Ja sam ona loš(ij)a majka

Posted on

Mi žene.

I kad bi ova rečenica ostala sama u tekstu, u glavama svima koji bi je pročitali bi se ispisala cijela priča, svaka iz ličnog iskustva, s nama ženama.

Ne bih o brojnim, šarolikim osobinama koje posjedujemo, neke kao super moći, neke kao nemoći. Danas bih o ženskim takmičenjima.

Mi žene, mi smo sklone romantizaciji svega – od muškarca “Ma ne tuče on mene, on je samo tako snažan, neiživljen, pa mu se omaklo.”, preko drugarstava “Ma dobro, njoj je teže, ne znaš ti kako je njoj, nema veze što ja uvijek ćutim na kafama” pa do majčinstva “To je najljepša stvar koja se svakoj ženi može dogoditi i tačka.”

Važi.

Evo me, deset mjeseci majka i već se pravim pametna. To je zato što sam ja ona iz naslova.

Lijepo je, prelijepo je, toliko ste tekstova na sve strane, pa i na Loli pročitali o tome. Divno jedno iskustvo i svaki dan je sve divnije. Ali ne lezi vraže, ima i Ali.

Ima jedna stvar, jedna društvena pojava, jedna bolest današnjice, a vjerovatno je i juče i prekjuče bilo tako – takmičenje.

Svijet majčinstva je jedno veliko takmičenje. Nema tu nagrade, diploma, para ni medalja. Šta one koje uvijek moraju da budu najbolje dobiju – ne znam. Ali nije im lako.

To krene odmah od trudnoće. Mjeri se:

  • Intenzitet mučnina – “Joj, meni je gore, ja ustati ne mogu.”
  • Broj povraćanja – “Ma nije to ništa, ja nekad i po 12 puta”
  • Broj kilograma – “Joj baš si se zgovnala, jasam dobila samo 6 kila. Ali to je pola voda.”
  •  Broj mrdanja bebe – “Uh, nije to nešto kako treba, ovaj moj će biti fudbaler sto posto.”

I nastavi se s porođajem i rođenjem djeteta. Nemoguće bi bilo nabrojati sve situacije, ali najčešće su:

  • Trajanje porođaja – “Toliko? Pa ja sam rodila za 3 minute. Bukvalno izletilo.”
  • Anestezija – Nisi prava majka ako si uzela epidural, sram te i stid bilo.
  • Bebine prve brojke – porede se kilogrami, centimetri, ocjene doktora

A onda krene haos. Ono što uslijedi, niko vas ne može pripremiti na to. Imala sam napade lupanja srca i mučnine, jer sam na momente, zbog tog takmičenja, mislila da nešto nije u redu s mojom bebom s kojom je sve u redu. Jer je nečija beba sjela s 6.5, a moja nije do osmog. Jer je nečija beba ustala na noge čim je izašla iz majke. Jer nečija beba zna azbuku, a ni godinu dana nema.

To opterećivanje poređenjem s drugom djecom je dovelo do toga da sam ja našu pedijatricu pitala da li ja mogu nešto da učim svoju osmomjesečnu bebu, eto, znate, nešto malo, šta fali. Smiješno, zar ne?

I jbg, kako god okreneš, ne možeš ti u kolo sa super mamama. One znaju sve o ljekovitim biljkama, Himalajskoj soli, feng shuiju za bebe, uticaju punog mjeseca na njen san i idealnoj toploti tijela, prostorije i vode. I ti, majko, ne smiješ da nešto ne znaš i da slučajno pitaš “U vrijeme interneta i kad ti je sve dostupno, ti takva neinformisana hodaš.” Posebno je to izraženo u mamećim grupama gdje NE SMIJEŠ imati drugačije mišljenje, ne smiješ ga ni ponuditi kao opciju. Jer ne dobiješ dijalog nazad, već osudu, napade, obraćanje s visine, potrebu za istresanjem nagomilanih frustracija proisteklih iz te potrebe za savršenstvom.

Surovi, okrutni, bahati svijet. Bez ijednog muškarca u tom krugu, žene stoje oko svake novoporođene majke i bacaju gomilu floskula, savjeta koje ni one nisu primijenjivale, pogleda punih “ne znaš ti ništa, kukala ti majka” i “ja bih to bolje” savjeta koje im niko nije tražio.

One znaju kako ja treba da obučem svoje dijete, koliko treba da jede, kad da jede, koliko puta da sisa, kad da se kupa, koliko smijem da je nosim u rukama, koliko puta rođenu sisu da joj dam. One sve znaju.

A ja, ja pustim da me Lola nauči većinu toga.

Jer su me knjige izludile. Jer sam u vremenu interneta, često ostajala budna cijelu noć, čekajući jutro da s doktoricom provjerim informacije pronađene na tom istom internetu, jer svaka kaže drugačije. Jer pokušavam da od njenog odgoja ne pravim vojničku školu. Jer ću od tolikog pritiska dobiti infarkt.

I postoji još jedan smrtni grijeh među majkama: Povratak na posao.

lola

Ne, ti moraš ostati 12 mjeseci s bebom. Propustićeš sve, Kakva si ti majka. “Joj, ja ne bih mogla.”, “Nedostaje li ti?”

I kad se, kao ja, vratiš poslije tri mjeseca na posao, ne zato što moraš, već zato što želiš, dobiješ na sve ovo gore navedeno još čitav šleper lijepo upakovanih uvreda, pasivne agresije i nemajka epiteta.

Ja o majčinstvu znam tek malo. Najviše sam učila od nekih divnih majki oko sebe, žena koje su odgojile pametnu, slobodnu, nezavisnu djecu, djecu koja se ne boje svoje sjenke, svojih riječi i želja. Ali znam sasvim dovoljno da mi je pravilo: puna mokra pelena, redovna stolica, dobar apetit i san, jedino kojeg se slijepo držim. Sve ostalo je podložno improvizaciji.

I zato sam odustala. Odustala od potrebe da se objasnim, opravdam, da doprem do mozga takmičarki u tom besmislenom takmičenju i da im se dopadnem, ja, Lolina majka. Pa se ti razgovori završe sa: Ja nikad neću biti tako dobra majka kao ti.

I neću.

Biću bolja. Jer je najljepše na svijetu biti Lolina mama.


Ja sam te rodila, ja ću te..

Posted on

Jeste, ja ću te nositi. Sad će puna tri mjeseca, ma i duže, jer je to ludilo počelo prije nego se Lola desila i uljepšala ovu planetu, kako slušam:

“Ne navikavaj je”

“Vidjećeš šta će biti”

“Ostavi je da se isplače”

(nastavi niz)

Jeste, vidjela sam šta će biti. Biće to da je meni nošenje nje kao da sopstveno srce držim u rukama, pa moram pažljivo i s najvećim divljenjem da ga gledam, jer bez njega mi nema života. Vidjela sam da se na taj način veza između nas dvije svaki put plete još deblje i čvršće. OSjetila sam svu ljubav ovog svijeta kad zaspi na mom ramenu. Vidjela sam da ona to voli najviše na svijetu.

Naravno da je i moja kičma vidjela, da ponekad osjećam bol u rukama čak i ujutru, nakon odmora. Naravno da je bilo trenutaka kad sam htjela da je spustim i pustim da plače. Možda čak i izađem napolje i pravim se da ja uopšte nisam mama (ti baš kratko traju:D)

Ali postoji jedna važna činjenica koju zagovarači nenosanja zaboravljaju: Bebe su ljudi.

Kad je neko ljud to znači da mu bude dosadno, da voli da se kreće, da voli da upoznaje nove stvari, da mu treba komunikacija s drugim ljudima i sl. Treba li vama to?

E sad, vjerovali ili ne, i bebama može da bude dosadno. Stavim ja svoju Lolu u stolicu i onda krenem da pravim ručak, sklanjam po kući, kuckam po telefonu. Obratim se ja njoj, naravno, ali da joj se tad baš posvetim skroz – jok. Jer moj mozak šalje poruku, dobro joj je, u stolici je, zabaviće se ona. Pa ne bi meni bilo zanimljivo u stolici, a kamoli njoj.

Kad nosite bebe vi pričate s njima, pokrećete se pa one otkrivaju svijet, osjećaju vaš dodir i znaju da je sve super.

A da ne pričamo o dijelu zvanom – pusti je da se isplače. Života ti? Da li stvarno zaista to mislite, vi koji to izgovarate? Neka, hvala. Ja, kao neko koga su puštali da se isplače suviše dugo, znam koliko vremena i krpljenja treba da te rupe nastale prazninom zbog manjka utjehe zakrpiš. Kakve veze ima što je tako mala – ona sad već mora i treba da zna da ću ja uvijek biti tu, dok sam živa. I ja i njen otac. I drugi ljudi koji je vole, a koji je uzmu odmah čim plače. Posmatrala sam svoje najbliže prijateljice, od kojih jedna ima dijete, ostale ne. Sve reaguju isto – na njeno plakanje uzmu je i igraju se s njom.

Bilo je scena (šifra grčevi) kad je plakala i u mom naručju, ali ja sam tad mirnija jer znam da sam uradila sve što sam mogla. Nek plače, biće joj lakše bar u zagrljaju. Sad se sjetite, vi odrasli ljudi, koliko je vama lakše kad plačete, a neko je tu da vas zagrli.

Činjenica je da prebrzo rastu. Vrlo uskoro neće joj biti dovoljno samo moje mlijeko, vrlo uskoro, počeće da otkriva svijet na svojim koljenima, a onda i na stopalima, vrlo uskoro će držati moju ruku u svojoj i hodati kraj mene, tražeći da je ponesem tek ponekad, kad joj je ta vrsta dodira neophodna. A baš vrlo brzo će doći i vrijeme kad nošenje neće uopšte biti zanimljivo.

Lolo, ja sam te rodila, ja ću te i nositi. Jer se osjećam kao superheroj svaki put kad te na grudima smirim. I jer ja to volim jednako kao i ti. I ništa, baš ništa se ne može porediti s tom čarolijom kad nam srca kucaju zajedno, baš kao i onih 9 mjeseci kad sam te s uživanjem nosila i hranila. Baš kao i sad.


Zašto je važno da imaš mamu, ako si živo biće?

Posted on

Mnogo je važno da imaš majku dok rasteš. Dok ti rastu zubi.

Dok ti raste srce i guza.

I sise i dlake.

Dok ti rastu misli u nešto što ne prepoznaješ i ne znaš šta ćeš s njima tako velikim.

Dok ti se šire zjenice i horizonti.

Dok parcelišeš srce i dijeliš ga okolo, pa poslije preko suza pokušavaš da povratiš svoju imovinu, onako razvaljenu, porušenu, s počupanim biljkama.

Dok misliš da sve možeš sama i o svemu sve znaš.

Još je važnije da imaš majku kad to sve naraste, kad shvatiš da i ti rasteš.

A možda je od svega najvažnije da imaš majku kad u tebi još jedno biće raste.

Važno je zato što nikom srce nije tuđa kuća, kao što je majci za njeno dijete. Važno je zato što će ona čuti i ono što ne želiš da kažeš, jer možda nemaš adekvatne riječi, a želiš da zna. Važno je zato što samo majka ima mogućnost da te voli kad to baš niko drugi ne može i ne zna. Važno je zato što si ti rasla u stomaku svoje majke i vi već imate neki svoj tajni jezik koji razumijete i kad obe ostarite. Važno je jer ničije oči ne vide cijelu tebe kao majčine. Važno je jer, samo je majka ta koja oprašta i neoprostivo, razumije i nerazumljivo. Važno je jer si ti u životu samo svoj čovjek i mamino dijete. Sva druga pripadanja su labava. Dok ne dođe tvoje dijete.

Važno je, jer je majka tvoje zagarantovano “Kako si?”, “Lijepa si” “Možeš ti to” “Popravićemo.” “Razumijem te.”. Jer je majka tvoj zagrljaj bez roka trajanja, tvoje krilo s doživotnim najmom, tvoja dnevna doza hrabrosti i neko s kim možeš podijeliti dnevnu dozu gluposti.

Majkama: 

Nisu vaša djeca vaša u smislu da vam pripadaju. Vaša djeca su onoliko vaša koliko im ostavite slobode da budu svoja. Ta sloboda, ta vrata koja otvorite da im dozvolite da budu svoji, to su ista vrata kroz koja će vam se uvijek vraćati. I ne, čak i kad u određenim godinama izgleda kao da je vaša potreba da budete blizu, da pričate ili nedaobog budete emotivni, ni tad nemojte prestati da ispoljavate svoju potrebu, jer naša podsvijest u registar pojmova upiše: Majka – ona osoba koja je bila tu i kad sam bila nemoguća za izdržavanje.

Nemam dovoljno jednostavne, a jasne riječi da objasnim da je majčina ljubav ono što je bebi majčino mlijeko. Hranite svoju djecu. Ne propustite nijedan jedini dan da im pokažete da ih volite. Nijedan. Čak i kad vas zaboli Lego kockica u po noći, čak i kad dojke krvare, čak i kad nisu ono što ste vi mislili da će biti, ali njima se dopada to što jesu, čak i kad su zalutali. Čak i kad vam se čini da oni vas ne vole dovoljno. Ako si živo biće, majčina ljubav je ono što je sunce biljci. Majke mi.

Djeci:

Kao da je neko mogao da bira majku. Možda joj frizura nije najljepša. Možda ta haljina na njoj i nije must have this season. Možda je već postala dosadna sa imperativima koje ponavlja vaki dan. Možda ti promaja neće ništa kao ni hladan beton. Ali, evo, stani i zažmuri na tren. Da li možeš da se možda zamisliš bez nje?

Bolje ni nemoj.

Nego pokušaj da je razumiješ. Uloži bar deseti dio snage koji ona ulaže u to da razumije tebe. Zagrli je kad ne očekuje, uberi tri cvijeta negdje usput, pomozi joj da napravi ručak. Odvedi je tamo gdje ideš s drugaricama, dozvoli da te upozna. Pošalji poruku kad stigneš kući iz grada i reci joj kad ti je teško. I nemoj je nikad, nikad lagati. Jer, na prvu možda bude ljuta, možda ne bude razumjela sranje u koje si se uvalila. Ali samo i jedino ona može da bude ta koja će pomoći. Ako ništa, dijeljenjem tereta koji problem nosi.

I zapamti, onog trenutka kad novi život krene da raste u tebi, samo ona će biti ta koja će razumjeti kroz šta prolaziš, bez da joj ispričaš. Svi drugi imaju i druge teme za razmišljanje ili im treba više vremena da prihvate novosti. Samo njoj ćeš ti biti udarna vijest devet mjeseci. A ako nema nje – šta?  Sama si, djevojčice.

Zato, nemoj da ti nikad bude dosadno da je voliš. Čak i malo, čak i na mrvice, čak i kad ti se ništa ne da. Čak i kad je to u tvom sistemu vrijednosti u rubrici “patetika”. Kad si živo biće koje ima majku, možeš sve. Možeš i bez nje, ako moraš, ali put je mnogo duži, mnogo teži, pun pitanja kojima fali odgovor, a druge se ustručavaš da pitaš.

Onima bez majki:

Nije lako. Ali nije ni toliko teško da je nemoguće. Bilo da je nema, jer je sama tako odlučila, bilo da je nema, jer se njeno tijelo pokvarilo i odustalo od popravke. U bilo kom slučaju, važno je samo da shvatiš da njeno mjesto neće niko i ništa popuniti. Da odmah odustaneš od zakopavanja, zatrpavanja i zavaravanja. Ali, postoji način. Arhitetkuru majke u tvom životu nadoknadiće svi oni ljudi koji te vole i koje voliš, svi oni koji će onoliko bezrezervno koliko ljudska priroda to dozvoljava, moći da te vole. Ljubav je ljubav, nema velike ni male. Jedino što ne smiješ, ne smiješ dozvoliti da ta rupa postane veća od prostora na kojem uzgajaš svoj život. Nikad. Ti nisi ta rupa. Ti si neko ko ponekad sjedne na rub te rupe, izvrišti se, čuje svoj odjek i nastavi dalje s osmijehom. I ništa više. Ti nisi ta rupa.

Sebi:

Bićeš uskoro majka. Sebi sve ovo reci svaki dan.