Ja sam ona loš(ij)a majka

Posted on

Mi žene.

I kad bi ova rečenica ostala sama u tekstu, u glavama svima koji bi je pročitali bi se ispisala cijela priča, svaka iz ličnog iskustva, s nama ženama.

Ne bih o brojnim, šarolikim osobinama koje posjedujemo, neke kao super moći, neke kao nemoći. Danas bih o ženskim takmičenjima.

Mi žene, mi smo sklone romantizaciji svega – od muškarca “Ma ne tuče on mene, on je samo tako snažan, neiživljen, pa mu se omaklo.”, preko drugarstava “Ma dobro, njoj je teže, ne znaš ti kako je njoj, nema veze što ja uvijek ćutim na kafama” pa do majčinstva “To je najljepša stvar koja se svakoj ženi može dogoditi i tačka.”

Važi.

Evo me, deset mjeseci majka i već se pravim pametna. To je zato što sam ja ona iz naslova.

Lijepo je, prelijepo je, toliko ste tekstova na sve strane, pa i na Loli pročitali o tome. Divno jedno iskustvo i svaki dan je sve divnije. Ali ne lezi vraže, ima i Ali.

Ima jedna stvar, jedna društvena pojava, jedna bolest današnjice, a vjerovatno je i juče i prekjuče bilo tako – takmičenje.

Svijet majčinstva je jedno veliko takmičenje. Nema tu nagrade, diploma, para ni medalja. Šta one koje uvijek moraju da budu najbolje dobiju – ne znam. Ali nije im lako.

To krene odmah od trudnoće. Mjeri se:

  • Intenzitet mučnina – “Joj, meni je gore, ja ustati ne mogu.”
  • Broj povraćanja – “Ma nije to ništa, ja nekad i po 12 puta”
  • Broj kilograma – “Joj baš si se zgovnala, jasam dobila samo 6 kila. Ali to je pola voda.”
  •  Broj mrdanja bebe – “Uh, nije to nešto kako treba, ovaj moj će biti fudbaler sto posto.”

I nastavi se s porođajem i rođenjem djeteta. Nemoguće bi bilo nabrojati sve situacije, ali najčešće su:

  • Trajanje porođaja – “Toliko? Pa ja sam rodila za 3 minute. Bukvalno izletilo.”
  • Anestezija – Nisi prava majka ako si uzela epidural, sram te i stid bilo.
  • Bebine prve brojke – porede se kilogrami, centimetri, ocjene doktora

A onda krene haos. Ono što uslijedi, niko vas ne može pripremiti na to. Imala sam napade lupanja srca i mučnine, jer sam na momente, zbog tog takmičenja, mislila da nešto nije u redu s mojom bebom s kojom je sve u redu. Jer je nečija beba sjela s 6.5, a moja nije do osmog. Jer je nečija beba ustala na noge čim je izašla iz majke. Jer nečija beba zna azbuku, a ni godinu dana nema.

To opterećivanje poređenjem s drugom djecom je dovelo do toga da sam ja našu pedijatricu pitala da li ja mogu nešto da učim svoju osmomjesečnu bebu, eto, znate, nešto malo, šta fali. Smiješno, zar ne?

I jbg, kako god okreneš, ne možeš ti u kolo sa super mamama. One znaju sve o ljekovitim biljkama, Himalajskoj soli, feng shuiju za bebe, uticaju punog mjeseca na njen san i idealnoj toploti tijela, prostorije i vode. I ti, majko, ne smiješ da nešto ne znaš i da slučajno pitaš “U vrijeme interneta i kad ti je sve dostupno, ti takva neinformisana hodaš.” Posebno je to izraženo u mamećim grupama gdje NE SMIJEŠ imati drugačije mišljenje, ne smiješ ga ni ponuditi kao opciju. Jer ne dobiješ dijalog nazad, već osudu, napade, obraćanje s visine, potrebu za istresanjem nagomilanih frustracija proisteklih iz te potrebe za savršenstvom.

Surovi, okrutni, bahati svijet. Bez ijednog muškarca u tom krugu, žene stoje oko svake novoporođene majke i bacaju gomilu floskula, savjeta koje ni one nisu primijenjivale, pogleda punih “ne znaš ti ništa, kukala ti majka” i “ja bih to bolje” savjeta koje im niko nije tražio.

One znaju kako ja treba da obučem svoje dijete, koliko treba da jede, kad da jede, koliko puta da sisa, kad da se kupa, koliko smijem da je nosim u rukama, koliko puta rođenu sisu da joj dam. One sve znaju.

A ja, ja pustim da me Lola nauči većinu toga.

Jer su me knjige izludile. Jer sam u vremenu interneta, često ostajala budna cijelu noć, čekajući jutro da s doktoricom provjerim informacije pronađene na tom istom internetu, jer svaka kaže drugačije. Jer pokušavam da od njenog odgoja ne pravim vojničku školu. Jer ću od tolikog pritiska dobiti infarkt.

I postoji još jedan smrtni grijeh među majkama: Povratak na posao.

lola

Ne, ti moraš ostati 12 mjeseci s bebom. Propustićeš sve, Kakva si ti majka. “Joj, ja ne bih mogla.”, “Nedostaje li ti?”

I kad se, kao ja, vratiš poslije tri mjeseca na posao, ne zato što moraš, već zato što želiš, dobiješ na sve ovo gore navedeno još čitav šleper lijepo upakovanih uvreda, pasivne agresije i nemajka epiteta.

Ja o majčinstvu znam tek malo. Najviše sam učila od nekih divnih majki oko sebe, žena koje su odgojile pametnu, slobodnu, nezavisnu djecu, djecu koja se ne boje svoje sjenke, svojih riječi i želja. Ali znam sasvim dovoljno da mi je pravilo: puna mokra pelena, redovna stolica, dobar apetit i san, jedino kojeg se slijepo držim. Sve ostalo je podložno improvizaciji.

I zato sam odustala. Odustala od potrebe da se objasnim, opravdam, da doprem do mozga takmičarki u tom besmislenom takmičenju i da im se dopadnem, ja, Lolina majka. Pa se ti razgovori završe sa: Ja nikad neću biti tako dobra majka kao ti.

I neću.

Biću bolja. Jer je najljepše na svijetu biti Lolina mama.


Da li treba da umru da bismo shvatili koliko su važni?

Posted on

Rođena 31. ili 35. Ponekad nam se činilo da 65. rođendan slavimo Bogzna koji put. Punija žena, sve do neke tačke nosila je svoje kilograme kao da nijedan nije višak. A onda su joj mirišljave kiflice, krofne, “da se ne baci” hrana došli kičme. A i glave.

Uvijek je mirisala na svježe pecivo, na domaću supu, na mladi sir. Sama bi rekla da to njoj duša miriše, a mi smo to prihvatili zdravo za gotovo, posebno mi djeca. Jer, naravno da duša miriše, nema veze što niko ne zna gdje je. “Tu je ona, negdje između srca i želuca, zato je važno voljeti i dobro jesti,” govorila mi je.

Ona je bila moj najdraži raspust, moj ručicama ispleten džemper, moja velika spavaća soba s namještajem boje trule višnje, kupljen u prvom salonu namještaja u Gradišci parama koje je zaradila u Njemačkoj na proizvodnji platinaste dugmadi (nadam se da se to tako zove). Ona je bila moja ljubav. Ona je bila moja drugarica koja je sa mnom sakrivala čokolade ispod kreveta da ih druga djeca ne nađu. Ona je uvijek voljela mene najviše na svijetu, iako je oko nje bilo još bezbroj djece. I čak kad ju je bolest uhvatila čvrsto za ruku, kad je postala senilna, mene je prepoznavala u skoro svakoj situaciji.

baka

Ne znam kako vi sa svojim bakama, ali mi kojima su tetke i bake u nedostatku prave, bile najpravije majke, mi smo s njima bile najbolje drugarice. A znate kako mi ljudi s najboljim drugaricama, s ljudima koje volimo najviše na svijetu? Oni nama počnu da se podrazumjevaju.

Od svoje 6. do svoje 13. godine, kad smo se i preselili kod nje, svaki raspust sam bila kod nje. Moje Sebago cipele, kofer s tek ponekim komadom odjeće, jer je dosta toga čekalo kod nje i s mnogo knjiga koje smo čitale skupa. Svake subote išle smo na pijacu, jer je ona prodavala sir i mlijeko i jaja. Vozile se na konjskim kolima do grada, a meni je to izgledalo kao da se u prinčevoj kočiji vozim. Svakog petka bi mi rekla “Spavaj ti, ćeri. Rano ustajemo. Vraćam se ja dok se probudiš.” Ali ne. Možda nisam ni spavala. Ponekad bi me pustila da i ja prodajem, a za nagradu me vodila na ćevape. Kakav život. Kakva jednostavna sreća.

Daleko od toga da je sve bilo idealno. Ali sad, ovog trenutka, biram da sve što se s njom ikad desilo gledam samo kroz prizmu onog lijepog.

Počela je da mi se podrazumjeva.

Odveo me fakultet.

Odveli me ljudi. Želja za druženjem, za nekom novom energijom, za bježanjem od te kuće u kojoj je sve mirisalo na tuđe odlaske. Kakav bezobrazluk s moje strane misliti da će baka živjeti zauvijek i sačekati da ja to sve tako obavim, pa da joj se pojavim s bebom u naručju, bebom koju je toliko željela da vidi, i kažem:”Hej, evo sad sam došla. Sad imam vremena za tebe. Poželila sam te se, samo mali mi je dan. Nisam imala vremena za tebe.”

Umrla je. I sad dok ovo kucam, dok kucajući po tastaturi pokušavam da stavim sve na jedno mjesto, ne mogu da prihvatim tu činjenicu. Moje bake više nema.

Umrla je dva dana nakon što sam ja rodila Lolu.

Ja nisam imala vremena ni da odem na njen posljednji ispraćaj s ove zemlje na kojoj su je u jednom trenutku svi zaboravili i dali da se o njoj brinu često ljubazne tete u staračkom domu. Nisam imala vremena, jer sam držala svoj novi život u rukama. A prethodno ga nisam imala, jer sam se bavila svojim životom.

A toliko puta me nazvala svojim dugim prstima, izboranim na svim mogućim mjestima, jedva se snalazeći s touch ekranima samo da me pita kako sam. Bože, koliko puta mi je bila dosadna, naporna. Koliko puta se nisam javila. “Bože, bako, pa šta hoćeš nedjeljom ujutru?”

viber-image

A sad, sad bih dala sve da me nazove nedjeljom ujutru i pita kako je Lola. Kako bi se njih dvije voljele. Takvu ljubav svijet ne bi zapamtio.

I ne postoji ta suza, taj tekst, ne postoji taj buket cvijeća, to gledanje u neku od njenih fotografija, koje će popuniti taj bezdan iz kojeg još miriše njena duša.

Nemojte biti kao Brankica.

Ljudi imaju rok trajanja. Čak i oni koje volimo najviše na svijetu.

Budite s njima dok su tu. I ne dajte da se počnu podrazumjevati.

Jer kad odu, zaboliće vas tamo između srca i želuca. A ta bol rijetko kad prestane.