Kuda odu ljudi kad od nas odu?

Posted on

Znam da znaš da pišem tebi. Ali pravićemo se da ne pišem.

Kako ide to s prijateljstvima?

“Hej. ćao, ja sam Brankica.”

“Ja sam XY. Drago mi je.”

I tad počinje igra energija. One se dogovaraju, pregovaraju, njuškaju i odlučuju da li će se udružiti da bi stvorile jedan divan odnos, ili će se odbiti i pokušati zaboraviti. Prijateljstvo je međusobno prepoznavanje srodnih duša koje bi zajedno mogle biti mnogo srećnije. Na mnogo nivoa.

Sprijateljite se. Počnete da dijelite sve. Od krem banane do misli. Često i kašike i viljuške, posljednje marke u novčaniku, sreće i briga, tuge i ushićenja, detalja o seksu i detalja o ručku (ko zna da kuva). U određenim periodima uvijek jedan daje više. Kad bismo to slikovito pokazali izgledalo bi kao talas. Gore dole, gore dole. Jednom daš ti malo više, drugi put drug da malo više i kad podvučete crtu (jer crta se u prijateljstvima podvlači onda kad vam treba razlog da se s nekim posvađate pa tražite dlaku u jajetu), s stvarnim drugarima ste uvijek na pozitivnoj nuli. Lijepo je to. Imati osobu koja zna da da, ali i da uzme pruženo. Kao moja Jela i Anita.

Ali šta se desi kad to nije talas nego planina koja raste raste raste i raste i ne vidi joj se ni kraj ni početak i ide uvijek na jednu stranu? Šta se desi kad vi date sve, i ljubav i misli i pažnju i vrijeme i dane i živce (kojih uglavnom nemate) i novac i noći i razumjevanje i brinete njene brige i mučite njene muke i tako do unedogled? A dobijete – šta? Podvlačenje crte kaže – ništa. Dalo bi se tu izvući nekoliko lijepih izlazaka, izlaženja u susret, prijeko potrrebnih zagrljaja i saslušavanja ljubavnih muka. Ali to imate i sa ljudima koje ne zovete prijateljima.

Uđimo malo dublje u taj odnos. Znate ona prijateljstva koja ćute ako neko nema problem (ma kako to teška riječ bila), ako nema nikakvih ljubavnih avantura ili uspona i padova na pomolu? Znate one ljude zbog kojih sređujete stan, sređujete sebe jer vas ne smiju baš vidjeti u svakakvom izdanju? Znate one prijatelje kojih tako nema, pa nema, pa nema i gle čuda, nazovu i postave jedno pitanje i iznesu jedno konstataciju: Hej, pa što te nema? Ej, da ti kažem, imam jedan problem…nastavak poznat redakciji.

Znate one prijatelje koji pred vama pričaju o onom tamo, pa odu kod onog tamo pa pričaju o vama? One prijatelje koji u društvu puste da vas ljudi ogovoaraju i ne ustanu u vašu odbranu, ma kako vi krivi bili? Znate one prijatelje koji su sposobni da vam se nikad ne jave u životu jer su oni to tako odlučili, baš njih briga kako ste vi?

Ne znate jer to nisu prijatelji.

To su ljudi kojima je u datom trenutku potrebna pažnja. Koji ne grade odnose nego ih lijepe ljepkom pa dok traje ljepak, traje i odnos. To su oni ljudi koji krpe i haljine i ljubavi. To su oni ljudi koje kad otpakujete ne nađete ništa. Kao kad za slavu u predivnom papiru sa šljaštavom mašnom dobijete tursku bomobnjeru koja lomi zube. Taj nivo razočarenja.

Ja nisam uvijek dobar drug. Često nemam snage ni vremena ni za sebe, često sam površna i bahata, često bezobrazluk nazivam iskrenošću. Ali sam spremna na davanje do kraja beskraja. I spremna sam, što rekla stara narodna, i ruku dati. I to desnu. Nadam se da do stoga nikad neće doći 🙂

Ali se trudim da se ne foliram. Učim sebe da ljude koje ne želim i za 20 godina pored sebe ne uvjeravam da smo prijatelji. Ne, čovječe, mi smo drugari, poznanici, trenutno nam je super i ne mogu ti obećati da ću se za tebe probuditi u tri ujutru. To je sve što ljudi treba da znaju.

Šta u stvari razlikuje prijatelja od drugara?

S drugarom kad izlaziš ponekad moraš unaprijed da smisliš temu za razgovor. S prijateljem možeš i da ćutiš.
S drugarom vrlo često paziš kako se ponašaš, a prijatelju kažeš da on malo pripazi kako se ti ponašaš.
S drugarom piješ na čaše, s prijateljom često na flaše.
S drugarom ne sjediš u pidžami u svojoj kući koja izgleda kao hirpšima jer “Šta će pomisliti?”. Prijatelja zamoliš da malo skloni taj haos.
Drugaru se ne javiš svaki put na telefon. Prijatelju se javiš svaki put skoro bez izuzetka.
Drugaru usput ispričaš nešto lijepo ili ružno što ti se desilo. Prijatelju to prvom saopštavaš.
Drugara ne braniš pred drugima, možda izneseš svoj stav. Prijatelja braniš čak i ako je kriv, pa to s njim poslije raspraviš.
Drugaru ne kažeš da je glup kad je glup jer te nije mnogo briga. Prijatelju naglasiš da je glup kad je glup, ali i da je super pametan kad je pametan.
Pred drugarima ne plačeš. Pred prijateljima se rastavi na sitne atome.
Drugarima čestitaš rođendan na fejsu. Prijatelju nosiš tortu kući.
Za drugara ne možeš na prvu da nabrojiš 5 stvari koje voli i ne voli. Za prijatelja možeš i deset.
Drugaru se javiš kad se vratiš s puta. Prijatelju šalješ razglednicu.
Drugar ne zna baš uvijek kad si neraspoložen, isfoliraš ga. Prijatelja zamoliš da te oraspoloži. Ili se izgalamiš na njega pa se izvinjavaš decenijama.
Drugarove savjete često čuješ, a kao da ne čuješ. O prijateljevim savjetima razmisliš.
Drugaru ne kažeš kad zajebeš nešto. Prijatelju to prvom saopštiš.
Drugaru ne posuđuješ pare, jer teško je vrijeme. Prijatelju pozajmiš i posljednje iz džepa.
Za drugare nemaš uvijek živaca. Na prijetelje izgubiš po jedan svaki dan.

A svaki odlazak mojih pokušaja prijatelja mi je komadić duše odnio. Duša, to je ona rupa u grudima u koju propadnem kad sam tužna i u koju vrištim kad sam srećna. Par ih je bilo do sad. Onih pokušaja u koje se uložite, založite, zapnete i svjetove pomjerate. I šta ću ja sa sobom poslije njihovih odlazaka? Kuda odoše? I falim li im ja? S kim ili čim su popunili ta ogromna vremenska prostranstva koja sam ja ispunjavala? Kuda odu ljudi kad odu od nas? I da li im je tamo ljepše? Ako jeste, to je lijepo. Ako nije, i to je lijepo.

Samo molim te ljude što kupuju karte za odlaske od ljudi da je kupe u jednom smjeru. U slučaju prijateljstva Lesi nema kojoj kući da se vrati.