera da šapućem?

Gubim ljude kao da su ukosnice za kosu. Padam na testovima za koje sam mislila da ću briljirati. Okrećem se u krug dok mi se ne zavrti pa mi bude toliko muka da zaboravim gdje sam. Gdje sam? Jesam. Jesam li?

Nekoj budućoj meni imam da poručim da joj u obavezu ostavljam da duplo nadoknadi ove dane koje sam upropastila razmišljanjem u petoj brzini na putu na kojem nije dozvoljena veća od treće. Nekoj prošloj meni imam da se izvinim što nisam baš sjajna uvijek i što se ne pazim za sve ono što će tek doći.

Posao će popraviti polomljeno raspoloženje. Kad se zabavite radom za nekog osjećaj odgovornosti vam ne da da padnete u stanje “ne da mi se”.

Da mi se.

Da mi je da se.

Hvala blogu na trpljenju. Let it be.


Petominutni tok misli

Posted on

Danima već bolujem od neizdrža. Imam neke kolapse misli u glavi. Na infuzije ih stavljam, ali ih ni to ne smiruje. Napijem ih, ali se samo teturaju kao pijane žene na štiklama. Uspavam ih, ali se u snovima razigraju i ubijaju me prerazmišljanjem. Te misli.

Nemiri. Ne miri. Gdje je tu mir?

Optužena da ne dajem dovoljno, osuđena na život sa etiketom sebičnjakovićke sve što u svoju odbranu imam da priložim je glavobolja i natečene oči. Koga je to još od sigurne smrtne kazne za emocije sačuvalo? Nikoga.

Što sam starija, sve mi je teže da pristanem na kompromis. Naviknuta na sebe, na svoje berlinske zidove koji i dalje u mojoj glavi dijele istok i zapad, na svoju strogo krojenu slobodu koja nije ni prekratka ni predugačka, gdje sam zalutala? Gdje da se sakrijem?

Krene iz dna stomaka najavljujući oluju, zadrži se u grudima i tu mi krade vazduh,  dušu mi uzima, popne se u grlo pa se folira kao da je knedla sa šljivama i rodi se iz mene kao uzdah. Nemir.

Igra se sa mnom. Taj nemir. Igra se s mojim raspoloženjem kao da je jo-jo. Dole – depresija. Gore – histerija.  Na momente moj  smijeh odzvanja od zidove kao loptica za skvoš. Plava. Raspoložena sam. Na momente osjećam da ću ostati bez daha i da će taj crveni balon u mojoj glavi koji čeka da se oslobodim same sebe, uhvatim ga i odem, eksplodirati na milijardu dijelova i nikad ga više neću pronaći.

Čiji sam ja komadić i da li postoji taj komadić koji nedostaje? Zašto su mi sve ljubavi kao Kunderine smiješne?

Zamisli da sretneš luđaka koji tvrdi da je riba i da smo svi ribe. Hoćeš li se svađati s njim?
Hoćeš li se pred njim svlačiti i pokazivati da nemaš peraja?
Hoćeš li mu kazati u oči šta misliš?

Glumim slobodu, a nisam slobodna. Vezana mislima kao lancima koprcam se u mraku gledajući sunce kroz rešetke sopstvene podsvijesti. Jednom nogom sam na rubu prošlosti, a strah da pogledam ka nebu me paralizuje. Strah od visine postao je strah od letenja, što rekla Erika:

“Bigamija je kad imate jednog muža previše. Monogamija je to isto.”

Zamjenila bih muža sa muškarca.

Nije ovo blog post. Ovo su nabacane misli kao odjeća u mom ormaru koju sakrivam zatvaranjem vrata od ormara. Kao što haos u svojoj glavi sakrivam zatvaranjem očiju. Tad ne razmišljam. Kad spavam.

Sve bih na brzinu, a fali mi polako. Dišem do pola pluća, čuvajući stomak za varenje sopstvenih nervoza. A lijepo nas je instruktorka joge učila:

Dišite duboko. Slušajte se kad dišete. Posvetite se disanju.

Jedem hranu koju nemam vremena da sažvaćem. Nije mi vrijeme niko uzeo, nisu ga rasprodali pa za mene ništa nije ostalo. Ja sam ga sakrila u džep neke jakne koju više ne nosim pa sad čekam to godišnje doba kad će mi ta jakna zatrebati pa da mi se vrati.

Tok misli. Pretvorila sam se u haos na dvije noge. Restart. Hibernate. Sleep. Dođi i pronađi moje dugme. Ti. Baš ti.

Ustani. IStuširaj se. Radi. Jedi. Radi. Radi. Jedi. Radi. Istuširaj se. Spavaj. Na unutrašnjim ličnim izborima sigurno ne bi mene izabrali za predsjednicu. Mozak bi mi zamjerio što sam ga tjerala na prekovremeni rad bez mogućnosti godišnjeg. Srce me ne bi ni pogledalo jer sam ga lomila. Zdravlje bi mi ispostavilo sve nalaze navodeći jajnike kao glavnog svjedoka optužbe. Duh se ni pojavio ne bi. Iznevjerila sam sopstvenu sebe koju pokušavam da razvijam kao slobodnu državu. Ja, žena država sam pred emotivnim bankrotom.

Ostaje mi samo da za sva slova optužim PMS. Uz parolu: Ćeraćemo se još.

Ćeraćemo se još
Sve može biti
Sem da se nećemo ćerati

Iz raja smo išćerani
Ali iz pakla nije niko
I niko se nije ćerao toliko
Da se nije mogao ćerati više

I koliko se god ćerao
Nije do kraja doćerao

Na mladima ćeranje ostaje
Ćeraćemo se još

Ali se više nećemo ćerati
Napamet i osumice
Brže — bolje i kako bilo
Tek onako od duga vremena
Na pola srca
Nadvoje
Natroje
Svako na svoju stranu
Ne znajući šta bi drugo
Pa ajde da se ćeramo

Nego ćemo se ćerati pametnije
ledene glave

Po planu ćeranja
Koji smisle najmudriji
Ćerolozi
Sa katedri za ćerologiju

Onaj ko hoće danas da se ćera
a ne prati razvoj i domete
ćeranja
Nema šta da traži
Na ćeralištima i ćerijadama.

Bećković, moj dobar drug.


Žensko ludilo na slovo PMS

Posted on

Imala sam baš nešto malo godina kad sam se prvi put susrela sa osmoglavom aždajom koja umije da bude i umiljata. U narodu poznatija kao PMS. Poznata po tome što je žene priznaju i nadaju se muškarcima koji će uspjeti svaki mjesec da je eutanaziraju, a muškarci pojavu PMSa karakterišu kao izmišljotinu.

Bilo kako bilo, riješimo dileme jednom za sva vremena. Dame i gospodo, PMS postoji.

PMS je ono kad ni GPS ne pomaže koliko se pogubiš. – @pearsawfly

Kad me prođe PMS pokušam da se samoanaliziram i doskočim mu sljedeći mjesec sa pametno smišljenim planom jer ga poznajem. Ali ne. Ne poznajem ga. Ili ne poznajem sebe.

PMS je ono kad hoćeš, a nećeš, mada si mogla, iako nisi sigurna i ako te još neko pita popizdićeš, a ako te ne pita rasplakaćeš se jer te zanemaruju. To su oni trenuci kad bi voljela da pojedeš Alisin kolačić za smanjivanje i sakriješ se u rupu nekog miša pa da zajedno dijelite sir. Ali bi, ako je ikako moguće, voljela da dobiješ i Alisin kolačić od kojeg se raste pa da cijelom svijetu pokažeš ko si i od čega si sastavljena. Nevjerovatno je koliko te to psihofizičko stanje etiketirano sa tri slova dovodi u stanje prevelike naglašenosti svega. Od grudi koje iskaču iz grudnjaka, do srca koje iskače iz grudi.

PMS je psihofizički rolerkoster – ne prilazi. @organvlasti

PMS je ono kad si neuračunljiva, ali bi voljela da se sabereš s nekim dok te PMS ne oduzme. PMS je kao koktel pun alkohola za koji ne znaš hoće li te opiti ili ubiti. Tih nekoliko dana traje kao sto godina samoće. Natjera te da se preispitaš hiljadu puta, rezervišeš termine za sve plastične operacije, zaprosiš prvog frajera na ulici i uzmeš sladoled sa 12 kugla pa ne obrišeš nos kad upadne u sladoledno brdo. PMS je glad koja je sita, naspavanost koja zjeva, suva suza, osmijeh koji se ne čuje, zagrljaj jednom rukom, uzdah teži od slona, samoća koja traži pažnju. PMS je sva ženina krhkost i sva ludila s kojima mora da živi svakodnevno pa jednom mjesečno mora da ih pusti na igralište u pjesak. Pa im, kad odlaze, kad PMS prolazi, redovno recituje Popu i “Vrati mi moje krpice.”

Ja mislim da će moj PMS jednog dana nekog da rokne. @magdajanjic

A znam ja i žene koje tvrde da nemaju PMS. Da to njih ne dotiče. To su iste one za koje nisi siguran da su ikad plakale jer sva svoja toliko ljubomorno čuvaju da ih i od sebe sakriju. To su one uvijek ispeglane, sređene, žene sa tetoviranim ISO standardom koje se lome i krše kad se sva svjetla pogase i ni same sebe ne vide. I one imaju PMS samo su u fazonu “šta vas briga za moje slabosti?”.

Ljubav prema ženi je na najvećem testu tokom PMS-a. Ako je u tom periodu voliš, volećeš je zauvek. @hedonizammm

Koliko god komplikovano to troslovno stanje (ili sranje, kako vam je draže) izgledalo uputstvo za preživljavanje tih nekoliko dana je jednostavno. Prejednostavno. Žene, ne pokušavajte da ga kontrolišete. Nemoguće je. Poenta je pokušati se okružiti ljudima koji vas zaista vole. Onima na koje ste pomislili kad ste pročitali “zaista vole”. Pa nek su njima Bog i ostala mitska boća na pomoći.

Muškarci, volite nas. Recite da smo lijepe, iako tih dana baš i nismo jer od haosa u glavi nismo u stanju da mislimo na haos na sebi. Zagrlite nas češće nego što to radite inače jer ćete jedino tako spriječiti (samo)ubistvo. Poslije treće čokolade, donesite i četvrtu i nemojte NI SLUČAJNO spomenuti da smo riječ na d. Ako galamimo, ćutite. Pa minute ćutnje preračunajte u orgazme koje ćemo otplatiti kad se vratimo sebi.

PMS je test ljubavi prema ženi. Ko voli ženu tada, voli je uvijek. @aleksa21

Volite li vi svoju ženu?


Kuda odu ljudi kad od nas odu?

Posted on

Znam da znaš da pišem tebi. Ali pravićemo se da ne pišem.

Kako ide to s prijateljstvima?

“Hej. ćao, ja sam Brankica.”

“Ja sam XY. Drago mi je.”

I tad počinje igra energija. One se dogovaraju, pregovaraju, njuškaju i odlučuju da li će se udružiti da bi stvorile jedan divan odnos, ili će se odbiti i pokušati zaboraviti. Prijateljstvo je međusobno prepoznavanje srodnih duša koje bi zajedno mogle biti mnogo srećnije. Na mnogo nivoa.

Sprijateljite se. Počnete da dijelite sve. Od krem banane do misli. Često i kašike i viljuške, posljednje marke u novčaniku, sreće i briga, tuge i ushićenja, detalja o seksu i detalja o ručku (ko zna da kuva). U određenim periodima uvijek jedan daje više. Kad bismo to slikovito pokazali izgledalo bi kao talas. Gore dole, gore dole. Jednom daš ti malo više, drugi put drug da malo više i kad podvučete crtu (jer crta se u prijateljstvima podvlači onda kad vam treba razlog da se s nekim posvađate pa tražite dlaku u jajetu), s stvarnim drugarima ste uvijek na pozitivnoj nuli. Lijepo je to. Imati osobu koja zna da da, ali i da uzme pruženo. Kao moja Jela i Anita.

Ali šta se desi kad to nije talas nego planina koja raste raste raste i raste i ne vidi joj se ni kraj ni početak i ide uvijek na jednu stranu? Šta se desi kad vi date sve, i ljubav i misli i pažnju i vrijeme i dane i živce (kojih uglavnom nemate) i novac i noći i razumjevanje i brinete njene brige i mučite njene muke i tako do unedogled? A dobijete – šta? Podvlačenje crte kaže – ništa. Dalo bi se tu izvući nekoliko lijepih izlazaka, izlaženja u susret, prijeko potrrebnih zagrljaja i saslušavanja ljubavnih muka. Ali to imate i sa ljudima koje ne zovete prijateljima.

Uđimo malo dublje u taj odnos. Znate ona prijateljstva koja ćute ako neko nema problem (ma kako to teška riječ bila), ako nema nikakvih ljubavnih avantura ili uspona i padova na pomolu? Znate one ljude zbog kojih sređujete stan, sređujete sebe jer vas ne smiju baš vidjeti u svakakvom izdanju? Znate one prijatelje kojih tako nema, pa nema, pa nema i gle čuda, nazovu i postave jedno pitanje i iznesu jedno konstataciju: Hej, pa što te nema? Ej, da ti kažem, imam jedan problem…nastavak poznat redakciji.

Znate one prijatelje koji pred vama pričaju o onom tamo, pa odu kod onog tamo pa pričaju o vama? One prijatelje koji u društvu puste da vas ljudi ogovoaraju i ne ustanu u vašu odbranu, ma kako vi krivi bili? Znate one prijatelje koji su sposobni da vam se nikad ne jave u životu jer su oni to tako odlučili, baš njih briga kako ste vi?

Ne znate jer to nisu prijatelji.

To su ljudi kojima je u datom trenutku potrebna pažnja. Koji ne grade odnose nego ih lijepe ljepkom pa dok traje ljepak, traje i odnos. To su oni ljudi koji krpe i haljine i ljubavi. To su oni ljudi koje kad otpakujete ne nađete ništa. Kao kad za slavu u predivnom papiru sa šljaštavom mašnom dobijete tursku bomobnjeru koja lomi zube. Taj nivo razočarenja.

Ja nisam uvijek dobar drug. Često nemam snage ni vremena ni za sebe, često sam površna i bahata, često bezobrazluk nazivam iskrenošću. Ali sam spremna na davanje do kraja beskraja. I spremna sam, što rekla stara narodna, i ruku dati. I to desnu. Nadam se da do stoga nikad neće doći 🙂

Ali se trudim da se ne foliram. Učim sebe da ljude koje ne želim i za 20 godina pored sebe ne uvjeravam da smo prijatelji. Ne, čovječe, mi smo drugari, poznanici, trenutno nam je super i ne mogu ti obećati da ću se za tebe probuditi u tri ujutru. To je sve što ljudi treba da znaju.

Šta u stvari razlikuje prijatelja od drugara?

S drugarom kad izlaziš ponekad moraš unaprijed da smisliš temu za razgovor. S prijateljem možeš i da ćutiš.
S drugarom vrlo često paziš kako se ponašaš, a prijatelju kažeš da on malo pripazi kako se ti ponašaš.
S drugarom piješ na čaše, s prijateljom često na flaše.
S drugarom ne sjediš u pidžami u svojoj kući koja izgleda kao hirpšima jer “Šta će pomisliti?”. Prijatelja zamoliš da malo skloni taj haos.
Drugaru se ne javiš svaki put na telefon. Prijatelju se javiš svaki put skoro bez izuzetka.
Drugaru usput ispričaš nešto lijepo ili ružno što ti se desilo. Prijatelju to prvom saopštavaš.
Drugara ne braniš pred drugima, možda izneseš svoj stav. Prijatelja braniš čak i ako je kriv, pa to s njim poslije raspraviš.
Drugaru ne kažeš da je glup kad je glup jer te nije mnogo briga. Prijatelju naglasiš da je glup kad je glup, ali i da je super pametan kad je pametan.
Pred drugarima ne plačeš. Pred prijateljima se rastavi na sitne atome.
Drugarima čestitaš rođendan na fejsu. Prijatelju nosiš tortu kući.
Za drugara ne možeš na prvu da nabrojiš 5 stvari koje voli i ne voli. Za prijatelja možeš i deset.
Drugaru se javiš kad se vratiš s puta. Prijatelju šalješ razglednicu.
Drugar ne zna baš uvijek kad si neraspoložen, isfoliraš ga. Prijatelja zamoliš da te oraspoloži. Ili se izgalamiš na njega pa se izvinjavaš decenijama.
Drugarove savjete često čuješ, a kao da ne čuješ. O prijateljevim savjetima razmisliš.
Drugaru ne kažeš kad zajebeš nešto. Prijatelju to prvom saopštiš.
Drugaru ne posuđuješ pare, jer teško je vrijeme. Prijatelju pozajmiš i posljednje iz džepa.
Za drugare nemaš uvijek živaca. Na prijetelje izgubiš po jedan svaki dan.

A svaki odlazak mojih pokušaja prijatelja mi je komadić duše odnio. Duša, to je ona rupa u grudima u koju propadnem kad sam tužna i u koju vrištim kad sam srećna. Par ih je bilo do sad. Onih pokušaja u koje se uložite, založite, zapnete i svjetove pomjerate. I šta ću ja sa sobom poslije njihovih odlazaka? Kuda odoše? I falim li im ja? S kim ili čim su popunili ta ogromna vremenska prostranstva koja sam ja ispunjavala? Kuda odu ljudi kad odu od nas? I da li im je tamo ljepše? Ako jeste, to je lijepo. Ako nije, i to je lijepo.

Samo molim te ljude što kupuju karte za odlaske od ljudi da je kupe u jednom smjeru. U slučaju prijateljstva Lesi nema kojoj kući da se vrati.