Najbolja kome? Sebi? Roditeljima? Svijetu?

Posted on

Ja, djevojčica.

Naučila da čita sa 3 godine i to iz stripova. Ujak me naučio.

To je bila moja prva velika greška. Ali, šta zna mala djevojčica šta su velike greške?

Nakon što je ta priča o mom čitanju stripova ispričana dovoljno puta svima poznatima i nepoznatima, od tog trenutka se očekivalo da ja roditelje i rodbinu servisiram materijalom za pohvale.

Tako sam bila najmlađi upisani član dječije biblioteke u Pančevu. Do svoje desete godine već sam sa dječijeg šetala na odjel za odrasle. Nisam čitala, ja sam knjige gutala.

To je bilo zanimljivo jedno vrijeme, ali je vremenom postalo uobičajeno.

U školu sam krenula sa sedam godina, kockastom torbom i teget kompletićem na tufne, kose ošišane na paž i bezbroj pitanja. Ah da i žuta marama je bila tu.

Šta se od mene očekivalo?

Da budem najbolja.

Ja sam do svoje sedme godine, svoje školske godine jasno i glasno znala da se od mene očekuje da budem najbolja.

Kako? Zašto? Kome?

Kao da je to bitno.

I jesam.

Život bez ijedne četvorke u dnevniku.

Thinking happy kid in glasses with idea bulb above

Takmičenja na sve strane, od onog u brzom čitanju (?!) do onih iz matematike.

Tražili su, dobili su. A vrlo brzo su dobili i ono što ide kao bonus kad od djeteta očekujete samo najbolje.

Ne sjećam se koje je godišnje doba bilo, znam samo da je bilo toplo dovoljno za teksas jaknu. I znam da je to bio dan u kojem sam ja dobila svoju prvu trojku u životu.

Peti razred, geometrija.

Prva pukotina na ramu savršene fotografije s mojim savršenim osmijehom.

Galama, vriska, neke strašne, neobjašnjive riječi upućene meni. Zbog trojke. Jedne trojke. One koju pojedu tri petice koje sam već imala u dnevniku.

Tad je postalo jasno. Ja ću možda loš(ij)u ocjenu i dobiti. Ali oni za to neće znati.

Da se rauzmijemo, jasno je meni da je možda, samo možda, oni nisu mislili to sve tako ozbiljno. Ali meni nakon te predstave u kojoj sam ja izvukla deblji kraj, niko nije objasnio da trojke nisu kraj svijeta. I da je ocjena mjerilo trenutnog znanja, a ne sveobuhvatnog. Niko nije razgovarao sa mnom.

 

Dakle, očekivanja mojih roditelja od mene u periodu kad sam odrastala doveli su me ne samo do toga da izgubim povjerenje u njih, već u sebe.

 

A nakon toga su uslijedili i zdravstveni problemi. Nastrada uvijek ono što je najtanje.

Dvadeset godina poslije, moja navika da ispunim očekivanja drugih i konstantno budem najbolja je malo smršala, koljena joj klecaju i često spava i po nekoliko sedmica u komadu. Izgladnjujem je. Uskraćujem joj vazduh. Govorim naglas da je nema, da sam je se riješila, kako bi me čula pa sama odustala. Ali ne, nije otišla.

Javi se na momente, zabljesne kad je pritisak najveći, podsjeti me na to da ću razočarati one koje najviše volim ako ono što radim ne bude najbolje, ako ne bude tako sjajno da se može komšinici ispričati o tome. Nekad joj popustim, ali mi se to, posebno uz ličnu odgovornost roditelja, sve rjeđe dešava.

 

Trebalo mi je 20 godina da shvatim da najbolji ne postoje.

Trebalo mi je 20 godina da shvatim da očekivanja mojih roditelja nemaju veze sa mnom. Ona vjerovatno imaju veze s njihovim roditeljima.

Trebalo mi je 20 godina da se navike iz djetinjstva da se dokazujem drugima, bar djelimično riješim.

I trebaće mi, po slobodnoj procjeni, bar još 10 da kažem da smo se zauvijek rastale.

 

Zato, u ime svih nas iz osamdeset i neke koji posljedice djetinjstva najviše osjećamo danas, pazite na te male godine svoje djece. Prije nego pred njih stavite neko ušminkano očekivanje, vratite se samo na minut u svoje djetinjstvo, čak i ako boli i dalje.

 

Sve se ponavlja.

Krug neko treba da zaustavi.

U našem krugu to ću biti ja.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .


Jesen stiže, očekivanje moje, ja se ne opametih

Posted on

U inboxu mi jedno 20 različitih mailova različitih sajtova sa istom tematikom: Kako da budete produktivniji. Moja podsvjest mi već devet mjeseci (ma i duže) govori kako sam neorganizovana, kako mi vrijeme curi, kako moram i ovo i ono, a nisam, kako me čeka ovo i ono, a nisam stigla, kako me trebaju ovi i oni, a nisam im se javila.

Nisam i moram.

loline none

Šta ćemo ako neću i ako ne mogu? Kad je prestalo biti dozvoljeno da nešto ne možeš?

Ne bih ja ni skontala koliko sam u tom alarm raspoloženju, mada kucam kao bomba koja će implodirati više nego neki sat, ali nema veze, da drugarica Lana, književnica koja tako lako riječima da neki život, nije napisala petnaestak rečenica o tome kako joj treba to da ne radi ništa. Da prosto postoji. I da treba da prestanemo da se osjećamo krivima zato što nešto ne možemo.

Ko kriv? Ja? Da, ja. Svaki dan, svakog trenutka za nešto sam sebi kriva.

Kriva, jer danas nisam stigla da napravim ručak, a Goran baš voli kad ja kuvam.

Kriva, jer sam ostala na poslu duže 14 minuta (da, gledala sam na sat), a mogla sam tih 14 minuta da Loli pjevam: “Taši, taši, Tanana i svilena marama” pa da se ona smije sa tih svojih šest zuba.

Kriva, jer imam bar tri osobe s kojima mi se pije kafa, ali nemam vremena ili sam prosto nesposobna da ga nađem.

Kriva, jer za sebe nisam uradila ništa mjesecima.

Kriva.

Ko me okrivio? Pa, ja, kako ko?

iris ljubav

I zato imam plan do Nove godine koji ću predložiti i vama. I znate šta je sjajno s njim? Pa ispunićete ga i vi!

Imam plan da ne planiram. Ništa. Nijedan dan. Imam plan da vidim šta Lola i Goran, Brana, Aljoša, Iris, Jelena, Anita, Milica, Ljilja, Žana, Sara, Siniša, Pero, Milica, Jelena, Savo, Nenad, Melisa, Buba, Saša, Vanja planiraju. Pa da možda i ja budem dio tih planova.

Kako ću ja to?

Lijepo. Ustaću svako jutro i krenuti redom, od dva najdraža poljupca u dvije omiljene ćelave glave pa preko osmijeha cura i Siniše u redakciji do popodneva koja će me već odveti nekom i nečem.

Da ne fotografišem, da ne gledam sebe u ogledalu onim optužujućim “Opet nešto nisi stigla” pogledom.

foto

Da ne kuvam na brzinu i na silu, sem ako mi se taj dan to ne bude baš radilo.

Da ne uzimam onoliko posla koliko ne mogu da obavim, samo zato što za trideset godina nisam naučila da kažem: “Ne mogu” i “Neću”.

Da kažem ljudima da ih volim i da ih podsjetim koliko su sjajni i važni.

Da čitam. Gledam. Slušam. Uramim slike. Složim albume. Sašijem haljine. Preslušam albume. Proslavim propuštene rođendane.

Jer ne mogu više da mislim da mogu, kad ne mogu. Da se takmičim sa samom sobom, kad sam već pobijedila. A i ti si, znam ja.

Moj jedini plan za ova tri mjeeca do Nove godine je da naučim da dišem i da nastavim da volim. Je l’ da da ću uspjeti?

Hoću. Jer bol u želucu kaže da hoću. Jer malaksalost kaže da moram. Jer smanjen apetit šapuće da mogu. Jer moj jedini plan može i mora biti da živim.

Očekivanje moje, jesen stiže, ja se ne opametih. Ali hoću. Obećavam.

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria . Ukoliko želite pročitati tekstove mojih kolega iz Srbije, Hrvatske,  Crne Gore i Makedonije, koji su takođe dio CCNBA učinite to ovdje .