Hronična usamljenost

Posted on

 

Čekanje je uvijek problematično. Posebno kad čekaš da nekom u bijeloj kuti, u bijeloj sobi, s bijelim papirom na kojem piše crnom olovkom ispričaš ono što se bojiš i samoj sebi da kažeš. Čudna je ta cijela priča s doktorima. Uvijek me zanimalo kako ljudi i njihovi problemi izgledaju u doktorskim glavama. Sigurno im se percepcija promjeni. Očvrsnu, zadeblja im saosjećanje kako bi mogli da prežive i prenesu svu tu tugu, bol, negativnu energiju i da je kamališu. U stvari, najviše me zanima mozak ginekologa. Čudno.

***************************************************************************************************

“Dobar dan. Izvolite. Vaše ime i prezime i godište. Jeste li dolazili već ranije?”

“Znate, nije važno kako se ja zovem. Ovo što ću vam reći mnogi su već rekli. Pa sam ja samo još jedna u nizu sa istim simptomima. Ja znam šta je meni, samo mi treba da neko to kaže naglas. Jer kad ja sama sebi to kažem, to nema smisla.”

“Zanimljivo. Pa recite mi odmah šta vam je, ja ću reći “da, to je to.” pa možete da idete. Da ne zauzimamo vrijeme nekom ko ne zna šta mu je i želi da sazna.”

“Isti ste kao i drugi. Svi se prave da žele da slušaju, pa vam onda upadaju u riječ. Svi se prave da ih zanima to što imate da kažete, a u glavi riješavaju ukrštenicu koja ih čeka kraj wc šolje. Zar vama nije posao da slušate?”

“Jeste. IZvolite. Slušam vas.”

Telefon zvoni, on se javlja, odgovara na poruku, ona ćuti. “Slušam vas.” “Ne, ne slušate. Slušate telefon. Svi samo slušaju i vide telefone.”

Stavlja telefon u ladicu i okreće se ka njoj. “U uho sam se pretvorio. Kakve simptome imate?”

“Ne mogu da kontrolišem misli. A ni srce. Foliranje raspoloženja sam dovela do perfekcije. U stanju sam da u jednoj sekundi zabavljam sve oko sebe, a da u tom istom trenutku solim nenaseljena emotivna područja unutar sebe. Sve radite, samo me ne ostavljajte samu, jer tad odem toliko daleko, do mene kao fetusa i postavljam samoj sebi pitanja kao što su:”Što ti je trebalo da se rodiš?”. Više godina donosi želju za sve manje ljudi oko mene. Zaslugu za to, kao što vidite, dajem godinama, a mislim da je više moja krhkost koja folira da je kruta i da joj ne treba niko, a u stvari se samo boji. Neodoljivo volim biti sama, a u isto vrijeme to mrzim više nego što mrzim komarce. Ne prestajem da se preispitujem i umjesto kamena u cipeli, nosim stijene na ramenima. Uvijek imam osjećaj da dajem mnogo, a onda shvatim da ljudi očekuju mnogo više, a otkud mi više? Bježim od ljudi koji su me stvorili, od jednog svjesno, od jedne nesvjesno. Nemam korijenje, jer se bojim erozije. Uvijek se to desi kad se opustim. Rekoh maloprije, u razmišljanjima odem do sebe kao fetusa, a lažem. Odem i dalje. Vezujem se za ljude pa postajem ono što počinje na “pos” a završava na “na”, a kao ne, ne postajem. Užasavam se odlazaka, zbogomosti, ljudi koji kažu da će biti tu pa budu samo kad njima odgovara. Evo, opet to radim. Osudjujem, a da se pritom nisam stavila u njihovu poziciju. Šta je loše u tome da radiš samo ono što ti odgovara? Valjda to tako treba da bude. Ja ne znam to. Ja ne znam da radim samo ono što meni odgovara. I ne zato što sam ja nešto posebno dobra osoba, već zato što sam kukavica. Pustim da se stvari dešavaju onako kako drugima odgovara da ne bih morala glasno da kažem “Hej, tu sam. I ja imam “odgovara” i “ne odgovara” listu.” Jer šta ako je to sebično? Zašto niko nije definisao sebičnost, nego svako ima neku svoju definiciju? Često sam sebična. Više u glavi, nego u djelima. A to je nekako licemjerno. Zar ne?”

Osoba u bijelom gleda nepomično. Disanje i treptanje su jedini dokaz da je stvarno tu.

“Nema tu šta mnogo da se kaže,”nastavlja grizući unutrašnjost usana. “Pred sobom imate najnasmijaniji primjerak ljudske vrste koji je doktorirao tugu i diplomu drži na ogledalu u kupatilu. Pred vama sjedi osoba koja ponašanjem, glasnim smijehom i sigurnim hodom definiše samopouzdanje, a broji do 10 prije ulaska u prostoriju punu nepoznatih ljudi i nikad nije sigurna da li ljudi pričaju o njoj, ako da, zašto tako šapuću? Pred vama sjedi neko ko ne zna je li pošao ili je došao. Znate li vi?”

“Nemate čega da se plašite. To što se vama dešava, to su vrata prošlosti koja škripe, a vi ste toliko lijeni da ih podmažete, zaključate i date nekom da izgubi ključ umjesto vas. Prozore koji gledaju naprijed ste toliko isprljali praveći na njima vodenu paru dahom i crtajući ljubav u obliku srca, a znate da srce ne izgleda tako. A tu, tu gdje stojite, nije vam dobro, ali se bojite da bi vam svakim sljedećim korakom moglo biti još gore, pa pristajete i na “nije dobro”. Vama treba šamar.”

“Hoćete li mi dati recept za to?”

“Ne, sami ćete ga sebi dati kad se probudite jedno jutro i shvatite koliko ljudi vas vole, koliko ljudi ste nasmijali svojim postojanjem, koliko ste truda uložili u razvoj same sebe i kolliko snage imate da se izborite sa svim, ali vam je baš super da mislite o sebi kao o nekom kome treba tuđa snaga da bi bio snažan. Vi ste bezobrazni. Bezobrazni prema samoj sebi. I to, to je neoprostivo. Ne mogu vam dati dijagnozu, jer je nemam. Vi ste hodajuća dijagnoza. Bolujete od hroničnog neznanja. Vi ne znate kako se živi život. Stalno ste na oprezu, ne dišete duboko, nego samo pomalo, tako da 6 vaših mrvastih udisaja, je jedan normalan udisaj. Opuštanje postoji kao opcija samo kad žmurite, plešete u nekom mraku i pravite se da ste u Njujorku, jer vam nije jasno zašto drugi ljudi ne plešu. U seksu, ponekad. Jer i tu razmišljate. Drago mi je da sam upoznao nekog ko je razmišljanje uveo kao svakodnevnu opciju. Ali sada kada sam vidio vas, više nikada neću nikome preporučivati stalno uključivanje mozga. Idite sad. I ne vraćajte se dok vas ne zaboli glava ili noga. Ma najbolje, ne vraćajte se više nikad.”

Otvorenih očiju, oznojenih dlanova i zvukova lupanja koji su dolazili s njene lijeve strane, sve što je mogla da uradi je da ustane i ode. Zatvorila je vrata za sobom, ali ih je otvorila poslije 15 sekundi.

“Izvinite, možete li to sve sad da ponovite, da zapišem?”

Nasmijali su se oboje. Smijeh je, često, najljepši način sporazumjevanja.


Priča o taksistima: “Molim vas jedno vozilo…”

Posted on

Ustajem uvijek prekasno iako sam veče prije sebi obećala da neću kliknuti snooze. Možeš ti to Brankice, ustani na vrijeme i idi pješke na posao, saberi misli. Niti ja to mogu, niti saberem misli. Ustajem, perem zube i biram haljinu, šminkam se i obuvam čizme, tužno gledam krevet radujući se vraćanju u čistu posteljinu.

“Molim vas jedno vozilo u ulicu XY”. Preskačem “dobro jutro”, jer dok i ona meni kaže dobro jutro izgubile smo dragocjeni minut.

“Ulica xy, stalna putnica.” Muk. “Stiže za 5 minuta.”

Sve ih znam. Znam im loše i lijepe dane. Znam koliko djece imaju, šta ih muči i kakvo vrijeme vole. Znam kome treba zamjena automobila, ko uživa u mirisu novog. Znam koliko im je teško.

“Dobro jutro, gdje idemo?”

Govorim adresu firme, iako i oni već znaju gdje ćemo. Jednom sam na pitanje “Gdje ćemo?” ponovila adresu svog stana, a taksista je rekao “Pa ovo je bila najbrža vožnja u mom životu.”

Vozim se taksijem, jer ne moram razmišljati o parkingu, jer sam živčana i sigurno bih mini nervne slomove i infarkte doživljavala što od pješaka, što od vozača, jer se često zamislim pa sam prijetnja i samoj sebi, a kamoli saobraćaju. Vozim se taksijem, jer usput obavim još par stvari, jer nije važno u koje vrijeme i kakva se vraćam. Vozim se uvijek istim taksijem, jer su ti ljudi divni. A ja volim divne ljude.

Postoji jedan gdin Plavi Mercedes koji mi redovno pokloni neku čokoladicu, ako me on vozi ujutru. Kaže ” Znam da se nećete sjetiti da odmah nešto pojedete. Imam i ja ćerku.” Postoji i drugi gdin Plavi Mercedes koji je izgubio ćerku u saobraćajnoj nesreći. Ona je bila pješak. Kod njega nikad ne svira muzika, ponekad se tek poneki uzdah otme.

Tu je i gospodin Sivi automobil koji je strastveni pecaroš i ima problema sa grlom. Povremeno me zamoli da mu pomognem oko njegovog novog telefona koji “stalno nešto updateuje”. Jednom prilikom je mene i prijateljicu odvezao u Laktaše na košarkašku utakmicu za neke smiješne novce. U razgovoru s njim shvatiš koliko jednostavne stvari, poput pecanja ili učenja unuka kako se zakiva ekser, mogu biti predivne.

Ima nekoliko gdina Sivih automobila. S nekima razgovaram o moru, s nekima o tome kako je život postao tužan i ružan otkako su se svi otuđili jedni od drugih, s nekima prosto o pitanju “Kako si?”. Ti ljudi kad vas pitaju kako ste, zaista ih zanima.

Taxi cab sign

Ima i crvenih, bordo crvenih, tamno plavih, sivozelenih. O svakom od njih bih mogla malu priču ispričati. Jer to smo mi ljudi – hodajuće priče.

Ne znam kako vi prolazite kroz svoj život. Da li posmatrate ljude oko sebe, stignete li posmatrati sebe dok razgovarate s nepoznatim ljudima koje srećete gotovo svakodnevno i koji vas dobro poznaju. Meni je to važno. Prvi put sam, nakon selidbe u novi stan, znala da sam kod kuće, svoje kuće, kad me je prodavačica iz prodavnice ispod nazvala “komšinice”. Znate, ima tih ljudi koji vam ujutru daju hljeb ili cigarete, koji znaju po vašem licu, boji glasa, znaju kako ste.

Htjela sam samo da kažem da osmijeh ili lijepa riječ ne košta ništa. Danas, kad sretnete nekog koga srećete svaki dan, recite mu dobar dan, prodavačicu pitajte kako je, a s taksistom prokomentarišite snijeg, umjesto statusa na društvenim mrežama. Ti ljudi rade za vas, koliko i za sebe. I svaka topla riječ, svaki slučajni osmijeh će im uljepšati dan. Jer nasmješenih ljudi je sve manje.

Svi smo umorni od svakodnevice, željni tople šolje čaja i razgovora u kojem niko nikog ne osuđuje, svakom od nas je potreban znak, neki maleni znak da smo primjećeni, da nismo samo JMBG ili papirić na kojem piše broj koji ste u redu čekanja za plaćanje računa u banci.

Zdravo, ja sam čovjek i hranim se emocijama kao i hranom. Hvala ti što si podijelio osmijeh sa mnom. 

P.S. Moja topla preporuka je da uvijek okrenete 1544 (Banjalučki taxi). Dugogodišnje iskustvo mi daje za pravo da tvrdim da su najbolji.