Zar je to stvarno jedino što primijetiš?

Posted on

Jednu od brojnih lekcija koje se nižu od Lolinog rođenja, dobila sam upravo u bolnici, drugi dan po njenom rođenju. Ljubazna, ali malo hladnija sestra donijela mi je smotuljak manji od vekne hljeba i dala mi je u ruke. Dok je izlazila ja sam je pitala:

“A da li će joj proći ove bijele flekice po nosu?”

A ona mi je odgovorila:

“Zar je stvarno to jedino što si vidjela na njoj?”

Ne znam prođe li sedam dana u komadu da se ne sjetim tog razgovora. Zato što toliko često na ljudima primjećujemo samo ono loše. Mi, žene, pogotovo. Teške smo na “lijepa si” kao da imamo ograničen broj korištenja tog komplimenta u toku života, pa štedimo.

Ili je “vidi kakva joj je kosa”, iako je sve drugo prelijepo, ili je preusko, prekratko, staro, novo, kičasto, klempavo, nosato, prešminkano, nenašminkano, debelo, premršavo. Tome smo posebno sklone kad vidimo lijepu ženu. Tako mali broj žena neće po automatizmu tražiti manu. Bar podsvjesno.

To se primjenjuje i na djecu. Ovih dana završavamo s epizodom “prva temperatura” koja kao zaplet ima osip kojim je virus odlučio da kaže zbogom njenom malom organizmu. Ovih dana Lolu zovem tačkica, jer joj je koža prekrivena crvenim flekicama. A nisu boginje. Izlazile smo napolje nekoliko puta i pri susretu s drugim ljudima nesvjesno odmah objasnim zašto ima tačkice, jer se ljudi zagledaju. Ista je situacija sa rodinim ugrizom na potiljku njene, male, tršave glave. Ne znam koliko ljudi me pitalo “A hoće li to proći?” Šta i da ne prođe?

I sad premotajte film i razmislite kako kad naiđete na osobu (koje god ona dobi i veličine bila) buljite u njen nedostatak. Ili ako ne buljite, onda tako očigledno pokušavate da ne buljite, da je to još gore.

7472938322_6ab9f73429_b

Zar smo stvarno postali nesposobni da prvo vidimo lijepo, a da nedostatak (mada ne znam zašto se išta zove nedostatak) uklopimo u lijepu sliku o osobi? Ovo ja pitam i sebe.

Godinama sam se borila s svojim problemom zvanim “klempave uši”. Moja bivša majka nekoliko puta je, u mom pubertetu,  spomenula da sam klempava kao Dambo i od tad ja kosu bez trake nisam vezala sigurno 5-6 godina. Taj dan kad sam ja izašla na ulicu zavezane kose bez trake, evo sad ga se sjećam, imala sam osjećaj da SVI gledaju u moje uši. Danas su te moje uši (koje nisu uopšte tako Dambo klempave :D), moje visoko čelo i te iz konteksta izvučene sitnice mog fizičkog izgleda, samo dio mene cijele. Valjda trebaju godine da sebe prihvatiš. A sve zato što sam jednom davno primjećena kroz prizmu nedostatka.

Sljedeći put kad vidite bucku lijepu na sto načina, nemojte da pomislite “smršaj, sendviča ti”, već pomislite “baš je lijepa”. Ili kad sretnete dijete sa hemangiomom, flekicama ili nečim sličnim što ga izdvaja iz mase, ne gledajte ga kroz prizmu toga, već kroz ono lijepo što ima, a sigurno ima. Evo, obećavam da ja hoću.


Ne razumijem.

Posted on

Ne razumijem ljude koji ni u čemu ne vide lijepe stvari, povod za sreću, klicu nečeg pozitivnog, kojima je život u energetskom minusu.

Ne razumijem portale, medije uopšte, koji po svaku cijenu (čitaj klik koji ima cijenu) pišu tekstove i objavljuju snimke i fotke koji niti su informativni niti su zabavni niti doprinose svojim postojanjem.

Ne razumijem žene kojima je šminka svakodnevna odjeća za lice.

Ne razumijem muškarce kojima je alkohol i povod i opravdanje i uzrok i početak i kraj.

Ne razumijem ljude koji svu svoju ljubav, vrijeme, emocije bilo kojeg tipa ulažu u navijanje za sportske klubove.

Ne razumijem ljude koji ne čitaju knjige.

Ne razumijem postojanje današnjih političara koji su političari koliko sam ja vidovita.

Ne razumijem tvrdnju da Bog kao simbol pravde postoji, a djeca oboljevaju, čak i umiru svaki dan.

Ne razumijem ni majke ni očeve koji ostave svoju djecu sa ili bez izgovora.

Ne razumijem humor na temu nečijeg fizičkog nedostatka i dodajem naslov: Zamisli da si taj neko ti?

Ne razumijem žene koje stavljaju silikone u bilo koji dio tijela jer me strah da u sebi nosim silikon.

Ne razumijem ljude koji nekog ne vole, čak i mrze, bez osnovanog razloga. Ljubav bez povoda već razumijem.

Ne razumijem ljude koji varaju svoje partnere i ostaju s njima partneri jer to tako treba.

Ne razumijem brakove koji se klate na klackalici brendiranoj u “U braku smo zbog djece.”.

Ne razumijem zašto je priča o seksu i seksualnosti uopšte taboo tema.

Ne razumijem zašto se struja i voda naplaćuju.

Ne razumijem zašto su putovanja na mora i planine tako skupa.

Ne razumijem zašto postoje granice i kome je ta idiotarija pala na pamet.

Ne razumijem zašto nekom smeta što dječak voli dječaka, a curica curicu.

Ne razumijem šta znači polna ravnopravnost kad je nemoguće da budemo ravnopravni. Mi smo svakako superiornije.

Ne razumijem zdrave ljude koji sebi dozvole debljanje do statusa “medvjed”.

Ne razumijem ljude koji se drogiraju jer taj drogirani tren sreće košta sto trenutaka užasa nakon spuštanja.

Ne razumijem mnogo stvari, ljudi, situacija na ovom nerazumnom svijetu.

Ne razumijem. Ali ne osuđujem. Jer i ja radim i živim mnoge stvari koje drugi ne razumiju.

Želim vam razumijevanje :*