Da li treba da umru da bismo shvatili koliko su važni?

Posted on

Rođena 31. ili 35. Ponekad nam se činilo da 65. rođendan slavimo Bogzna koji put. Punija žena, sve do neke tačke nosila je svoje kilograme kao da nijedan nije višak. A onda su joj mirišljave kiflice, krofne, “da se ne baci” hrana došli kičme. A i glave.

Uvijek je mirisala na svježe pecivo, na domaću supu, na mladi sir. Sama bi rekla da to njoj duša miriše, a mi smo to prihvatili zdravo za gotovo, posebno mi djeca. Jer, naravno da duša miriše, nema veze što niko ne zna gdje je. “Tu je ona, negdje između srca i želuca, zato je važno voljeti i dobro jesti,” govorila mi je.

Ona je bila moj najdraži raspust, moj ručicama ispleten džemper, moja velika spavaća soba s namještajem boje trule višnje, kupljen u prvom salonu namještaja u Gradišci parama koje je zaradila u Njemačkoj na proizvodnji platinaste dugmadi (nadam se da se to tako zove). Ona je bila moja ljubav. Ona je bila moja drugarica koja je sa mnom sakrivala čokolade ispod kreveta da ih druga djeca ne nađu. Ona je uvijek voljela mene najviše na svijetu, iako je oko nje bilo još bezbroj djece. I čak kad ju je bolest uhvatila čvrsto za ruku, kad je postala senilna, mene je prepoznavala u skoro svakoj situaciji.

baka

Ne znam kako vi sa svojim bakama, ali mi kojima su tetke i bake u nedostatku prave, bile najpravije majke, mi smo s njima bile najbolje drugarice. A znate kako mi ljudi s najboljim drugaricama, s ljudima koje volimo najviše na svijetu? Oni nama počnu da se podrazumjevaju.

Od svoje 6. do svoje 13. godine, kad smo se i preselili kod nje, svaki raspust sam bila kod nje. Moje Sebago cipele, kofer s tek ponekim komadom odjeće, jer je dosta toga čekalo kod nje i s mnogo knjiga koje smo čitale skupa. Svake subote išle smo na pijacu, jer je ona prodavala sir i mlijeko i jaja. Vozile se na konjskim kolima do grada, a meni je to izgledalo kao da se u prinčevoj kočiji vozim. Svakog petka bi mi rekla “Spavaj ti, ćeri. Rano ustajemo. Vraćam se ja dok se probudiš.” Ali ne. Možda nisam ni spavala. Ponekad bi me pustila da i ja prodajem, a za nagradu me vodila na ćevape. Kakav život. Kakva jednostavna sreća.

Daleko od toga da je sve bilo idealno. Ali sad, ovog trenutka, biram da sve što se s njom ikad desilo gledam samo kroz prizmu onog lijepog.

Počela je da mi se podrazumjeva.

Odveo me fakultet.

Odveli me ljudi. Želja za druženjem, za nekom novom energijom, za bježanjem od te kuće u kojoj je sve mirisalo na tuđe odlaske. Kakav bezobrazluk s moje strane misliti da će baka živjeti zauvijek i sačekati da ja to sve tako obavim, pa da joj se pojavim s bebom u naručju, bebom koju je toliko željela da vidi, i kažem:”Hej, evo sad sam došla. Sad imam vremena za tebe. Poželila sam te se, samo mali mi je dan. Nisam imala vremena za tebe.”

Umrla je. I sad dok ovo kucam, dok kucajući po tastaturi pokušavam da stavim sve na jedno mjesto, ne mogu da prihvatim tu činjenicu. Moje bake više nema.

Umrla je dva dana nakon što sam ja rodila Lolu.

Ja nisam imala vremena ni da odem na njen posljednji ispraćaj s ove zemlje na kojoj su je u jednom trenutku svi zaboravili i dali da se o njoj brinu često ljubazne tete u staračkom domu. Nisam imala vremena, jer sam držala svoj novi život u rukama. A prethodno ga nisam imala, jer sam se bavila svojim životom.

A toliko puta me nazvala svojim dugim prstima, izboranim na svim mogućim mjestima, jedva se snalazeći s touch ekranima samo da me pita kako sam. Bože, koliko puta mi je bila dosadna, naporna. Koliko puta se nisam javila. “Bože, bako, pa šta hoćeš nedjeljom ujutru?”

viber-image

A sad, sad bih dala sve da me nazove nedjeljom ujutru i pita kako je Lola. Kako bi se njih dvije voljele. Takvu ljubav svijet ne bi zapamtio.

I ne postoji ta suza, taj tekst, ne postoji taj buket cvijeća, to gledanje u neku od njenih fotografija, koje će popuniti taj bezdan iz kojeg još miriše njena duša.

Nemojte biti kao Brankica.

Ljudi imaju rok trajanja. Čak i oni koje volimo najviše na svijetu.

Budite s njima dok su tu. I ne dajte da se počnu podrazumjevati.

Jer kad odu, zaboliće vas tamo između srca i želuca. A ta bol rijetko kad prestane.


krempitushka 2

Proljeće je, a u meni?

Posted on

krempitushka 2

Nisu to ni nemiri. Više su to svemiri. A sa svemirima se nikad ne zna. Taj mir u svemiru lako postane nemir kad sve procvjeta. Jer, uskomešaju se sve one odluke, sva ona neodgovorena pitanja o smislu postojanja i nas i drugih oko nas, pa tu nastane prava žurka. Nekako s  proljeća, točkovi na biciklima se sami počnu okretati, kao lijepo vaspitan pas koji grebe po vratima da bi izašao napolje, haljine prave krugove u ormaru gurajući u stranu svu crnu odjeću, prstići na nogama znaju da će najzad oni biti u centru pažnje, a ne samo te ruke. Kad dodje april i osmijeh se čini kao bolja opcija i jedina logična.

I, ne znam kako vi, ali ja se svake godine više posvetim proljećnom spremanju sebe, nego spremanju mjesta na kojem živim. Jer, kad sredim sebe, sredi se i prostor oko mene.

Krenem od glave, jer s njom je najlakše. Ona je poslušna, ako joj ne smetaju oni drugi, malo niže smješteni faktori ometanja, poput srca, duše ili onog nečeg u dnu stomaka. Protresem odluke, provjetrim mogućnosti, presložim planove i dodam svemu tome malo boje. Pogledam da se negdje nije zavukla vlaga od kiša, što onih jesenjih i zimskih, što onih mojih što na oči izlaze. Prebrojim upitnike u nadi da im se broj smanjio. Brige pomazim po glavi, jer njima treba samo malo ljubavi i nade, neke od njih su zaglavile sa mnom zauvijek, pa je bolje da se na njih naviknem. I onda dozvolim suncu da svako jutro obasja tu moju pospremljenu glavu garantujući dobro raspoloženje taj dan. Jer, čovjeku samo malo više Celzijusovih stepeni treba da bi bio srećan. Ali ne previše.

A onda se spustim malo niže, malo više lijevo, obiđem komore i pretkomore, sa sjetom pogledam parcele u srcu koje su neki davno zauzeli, ali ih nisu nikad obrađivali, pa su tako napušteni zarasli u trnje koje boli na promjenu vremena. Posebno bole ona mjesta koja ti po rođenju oduzmu i daju roditeljima, pa ako oni od tebe odu, taj dio srca zakržlja kao trinaesto prase. Zalijem one tek dodijeljene parčiće svog srca i zadržim se na mjestu gdje sada raste još jedno srce u srcu – Lolino. Zato je ovogodišnje proljećno spremanje same sebe najvažnije – da za nju ostavim što više mjesta. Voljela bih kad bi postojale riječi da se opiše taj dio mog bića gdje raste ljubav koju rodiš sama sebi. To je kao kad putujete negdje daleko i put vas nanese kroz neku netaknutu prirodu, a ona u proljeće pokaže svu svoju ljepotu i bujnost, tako lijepu da zaboravite da je fotkate i instagramišete. Jer ono najljepše ostavimo samo za sebe.

krempitushka

Spremanje srca, odnosno emotivnog dijela sebe je težak posao, kad dođe ljeto, vrućina nam je izgovor, pa se s nekim srčanim demonima ne borimo, jer ko bi po vrućini? Kad dođe jesen, onda nam je kiša sve kriva i pokvari nam dan, jadna kiša ni sama ne zna kakve joj mi super moći dodjeljujemo, i ko bi se onda hvatao u koštac sa strašilima ispod kreveta. A utom eto zime, tad se bavimo želucem, ne srcem. I proljeće kad dođe, ti šta ćeš, shvatiš da je sad ili nikad.

Evo, ja sam odlučila da je to sad. Ovog proljeća obećavam da ću se zavući najdublje u sebe i priznati sebi da boli, ono što se pravim da ne boli, pa krenuti da tražim lijek, da ću mijenjati neke glupe navike, kako bih se ojačala, poput toga da ne mogu da sačekam da neko završi rečenicu, ako je mene ta njegova inspirisala na neku moju, jer je to ružno i nekulturno i zašto je moja rečenica važnija od njegove? Obećavam da ću još manje pričati o drugim ljudima i biti spremna da kažem «Ne želim da razgovaramo o drugim ljudima, pričajmo o sreći», a više pričati sama sa sobom, jer iz tih razgovora izađem srećnija, a iz ovih prvih smorenija. Obećavam, a Svemir zna da mi je to najteže, da ću naći način da oprostim, jer mi je dovoljno što kičma treba da izdrži nosanje Lole koja je sve teža, ne mora da nosi terete prošlosti koja je,  prošla i neće se vratiti. I obećavam da ću neke ljude pustiti da odu, jer su jednom nogom već na vratima, samo ih ja obješena o njihovu nogu držim, jer se bojim ostavljanja, a samo tako ću stvoriti novi prostor za ljubav prema mojoj maloj kinder porodici. Jer tome čišćenje služi, da se stvori novi, svjež prostor za nove stvari.

 

Šta ćete vi obećati sebi tokom ovog proljećnog čišćenja?

 

Ja sam sebi svoje proljeće rodila u decembru, baš kao što je i Džoni pjevao. I s njom mi svaki dan izlazi i zalazi moje lično sunce. I možda baš ovog proljeća, inspirisana njenim sjajem, i ja postanem još bolji čovjek. Jer ništa drugo se ne čini tako logično kao to.

 

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske, Bosne, Crne Gore i Makedonije, koji su također dio CCNBA učinite to ovdje .


Lijepe priče ponedjeljkom

Posted on

Mene život svaki dan nešto nauči.

Šta sam danas naučila? Da toliko divnih ljudi u ovom gradu ima, da je nemoguće ne voljeti ga. Elem, do mene je danas došla priča iza koje neće stajati ime i prezime, jer je ideja važnija, a ja je dijelim s vama, jer ako samo još jedan čovjek uradi isto, ova godina će završiti predivno:

Dobra vila današnjeg dana kaže:

“Od danas je u našoj kući otvorena “kutija poklona” i narednih mjesec dana do pravoslavnog Božića svaki dan ćemo da ubacimo po nešto, što svoje što ne koristimo, što kupljeno. Naravno, pri tome uvijek vodim računa da nešto nije otrcano, poderano, pohabano i sl. Ne smatramo da ljudi koji nemaju isto koliko i mi trebaju “smeće”.”

Da li u našim domovima ima mjesta za kutiju poklona?

Iz kategorije “zašto se ja ovoga nisam sjetila” prebačeno u kategoriju “drago mi je da privlačim ovakve ljude”.

Život je lijep. Uljepšajte ga i vi nekom <3

 

11148021-Service-men-santa-with-cart-and-big-christmas-gift-box-Vector-illustration--Stock-Vector


Kad mozak galami, slušaj šta srce šapuće

Posted on

Upozorenje: Prije konzumiranja ovog teksta posavjetovati se sa psihologom ili psihijatrom. Velike količine samoprozvane patetike su korištene prilikom pisanja ovog teksta. Svaka sličnost sa stvarnim likovima je namjerna. 

U konstelaciji snaga mozak : srce, što si stariji, češće pustiš mozak da se kurči s mišićima koje nema. Čudo jedno. Sjeti se, kad si bila mala o tome da li nekoga voliš si odlučivala na osnovu toga kako miriše, koliko te puta zagrlio, možeš li mu zaspati na krilu, daš li mu ruku kad prelazite ulicu. A danas, danas sve neki hodajući digitroni.

Ako ja ovo, a on ono, možda bude ono što nije ni blizu onog o čemu sam ja sanjala.

Koliko god mi bile u fazonu, što me ne ubije, napravi od mene kučku, ranjive smo kao koale bez eukaliptusa. Svaka neuspjela veza sa osobom suprotnog pola (ili istog, kako ko šta voli), i njen neuspjeh, ako ne utiču mnogo na emocije, mnogo utiču na samopouzdanje. Sigurno, svaka od vas sebi postavi pitanje ili nedoumicu: Možda je do mene, zašto sam magnet za budale, je li moguće da nema muškarca u ovom gradu, šta je sa muškarcima ovih dana, jesam li ja stvarno toliki baksuz, ma vidi čak i ona ima momka, a ja nemam, nikad neću naći muškarca koji će moći mene da trpi…varijacije na zadatu temu su bezbrojne.

Nova floskula, nova krhotina na samopouzdanju. Lako ćemo mi za jednakost s muškarcima na raznim poljima, ali će njihov uticaj na naš život i obrnuto, zauvijek ostati predmet spoticanja i slaba tačka naših mini univerzuma. (ovo se ne odnosi na hrabre, jake žene kojima muškarac nije potreban, vi izvinite).

Da se razumijemo, šta god moderna psihologija tvrdila, na šta god vas vodiči za single djevojke usmjeravali, sve se mi, dobro, skoro sve, želimo muški oslonac u životu. Možemo mi sve same, nije sporno, imamo svoje male drugaričaste sekte koje su tu da pomognu i odmognu, ali je ljepše kad nismo same. I iako sve tvrdimo da smo odustale i da nas baš briga i nek se desi kad treba da se desi, od dostavljača pice ili zgodnog lika u odjelu koji te je pogledao na semaforu ti se može javiti misao: Šta ako je to čovjek mog života a ja s pundjom na glavi?

Tu dolazimo do poente.

Onog trenutka kad postaneš sama čovjek svog života, lijepe stvari počnu da se dešavaju. Neko to zove “kad se najmanje nadaš”, ja to zovem “ja sam čovjek svog života”. I tad se sve složi i sklopi i u masi osoba koje pogledom pretražuju tržište onih koji su slobodni, i onih koji se prave da su slobodni sretneš pogled koji se baš tebi osmjehne. Stvarno je tako.

Saberi samo dane koje si provela tražeći problem u sebi. Minute u kojima si svom izgledu i nesavršenostima pripisivala krivicu za nedostatak Mr Savršenog u svom životu. Ili, išla u drugu krajnost misleći o sebi kao o savršenom primjerku ljudske vrste koji još uvijek nije našao savršen primjerak ljudske vrste pa da zajedno budu savršeni. Nema to veze ni sa previsokim očekivanjima, nije izbirač naišao na otirač. I ko smo mi da uopšte ikoga nazivamo otiračem?

Očekuj puno. Daj još više.

Traži, ali i dozvoli da budeš nađena.

Ne overthinkuj, pusti mozak da zavoli srce. Pusti srce da drogira mozak.

Beskonačno voli sebe, jer ako ti sebe ne voliš, zašto bi iko drugi?

Budi čovjek svog života. Svi drugi mogu biti samo partneri u tom odnosu. Ti si vođa luna parka svojih misli. Ti brineš o prihodima i rashodima.

I vidjećeš, kad se desi ono što jako želiš da se desi, onda će sva prethodna iskustva nad kojima si lamentirala bez potrebe izgledati kao let, a ne pad. Let do destinacije na kojoj se lakše i ljepše diše.

Srodne duše postoje. Nije to marketinški trik.

Let there be love. 


Prijateljstvo je ono kad nisi sam. Nikad.

Posted on

Kao dijete razvedenih roditelja koji nisu išli onim principom: Borićemo se za ljubav djece pa da mene više vole, ljubav sam tražila u ljudima koje sam sama birala da budu moja porodica. Često su ti odabiri bili pogrešni, baš kao što neki tata odabere pogrešnu mamu pa se raziđu (ne)mirno. I prijateljstvo je kao neka vrsta braka, bez papira, bez zajedničkog života i upražnjavanja razmnožavanja. Mada, s druge strane i s osobom s kojom želiš da se razmnožavaš moraš prvo da budeš prijatelj. Ali to je neki drugi par opanaka. Moja porodica su moji prijatelji. Zbog tih ljudi sam sve ono što sam danas. Tu ima i onih koji su sa mnom krvlju vezani, ali i onih koji su vezani još jačim vezama. Ali sam srećna i kompletna. I ne bih ih mijenjala ni za fabriku čokolade. Posebno njih tri. Kosmos jedan čitav s njima novi nastaje.

Kao što su nam “draga”, “mila”, “ljubavi” i svi ti neki epiteti nekad rezervisani za posebene, postali usrečica, tako često prijateljem zovemo i ljude koje tako želimo samo u datom trenutku da učinimo važnijim nego što to stvarno jesu, ni ne sluteći težinu koju ta riječ nosi.

Imala sam mnogo proklizavanja, sudara, kliničkih umiranja i padanja u duboku crnu rupu i sva ta stanja su pokušavala da se zovu prijateljstvom. Često sam ja bila ta koja je davala (pre)više, često nisam znala da uzvratim na dobijeno, često su nam se tičine tukle i ljubomora grizla pozitivnu energiju koja nas je zavarala da pomislimo da smo prijatelji. Nisu krivi bili ni ti divni ljudi, ni ja koja sam isto tako divna. Kriva je činjenica da vrtoglavo ulijećemo u duboke odnose, nazivajući ih dubokim, zaboravljajući da vrijeme i iskustva zajednička produbljuju tu rupu u koju se sakrijemo od ostatka svijeta, pa u njoj svijet izgleda bolji nego što jeste. To je prijateljstvo, ta rupa. Jebiga, sve se oko nekih rupa vrti u ovim našim životima.

I prije nego što nastavite sa čitanjem, sjetite se kad ste posljednji put uradili nešto posebno za osobu koju zamislite prvu kad ja napišem riječ prijatelj? Kad ste posljednji put pohvalili, posvetili vrijeme, zagrlili, obradovali, pročitali između redova? Nadam se da je odgovor:stalno to radim. Jer prijateljstvo je kao najosjetljivija biljka. Treba joj vode, treba joj dobra muzika, treba joj prirodno đubrivo (da, i govna kroz koja zajedno prolazite čine da rastete), treba joj sunce, treba joj mrak, treba joj odmor, treba joj da joj se divite, da miriše, da je nekad ćutke posmatrate. Treba joj vaša posvećenost. Ostalo će ona sama odraditi i bićete ponosni na tu svoju biljku.

Razmišljate li ikad o tome šta je u stvari prijateljstvo? Ili vas moderna vremena koja se ježe na definicije tjeraju da ne unosite mozak u taj čisto emotivni odnos?

Facebook kaže:

Kad biste prijateljstvo opisivali u jednoj, vašoj, prvoj koja vam padne na pamet rečenici, koja bi bila?

Screen Shot 2014-07-30 at 16.54.45

 

Screen Shot 2014-07-30 at 16.56.04 Screen Shot 2014-07-30 at 16.55.50 Screen Shot 2014-07-30 at 16.55.41 Screen Shot 2014-07-30 at 16.55.36 Screen Shot 2014-07-30 at 16.55.31 Screen Shot 2014-07-30 at 16.55.24

 

 

Twitter kaže:

Screen Shot 2014-07-30 at 17.02.50 Screen Shot 2014-07-30 at 17.02.37 Screen Shot 2014-07-30 at 17.02.28 Screen Shot 2014-07-30 at 17.02.16 Screen Shot 2014-07-30 at 17.02.03 Screen Shot 2014-07-30 at 17.01.43 Screen Shot 2014-07-30 at 17.01.32 Screen Shot 2014-07-30 at 17.00.36 Screen Shot 2014-07-30 at 16.59.38 Screen Shot 2014-07-30 at 16.58.54

A ja, ako baš moram u jednoj rečenici, kažem:

Prijateljstvo je onaj najljepši kutak života u kojem budeš ono što jesi, kad hoćeš, gdje hoćeš; učiš, rasteš, budeš bolji a ne bojiš se da budeš i najgora verzija sebe, kao sedmo nebo, nivo viši od ljubavi. 


Potrebnije od disanja.

Stvorila se prilika i neko se sjetio da prijateljstvima da šansu da im se desi i ono što jako žele, ali finansijski (jer uzrok 90% problema i neispunjenosti izaziva manjak novca) nisu u mogućnosti. Prijavite želju svog najboljeg prijatelja, jer možda se baš njegova želja ostvari. I prenesite dalje prijateljima svojih prijatelja i njihovih prijatelja. Jer za dobar glas se mora daleko čuti. Fora je što ovdje nema nikakva koristi za m:tel koji je akciju organizovao. Sva korist namijenjena je slavi prijateljstva. Zato je ovo moja najomiljenija akcija ikad. Više info o tome kako možete biti Deda Mraz svom najbolje prijatelju potražite na: http://blog.mtel.ba/srecan-vam-medunarodni-dan-prijateljstva/

 


Pismo prijatelja prijatelju ili kako ti je blizu neko ko je daleko

Posted on

“Čitam tvoj tekst o kompromisima. Sjedim u jebenih 1 noći petkom, i jedem klopu koju sam napravila u svom novom wok-u za koji sam dala pare za izlazak. Šta ‘š moja ti, godine… Više ti znači wok nego šmekanje po gradu. E đe ode onakav partijaner.

Uživam u jebenom miru tako, uz svoj omiljeni radionula.com. I hvatam momente da virnem kako su ti onlajn osjećanja, jer je previše vremena prošlo da još uvijek mogu da ti čitam misli kao nekad. Čitam i da je tvoj najveći neuspjeh da spavaš sama. Gledaj to sa druge strane- ima žena koje mole boga da spavaju same, a ne mogu da se otrgnu iz ralja nekog idiota koji ih mlati zato što sarma nije bila slana. Nije to neuspjeh. Ima Bukovski neki stih o tome kako je najgore probuditi se pored žene koju više ne želiš da jebeš, i vjeruj mi – gore je to od svake samoće. Znaš kakav je to neuspjeh… pih.

Mislim da ne postoji ljubav bez kompromisa, kao ni prijateljstvo, samo iz razloga jer ne postoje dvije potpuno iste naravi/mozga/karaktera. Ali to i nije važno, ako su ljudi prijatelji. Samo prijatelja možeš da voliš nesebično do te mjere da može da ti sjedi na glavi, na šta ćeš mu reći da puši kurac, a na šta se on neće uvrijediti, samo će napraviti šalu od toga. To u vezama uglavnom nema jer su ljudi idioti koji neće da razmisle sekunde čim ih ponesu leptirići. I jer je ovo Balkan, pa niko neće da se potrudi da otvori malo svoj mozak, da ne bude sebičan, kako bi njemu samom bilo bolje- a i onom kraj njega. Kad god da upoznaš sljedećeg princa, Brankice, napravi sebi od njega prijatelja. To je najbolji savjet koji ti mogu dati jer ti u svakoj sekundi univerzuma u kojem postojim želim sreću. Nekako, osjećam tvoj puls i kad ti ne razumijem stavove.Čudno je to i sa malo ljudi to imam.

Mislim da je zaista istinito ono: “God gave men a brain and a penis, but enough blood to supply both at the same time.” Dječaci ne razumiju riječi, i boje se sposobnih žena. Oni koji ih se ne boje će ih iskoristiti fizički, psihički, finansijski. Svijet je okrutno mjesto puno ispodprosječnih budala koje ti sude. Fuck ’em. Jedini način da te muškarac ne povrijedi, i da te skapira kako se osjećaš je da budete prijatelji. Muškarac će u ljutnji povrijediti ženu, kao i žena muškarca, na ovaj ili onaj način, ali prijatelju će biti stalo da te ne povrijedi. I ostaće najduže tu. Pričam ti sve ovo zato što znam koliko ne želiš da budeš sama, a predobro znam kako je lako zalijepiti se na nekog ko te milo tretira kad si sam i tako uletiti u sranje. Sve dok imaš prijatelje nisi sama. Jer doći će godine kad se nikom od nas neće dizati piša, da tako velim. Tako da sva ta jebavanja oko emocija i zapleti u krajnjoj liniji gube smisao. Jedino što ti treba u starosti su prijatelji. Pravi prijatelji. Usput će se sve drugo desiti. Zato iskuliraj, pleši sama u stanu, putuj koliko možeš, voli ljude oko sebe, kupi vibrator, vozi bicikl. SIgurna sam da se čovjek tvog života upoznaje sasvim slučajno. Ništa ne ide silom i kad to jako želiš. Raspadne se poslije od silne energije. Jedan dan će ti ispasti telefon iz ruke (na primjer) i raspasti se u komade na zemlji. A neko nepoznat će ti pomoći da ga sastaviš. Kad vam se sretnu pogledi to će biti to. Onda, napravi sebi najboljeg prijatelja od njega, jer se žene lako prebole. Dječaci to izbijaju drugim ženama, takvi su. A prijatelj se, bogami, ne preboli tako lako.

Ljudi se boje vezivanja, a na tebi se vidi da bi se vezala sad i odmah i zaljubila do neba i rodila mu 3 djece ako te to tako šljaka. Dopadljiva si, itekako, sama znaš, ali mislim da se dječaci upravo te tvoje želje da se vežeš i boje. Play dead. Opusti se i doći će. Ništa što juriš nećeš stići. Pravi se nezainteresovana i eto ih na stotine. I nemoj nikada ponovo da te čujem da je neuspjeh što spavaš sama. Ne znaš kako je spavati sa kretenima koji hrču i prde Morala sam ti to sve napisati. Izgorićeš mi, pa šta ću onda.”

 

Svako ima svoju Marinu. <3


Zašto je Demofest više od festivala?

Posted on

Zovem se Brankica Stojanović i u životu imam nekoliko ljudskih velikih životnih ljubavi. Znaju one koje su.

I imam jednu koja nema ljudski oblik, ali drugim ljudskim oblicima daje toliko sreće, da da je čovjek, bio bi neki zgodni, nasmijani, zdrav, divan, dobar čovjek. To je naš Demofest.

309_22331434142_1272_n

Ima mnogo ljudi koji znaju šta je to i na pitanje “Šta je to?” kažu “Festival za demo bendove.” Ima i onih koji ne znaju šta je to, jer ih ne zanima, jer možda ja nisam uradila dobro svoj PR posao pa ih informacija nije pronašla. Saznaće, polako.

Danima već prokuvavam, začinjavam, razmišljam o tome zašto je Demofest više od festivala. Bliži se sedmi, situacija u agenciji postaje demofestična, svi se pravimo da nam je to samo još jedan posao, a svi doživljavamo izlive emocija na različite posljedice koje rad na njemu ostavi na nas.

I jutros, u moju kancelariju ulazi koleginica Jelena, djevojčica u odjelu žene, ljudski oblik Mini Maus, noseći Jelen Demofest konzerve i izgovarajući rečenicu: “Meni je Demofest kao Nova Godina.” I tad shvatim da i mi kao Desanka Masimović ne mjerimo vrijeme  na sate, ni po sunčevom vrelom hodu; dan nam je je kad njegove se DF vrati u Banjaluku, a noć kad ponovo ode.

549565_10151000210579143_1125828230_n

Sjećam se te prve godine, 2009., i Branine odluke da ja budem portparol. Trema, strah, uzbuđenje, sreća, manjak samopouzdanja. Prvo stajanje pred kamere. Izbjegavanje gledanja Demofest vijesti zbog mogućih grešaka.

Rasli smo zajedno, divni naš Demofest i ja. Ja sam imala 21., on nijednu. Ja sad imam 28, on sedam. I svašta smo prošli skupa. Press konferencije na kojima se ljudi najviše smiju, mamurna našminkana jutra, plesanje do posljednjih atoma snage, javljanje za radio u 1 ujutru dok baterija pišti, plakanje jer je došao posljednji dan, press konferenciju sa Trickyjem na kojoj se on rukovao i zagrlio sa svakim novinarom prisutnim, neka nova sklopljena prijateljstva, neke pokušaje ljubavi, upoznavanje cijelog regionalnog muzičkog svijeta, jedvačekanje početka.

5800_109699294142_2386493_n

Zato rad na Demofestu nije rad, već odmor. Zato rad na Demofestu nije rad, već segment ličnog razvoja.

A imali smo problema. Imamo ih još uvijek. Gladni podrške, hrane nas divni sponzori koji su prepoznali ideju, entuzijazam, mogućnost da i njihov brend bude dio te 100% pozitivne priče.

A onda sedam godina tražite put. Usmjeravaju vas lijevo pa desno, pravo pa nazad. Govore vam da je dobro ili nije. Ljudi koji o svemu znaju pomalo a ne znaju ništa. Začuđeno ih gledate jer ni vama nije jasno kako 6 zemalja prepoznaje ono što želite da kažete, a vaša zemlja ne? Kojim jezikom smo pričali? Objašnjavanja nisu vrijedila. Ničemu to ne vodi. Da biste nekom nešto objasnili morate se čuti međusobno. Morate međusobno razumjevanje imati. Morate željeti. Mi smo željeli. I želimo još uvijek.

5800_109655129142_5959403_n

Nemoguće je prebrojati zvukove koji su izašli iz Demofest parne mašine. Nemoguće je izbrojati sve te numere koji će kad -ad naći svoj put čak i do kuća onih koji nisu željeli da ih tada čuju. Nemoguće je izračunati jačinu aplauza, intenzitet emocija, broj ljudi, broj izgovorenih “Hvala”, broj dana i noći uloženih u opstanak jedne velike raspjevane ideje. I onda se zamislite. I stanete. Nasmijete se svemu što ste do sada uradili. Pogledate ljude oko sebe koji isto tako 7 godina žive za ideju. Isključivo za ideju. Sakupite svake godine sve te emocije ispočetka.  Pogledate nazad. Pogledate naprijed. I shvatite da je Demofest sam od sebe, uprkos snazi koja je neosporna, ali neopipljiva, ipak još mala beba. Koju treba dojiti. Pružiti joj podršku. Biti uz nju dok ne stasa da sama sebe može izdržavati. Zato hvala ljudima koji su uvijek bili tu da svoja leđa podmetnu.  Hvala Jelenu i m:telu, najviše.

301489_10150308427089143_48314422_n

Srećni smo jer je Demofest najvoljeniji festival u regionu i šire. Ostajemo uspravni, srećni i zadovoljni zbog svih znanja, ljubavi, drugara, sreća koje smo dobili. Zbog velikih ljudi koje smo upoznali.  I smijaćemo se opet ove godine. Nekim boljim vremenima. Ipak, sve ono što Demofest svake godine ostavlja iza sebe pripada i nama i vama. Moramo glasnije pričati, glasnije željeti, glasnije zahtjevati. Moramo vjerovati u svoju ideju, vjerovati da je to to što želimo, hraniti se ličnim uspjehom. A ljubav ostaje. Kao da nam to iko može uzeti. Sjećate se, ljubav je ono što se ne finansira. Ono naše. Uvijek. Jer zaista smo učinili sve. I više od toga.

Svi mi Demofestovci smo sa neke druge planete. Samo nama znane.

Zašto je Demofest više od festivala?

1. Zato što je to jedna od rijetkih stvari koju vole svi u Bosni, u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sloveniji i Makedoniji.

2. Zato što smo pokazali da su demo bendovi više od “čupavaca, narkomana, galamdžija koji sviraju po garažama” pružajući im prostor i reflektore da ih i drugi vide.

3. Zato što smo u Banjaluku doveli sve bendove, sve važne ljude iz svijeta muzike koji su od nas odlazili grleći se uz rečenicu “Nadam se da se uskoro ponovo vidimo.”

4. Zato što su na Demofestu nastala najljepša prijateljstva, velike ljubavi.

547815_10151000214624143_458250449_n

5. Zato što u prvim redovima pivom nazdravljaju tinejdžeri i stari rokeri željni dobrog zvuka.

6. Zato što se ljudi na našem festivalu ljube, grle, plešu, smiju, polivaju pivom, radujući se svakom trenutku, bez tuče, galame i problema.

7. Zato što je Banjaluka postala Demofest, a Demofest ne može bez Banjaluke.

484108_10151000215804143_442910683_n

8. Zato što svake godine dobijemo tortu od naših domaćina za rođendan Festivala, jer je taj dan kad je on nastao promjenio sve naše živote.

9. Zato što Neda zna sve bendove napamet, Jelena domaćine smatra porodicom, kreativni odjel da svoj maksimum, Boris obuče Kastel u Demofest, zato što Aquarius festivalu da sve ono što nauči u prethodnoj godini, dobijajući čistu ljubav publike zauzvrat.

399424_10151000213189143_1094036314_n

10. Zato što novinari vole da pišu i rade na Demofestu, zato što je HRT prve godine uvrstio Demofest među 5 najboljih regionalnih festivala, a nismo znali još ni šta nam se desilo.

11. Zato što je on proizvod kreativnosti, ljubavi, vjere u uspjeh, snage, izdržljivosti i Branine strpljivosti.

 

279219_10150257668974143_1797772_o12 Zato što je on jedini festival za koji su se svojim potpisima izborili građani Banjaluke zahtjevajući da im se njihov Demofest vrati u Banjaluku.

553554_10151000216364143_618221995_n

13. Zato što je on pokazao da je muzika jezik koji svi razumiju i da ako nešto radite s čistom ljubavlju, ljubav vam se vraća nazad.

14. Zato što se Demofest drugačije piše Sreća.

15. Zato što ćemo i ove godine, od 17. do 19. jula, plesati, smijati se, piti Jelen iz nove konzerve, i već unaprijed biti tužni što će brzo završiti, radujući se sljedećoj godini.

16. Zato što smo sve uradili sami, svojim rukama, glavama i željom. Uz pomoć ljudi koje zovemo prijateljima.

I svake godine prolazim kroz isto uzbuđenje. Zato je Aquarius poseban. Jer se u njemu rađaju ideje koje traju i povezuju ljude koji rade na njima, čineći ih porodicom, a ne samo zaposlenima koji na kraju mjeseca dobijaju platu. Demofest je dokaz da kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.

286042_10150257665629143_3025706_o

I sad osmijeh na lice. Brzo. Tankeri, Threesomi, Propagande, Killingdžezovi, Krinovi, Mališani, Nove, Empatiji, Mortovi, Neuri, Smoke Šejkersi i mnogi mnogi drugi  ostaju da prenose ideju o kvalitetnoj muzici koja je tu među nama. I svi oni ljudi koji godinama vrijedno rade u muzici će takođe nastaviti da se bore za prevlast kvaliteta nad kvanitetom. A i mi zajedno s njima i vama.

Nek nam živi, živi Demofest.

427552_10151000211154143_2076987730_n


Zašto je važno da svaki dan pokažete djeci koliko ih volite

Posted on

Života mi, u životu je najvažnija ljubav. Ne znam koja je vama prva pala na pamet, ali koja god da je, baš je ona najvažnija. Djeca ne rastu dobro ako ih ne volite, odrasli postaju depresivni ako ih niko ne voli, stariji ljudi se najviše plaše da ih niko neće voljeti, jer su ostarili. Ljubav, ljubav, ljubav, voljeti, voljeti, voljeti.

ljubav djeca

Ironija današnjeg vremena je što na svakom ćošku imate savjete o voljenju, kako da se volite, s kim da se volite, što se ljubav ove ili one vrste kvalifikuje kao (ne)ispravna, što ljubav trpaju u sve, pa i u reklamu za apoteku. A nikad manje vremena za voljenje nije bilo. Ne mogu vam reći kako da sredite svoj emotivni život u zrelim godinama, jer za tim čarobnim receptom i sama tragam. Ali ja znam da korijenje mog problema čuči u djetinjstvu. Zato volite svoju djecu svaki dan. Znam da ih volite, ali da li im to dovoljno pokazujete?

Iza sebe imam djetinjstvo koje je proširilo svoje pipke na mene danas, na mene danas sa kojom se svaki dan borim i razgovaram. Ovaj tekst piše djevojčica ošišana na paž čiji roditelji nisu bili svjesni da je njihovoj djeci potrebno više pokazivanja ljubavi.

I love you mom

“Ja sam strog roditelj. Mora se znati ko je glavni.”

Zaustavite se na sekund. Udahnite tri puta i izdahnite. Sjetite se sebe kao djeteta. Da li je ljutnja vaših roditelja učinila išta sem toga da taj trenutak zapamtite kao onaj u kojem ste se plašili, gledajući u osobu koja vas je stvorila kao u nekog ko je potencijalno opasan, jer je glasan, namršten i priča nekim nerazumljivim jezikom koristeći (ponekad) psovke i mlateći rukama. Nema glavnih u roditeljstvu. Razgovor je rješenje. Dijete od malih nogu treba naučiti da je razgovor opcija riješavanja problema. Igrajte se igre vjerujem ja tebi, vjeruj ti meni. podijelite sa svojim omladincem neku svoju grešku, da lakše shvati da to nije kraj svijeta. Da svi griješimo. Razgovarajte o nečemu što mislite da nije dobro uradio/la tražeći uzrok tome, a nakon toga razmtrajući posljedicu do sitnih detalja, kako bi dijete razumjelo zašto nešto nije u redu. Shvatate, vi i danas griješite? A oni, oni tek uče šta je ispravno.

“Ne mogu. Umorna sam. Razgovaraćemo/igraćemo/šetaćemo sutra.”

Izvinite, da vas pitam nešto, da li ste vi odabrali da se dijete rodi ili je baš ono odabralo vas da mu budete roditelj? Vjerujte, nekad se sutra ne desi, jer sutra dijete pronađe neku zanimaciju koja zamjeni vas u njegovom životu. Svaki trenutak koji propustite u odrastanju svog djeteta je ne na do kna div. Gubite priliku da ga upoznate, gubite priliku da mu postanete prijatelj. Živimo u vremenu kad je neophodno da radimo i mnogo više od 8 sati dnevno da bi svi mi, pa i vaša djeca, imali onaj minimum neophodan za osmijeh na licu i miran san. Vaše raspoloženje je i njegovo raspoloženje. Ono je raslo u vama, ono se hranilo vašom hranom, vi ste ga stvorili, vaše raspoloženje formira njegovo. Ako radite 10 sati, spavate 6, ostaje vam osam sati. Neka potrošite 2 sata na ručak, sat vremena na higijenu. Ostaje vam 5. Budite fer i prema sebi i prema djetetu. Pola vremena potrošite na sebe (to uključuje i vaš brak), a pola na dijete. Ili ga uključite u neke stvari na koje trošite taj ostatak vremena. Kuvajte zajedno. Niste svjesni, ili ste zaboravili, kakav je osjećaj ući u kuhinju, to neprikosnoveno carstvo majke u kojem nastaje sve ono što obožava da jede, i ono od čega pozeleni. Prvi dodir mekanog brašna iz kojeg ne želite da izvdite ruku, lomnjava jaja u kojem se nalazi žuto oko i razgovor o tome da li bi to jednom postalo pile. Gledanje buhtle, suflea ili hljeba kako u rerni mijenjaju boju i veličinu, i samo postavljanje stola. Tako se bude porodica.

volim te mama

Neću da ga hvalim, uobraziće se. Zato je kritika iz raja izašla.”

Oh, kakva greška. Jedna od mojih najvažnijih osoba u svijetu je jedna od divnijih majki koje poznajem. Upravo na njenom primjeru sam gledala koliko dijete može odrastati na lijep i zdrav način, vjerujući u sebe, svoju okolinu i forsirajući svoje dobre strane. Ne, nije hvaljenje ona priča pred prijateljicama u kojima je svačije dijete najljepše i najbolje. Ne, nije hvaljenje kad je sve što vaše dijete uradi savršeno i bezgrešno. Hvaljenje je kad posmatrajući svoje dijete shvatite da radi nešto bolje od očekivanog (iako su očekivanja majka svih zajeba). Hvaljenje je ono kad dijete iz teškog kontrolnog iz matematike dobije 4, pa vi kažete “Svaka čast, pa to je već pobjeda.” pa poslije s njim, smirenim zbog neuspjeha koji u njemu izgleda kao erupcija Vezuva, možete razgovarati o tome šta mu je falilo do petice, pritom ne praveći od petice trčanje maratona. Ocjene su ionako stvar trenutka, ne opšteg i primjenivog znanja nužno.

Ja i danas, rastem od pohvala, ali pohvala ljudi koji su mi važni, a porodica to mora biti.

Posmatrajte to ovako: Ako moji roditelji i uža porodica, te moji prijatelji, ne vjeruju u mene, kako da očekujem da okolina primjeti koliko se trudim i koliko sam dobar/dobra u nečemu? Tako se gradi samopouzdanje. Tako što slabe strane jačate zajedno, iznoseći argumentovanu kritiku, smještenu u formu prjateljskog razgovora, ne urlanja i kažnjavanja, a kad jake strane bodrite zajedno. A pogledajte oko sebe koliko je uplašenih ljudi, bez mrve samopouzdanja, koji čitajući knjige za samopomoć pokušavaju da poprave što se popraviti da.

“Ne budi dosadna, ne možemo sad.”

Djeca nisu dosadna, samo ih je lakše oduševiti. Njima 100 puta ponovljena pjesmica ne dosadi zato što su oduševljeni činjenicom da nešto što su pročitali, nešto što piše u nekoj knjizi, mogu naučiti napamet. Njima padanje prvog snijega ne znači da će ujutru čistiti auto, grijati auto, bljuzgavicu i pitanje “Hoće li pokvasiti noge” nego znači iskonsku radost, sreću, mogućnost da vrhom jezika uhvate koju pahulju, i ako bude sreće, pravljenje Snješka i spuštanje niz obližnje brdo. Njima čitanje uvijek iste slikovnice ne znači čitanje uvijek iste slikovnice, nego oduševljenje, jer unaprijed znaju šta će se desiti na sljedećoj strani i prije nego je okrenete. Male, slatke vidovitosti jednog malog vilenjaka kojem morate sačuvati sve te male radosti od ružnoća koje vrebaju sa svih strana. Budite vi to lijepo u njegovom svijetu, jer će mu biti lakše da to lijepo poslije nađe u nekom drugom. Nisu dosadna djeca, dosadni ste vi. Pomirite se s tim.

snijeg jezik

NIKAD

Nikad nemojte reći djetetu da je glupo. Glup je samo onaj ko nekom slabijem od sebe kao jedini argument u raspravi iznese njegovu potencijalnu glupost za koju nema dokaze, jer je vjerovatno on gluplji.

Nikad nemojte dijete uključiti u raspravu sa mužem/ženom, rodbinom, samom sobom. Jer oni ne mogu biti krivi ni za šta u vašem životu. Krivicu za njegov razvoj kao čovjeka možete snositi vi, on za teške situacije u vašem ne može.

Nikad nemojte zaboraviti da im kažete koliko su lijepi, kako im divno stoji nešto novo što su obukli, kako su mirišljavi okupani i koliko su lijepo napisali tu rečenicu.

Nikad nemojte prestati da ih obožavate, od glave do pete, da im pripremite omiljeno jelo kad se najmanje nadaju, da im napravite poklon svojim rukama, nešto što sam vi znate da ono voli i iznenadite ga na važan dan.

Nikad nemojte preskočiti da se svakom uspjehu obradujete kao da je najveći na svijetu i kao da taj dan treba slaviti kao nacionalni praznik. Sjetite se tih uspjeha u danima kad vam raspoloženje nije dobro, pa iz njih izvlačite osmjehe za svaki dan.

Nikad nemojte biti ljuti na svoje dijete duže od 20 minuta. Jer svaki minut je kao godina. Svaki minut je kilometar izgrađenog puta između vas.

Nikad ne upoređujte svoju djecu s drugom. Jer ono ne može biti kao Marija, Saša, Jelena ili Teodora. Jer i Marija, Saša, Jelena i Teodora imaju svoje loše i dobre strane. Baš kao vaše dijete. I ono je najdivnije od sve djece. I vi ćete od njega napraviti dobrog, divnog, pametnog, mentalno zdravog čovjeka.

Itd, itd. I samima će vam već doći stvari i situacije koje možete učiniti ljepšim i boljim. A to će se desiti onda kad shvatite da i vama treba ljubavi. Sve je to začarani krug. Opustite se, ovo je ionako samo jedna dugačka vožnja vozom. Hoćete li uživati u predjelu kroz koji prolazite, ili ćete se nervirati jer je sjedište neudobno a pušenje zabanjeno, vi odlučite.

Najljepše kod mogućnosti da budete roditelj je činjenica da upravo vi stvarate generacije koje dolaze. Istina, svijet ih gradi, ulica ih začini, škola izbriše neke momente koje ste mislili da ste im zauvijek ucrtali, ali korijen, suštinu bića, brusite vi.

Volite svoje dijete. Svaki dan. Jer on boljeg, iskrenijeg i važnijeg prijatelja od vas ne bi smio imati. Neka svijet stane na trenutak da zagrlite svoje dijete, jer je to hrana i njemu i vama. Ponekad je i samo zagrljaj dovoljan da se oboje odmorite.

 

roditelji heroji


Ljubav je kad..

Posted on

Ljubav je kad ti njegova blizina postane osnovna potreba kao disanje.

Ljubav je kad ti kaže da bi te volio i da izgledaš kao nosorog. (Iako znaš da možda i ne bi.)

Ljubav je kad ti u pola radnog dana u kancelariju pošalje knjigu i cvijet. Eto tako.

Ljubav je kad želiš da nosiš njegovo prezime. Iako to nije moderno.

Ljubav je kad ga čekaš i nije ti teško to čekanje jer znaš šta i koga čekaš.

Ljubav je kad mu griješ njegovu stranu kreveta.

Ljubav je kad tvom PMSu ne pristupa kao nečemu što smo mi žene izmislile nego s osmijehom (kiselim) podnosi te dane.

Ljubav je kad kaže da mu je omiljeni miris “eau de moja žena”.

Ljubav je kad ti nedostaje i na samu pomisao da bi mogao otići.

Ljubav je kad su vam raspoloženja kao klackalica. Pa kad si ti u down-u, može da te digne gore.

Kad neko ima živaca za slušanje vas kako gubite živce, i to je ljubav.

Ljubav je kad si nasmijana. Isključivo.

Ljubav je kad se slušamo. I čujemo.


Ljubav je kad ne moraš da razmišljaš je li to ljubav.

Ljubav je kad ti kupi miniona jer voli i tebe djevojčicastu.

Ljubav je kad bi se i spavanja odrekla. Na nekoliko noći!

Kad možete da budete sami skupa, da si ne smetate, a postojite tu, dah uz dah, pa se opet spojite kad malo odmorite. Eto to je ljubav.

Ljubav je kad kaže “Ti si ljubav lično.”

Ljubav je kad cijeli život čekaš samo da baš njega takvog voliš.

Ljubav je kad ti je važno da te i njegova mama voli. Bar malo.

Ljubav je kad voliš sebe.

Ljubav je kad se neko brine za tebe.

Ljubav je kad ne boli.

Ljubav je kad se ne lažete. Nikad i ni zbog čega.

Ljubav je kad pišete pisma.

Ljubav je kad ti je toliko lijepo da i svi drugi primjete da je ljubav iako nisi rekla.

Ljubav je kad nađeš komadić koji je nedostajao.

Ljubav je kad živi u svim pjesmama.

Ljubav je kad napišeš ovakav tekst misleći na njega ponedjeljkom.

Ljubav je sve ono što ti je baš sad palo na pamet da je ljubav.

Ljubav je još mnogo više od ovog svega navedenog.

A najviše je ono što ne možeš da objasniš riječima. Već tim, baš tim smješkom.


Kuda odu ljudi kad od nas odu?

Posted on

Znam da znaš da pišem tebi. Ali pravićemo se da ne pišem.

Kako ide to s prijateljstvima?

“Hej. ćao, ja sam Brankica.”

“Ja sam XY. Drago mi je.”

I tad počinje igra energija. One se dogovaraju, pregovaraju, njuškaju i odlučuju da li će se udružiti da bi stvorile jedan divan odnos, ili će se odbiti i pokušati zaboraviti. Prijateljstvo je međusobno prepoznavanje srodnih duša koje bi zajedno mogle biti mnogo srećnije. Na mnogo nivoa.

Sprijateljite se. Počnete da dijelite sve. Od krem banane do misli. Često i kašike i viljuške, posljednje marke u novčaniku, sreće i briga, tuge i ushićenja, detalja o seksu i detalja o ručku (ko zna da kuva). U određenim periodima uvijek jedan daje više. Kad bismo to slikovito pokazali izgledalo bi kao talas. Gore dole, gore dole. Jednom daš ti malo više, drugi put drug da malo više i kad podvučete crtu (jer crta se u prijateljstvima podvlači onda kad vam treba razlog da se s nekim posvađate pa tražite dlaku u jajetu), s stvarnim drugarima ste uvijek na pozitivnoj nuli. Lijepo je to. Imati osobu koja zna da da, ali i da uzme pruženo. Kao moja Jela i Anita.

Ali šta se desi kad to nije talas nego planina koja raste raste raste i raste i ne vidi joj se ni kraj ni početak i ide uvijek na jednu stranu? Šta se desi kad vi date sve, i ljubav i misli i pažnju i vrijeme i dane i živce (kojih uglavnom nemate) i novac i noći i razumjevanje i brinete njene brige i mučite njene muke i tako do unedogled? A dobijete – šta? Podvlačenje crte kaže – ništa. Dalo bi se tu izvući nekoliko lijepih izlazaka, izlaženja u susret, prijeko potrrebnih zagrljaja i saslušavanja ljubavnih muka. Ali to imate i sa ljudima koje ne zovete prijateljima.

Uđimo malo dublje u taj odnos. Znate ona prijateljstva koja ćute ako neko nema problem (ma kako to teška riječ bila), ako nema nikakvih ljubavnih avantura ili uspona i padova na pomolu? Znate one ljude zbog kojih sređujete stan, sređujete sebe jer vas ne smiju baš vidjeti u svakakvom izdanju? Znate one prijatelje kojih tako nema, pa nema, pa nema i gle čuda, nazovu i postave jedno pitanje i iznesu jedno konstataciju: Hej, pa što te nema? Ej, da ti kažem, imam jedan problem…nastavak poznat redakciji.

Znate one prijatelje koji pred vama pričaju o onom tamo, pa odu kod onog tamo pa pričaju o vama? One prijatelje koji u društvu puste da vas ljudi ogovoaraju i ne ustanu u vašu odbranu, ma kako vi krivi bili? Znate one prijatelje koji su sposobni da vam se nikad ne jave u životu jer su oni to tako odlučili, baš njih briga kako ste vi?

Ne znate jer to nisu prijatelji.

To su ljudi kojima je u datom trenutku potrebna pažnja. Koji ne grade odnose nego ih lijepe ljepkom pa dok traje ljepak, traje i odnos. To su oni ljudi koji krpe i haljine i ljubavi. To su oni ljudi koje kad otpakujete ne nađete ništa. Kao kad za slavu u predivnom papiru sa šljaštavom mašnom dobijete tursku bomobnjeru koja lomi zube. Taj nivo razočarenja.

Ja nisam uvijek dobar drug. Često nemam snage ni vremena ni za sebe, često sam površna i bahata, često bezobrazluk nazivam iskrenošću. Ali sam spremna na davanje do kraja beskraja. I spremna sam, što rekla stara narodna, i ruku dati. I to desnu. Nadam se da do stoga nikad neće doći 🙂

Ali se trudim da se ne foliram. Učim sebe da ljude koje ne želim i za 20 godina pored sebe ne uvjeravam da smo prijatelji. Ne, čovječe, mi smo drugari, poznanici, trenutno nam je super i ne mogu ti obećati da ću se za tebe probuditi u tri ujutru. To je sve što ljudi treba da znaju.

Šta u stvari razlikuje prijatelja od drugara?

S drugarom kad izlaziš ponekad moraš unaprijed da smisliš temu za razgovor. S prijateljem možeš i da ćutiš.
S drugarom vrlo često paziš kako se ponašaš, a prijatelju kažeš da on malo pripazi kako se ti ponašaš.
S drugarom piješ na čaše, s prijateljom često na flaše.
S drugarom ne sjediš u pidžami u svojoj kući koja izgleda kao hirpšima jer “Šta će pomisliti?”. Prijatelja zamoliš da malo skloni taj haos.
Drugaru se ne javiš svaki put na telefon. Prijatelju se javiš svaki put skoro bez izuzetka.
Drugaru usput ispričaš nešto lijepo ili ružno što ti se desilo. Prijatelju to prvom saopštavaš.
Drugara ne braniš pred drugima, možda izneseš svoj stav. Prijatelja braniš čak i ako je kriv, pa to s njim poslije raspraviš.
Drugaru ne kažeš da je glup kad je glup jer te nije mnogo briga. Prijatelju naglasiš da je glup kad je glup, ali i da je super pametan kad je pametan.
Pred drugarima ne plačeš. Pred prijateljima se rastavi na sitne atome.
Drugarima čestitaš rođendan na fejsu. Prijatelju nosiš tortu kući.
Za drugara ne možeš na prvu da nabrojiš 5 stvari koje voli i ne voli. Za prijatelja možeš i deset.
Drugaru se javiš kad se vratiš s puta. Prijatelju šalješ razglednicu.
Drugar ne zna baš uvijek kad si neraspoložen, isfoliraš ga. Prijatelja zamoliš da te oraspoloži. Ili se izgalamiš na njega pa se izvinjavaš decenijama.
Drugarove savjete često čuješ, a kao da ne čuješ. O prijateljevim savjetima razmisliš.
Drugaru ne kažeš kad zajebeš nešto. Prijatelju to prvom saopštiš.
Drugaru ne posuđuješ pare, jer teško je vrijeme. Prijatelju pozajmiš i posljednje iz džepa.
Za drugare nemaš uvijek živaca. Na prijetelje izgubiš po jedan svaki dan.

A svaki odlazak mojih pokušaja prijatelja mi je komadić duše odnio. Duša, to je ona rupa u grudima u koju propadnem kad sam tužna i u koju vrištim kad sam srećna. Par ih je bilo do sad. Onih pokušaja u koje se uložite, založite, zapnete i svjetove pomjerate. I šta ću ja sa sobom poslije njihovih odlazaka? Kuda odoše? I falim li im ja? S kim ili čim su popunili ta ogromna vremenska prostranstva koja sam ja ispunjavala? Kuda odu ljudi kad odu od nas? I da li im je tamo ljepše? Ako jeste, to je lijepo. Ako nije, i to je lijepo.

Samo molim te ljude što kupuju karte za odlaske od ljudi da je kupe u jednom smjeru. U slučaju prijateljstva Lesi nema kojoj kući da se vrati.